REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1172/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać - Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 9/2023-3 od 31. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P - 372/2021-24 od 11. studenog 2022, u sjednici održanoj 7. listopada 2025,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i odredbi prema kojima je tužitelj dužan platiti naknadu za obradu kredita, te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.759,75 kuna /233,56 EUR i 42.305,44 kuna /5.614,90 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose, kako je to pobliže određeno u izreci pod t. IV. i V. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 8.411,30 kuna /1.116,37 EUR.

2. Rješenjem ovog suda broj Revd - 515/2024-2 od 28. veljače 2024. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravno pitanje:

„Je li sud u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe prema kojoj je davatelj kredita ovlašten na iznos kredita obračunati naknadu za njegovu obradu sukladno svojoj odluci o naknadama, a kojeg je pokrenuo potrošač, dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe iz čl. 96. st.1. i čl. 99. ZZP/07 ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo na temelju utvrđenja da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade?“

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenog pravnog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno revizijskim navodima, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012245867 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. siječnja 2007., a koja glasi: „...platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita...“, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.759,75 kuna /233,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U odnosu na pitanje koje je rješenjem ovog suda dopušteno treba reći da su pobijanom odlukom (t. 7. i 10. drugostupanjske odluke) u cijelosti prihvaćena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da: - iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se ta naknada naplaćuje, na što se odnosi i koji su točno troškovi obrade kredita, ali je u konačnici naknadu prihvatio jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora, - da je tužitelju po ovom osnovu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.759,75 kuna, odnosno u visini 1% iznosa odobrenog kredita, - da se o ovoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se taj trošak odnosi, te da je plaćanje naknade bio uvjet za odobrenje kredita, - da tuženik tijekom postupka nije iznio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, - da je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika (da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1% od iznosa kredita), a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, - da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva i administracije kredita, te zašto je naknada određena u visini 1% od iznosa kredita, - da je navedena odredba netransparentna i apstraktna, te da se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora tuženiku platiti naknadu i radi čega upravo u visini 1% od iznosa kredita, te razlozi: - da je ugovor pripremio tuženik, da je riječ o tipskom ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi bio u mogućnosti ishoditi kredit, - da je navedenim prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 - dalje: ZZP), te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 85. ZZP-a, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. U konkretnom slučaju, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP-a, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Isto tako, prema shvaćanju ovog suda (Rev–673/2023-2 od 13. veljače 2024.), zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U konkretnom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponudom tuženika bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. U konkretnom slučaju iz okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

12. Isto tako, kod pitanja uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, ugovor je pripremio tuženik, dok je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi bio u mogućnosti ishoditi kredit.

13. U smislu odredbe čl. 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u relevantnom za ovaj spor odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

14. Imajući u vidu prethodno navedeno može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga je u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda (Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024., Rev – 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dalje), odgovor na pitanje radi kojeg je tuženiku rješenjem ovog suda broj Revd - 515/2024-2 od 28. veljače 2024. dopuštena revizija protiv drugostupanjske odluke je da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) ne može temeljiti isključivo na tome da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.

16. Nižestupanjski sudovi su imali u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih su pravilnom primjenom materijalnog prava zaključili da je sporna odredba ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To iz razloga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. Slijedom navedenog, kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 391. st. 6 ZPP-a reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa