Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-277/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimica, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AB, iz [adresa], A [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić, Split, Sukoišanska 25, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, 21000 Split, OIB: 69403366669, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović, Split, Ćiril Metodova 38, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-106/2023-20 od 08. srpnja 2025., dana 07. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-106/2023-20 od 08. srpnja 2025.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 486,91 € bruto zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom, a za razdoblje od 01.01.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, a za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- za siječanj 2018., na iznos od 9,59 EUR, od 15.02.2018. godine,

- za veljaču 2018., na iznos od 68,37 EUR, od 15.03.2018. godine,

- za ožujak 2018., na iznos od 42,09 EUR, od 15.04.2018. godine,

- za svibanj 2018., na iznos od 19,18 EUR, od 15.06.2018. godine,

- za srpanj 2018., na iznos od 25,14 EUR, od 15.08.2018. godine,

- za kolovoz 2018., na iznos od 40,88 EUR, od 15.09.2018. godine,

- za rujan 2018., na iznos od 94,04 EUR, od 15.10.2018. godine,

- za prosinac 2018., na iznos od 13,17 EUR, od 15.01.2019. godine,

- za siječanj 2019., na iznos od 24,77 EUR, od 15.02.2019. godine,

- za veljaču 2019., na iznos od 14,24 EUR, od 15.03.2019. godine,

- za ožujak 2019., na iznos od 13,56 EUR, od 15.04.2019. godine,

- za svibanj 2019., na iznos od 12,39 EUR, od 15.06.2019. godine,

- za rujan 2019., na iznos od 47,27 EUR, od 15.10.2019 godine,

- za studeni 2019., na iznos od 10,43 EUR, od 15.12.2019. godine,

- za siječanj 2020., na iznos od 51,79 EUR, od 15.02.2020. godine,

sve do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.234,20 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1, u svezi sa člankom 8. i člankom 338. stavak 4, te članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 354. stavak 2. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica koja u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvenstveno valja naglasiti da se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, a temeljem članka 467. stavak 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, u svezi članka 467. stavak 1. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik, a ovo iz razloga jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži jasne i određene razloge utemeljene na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1., u svezi članka 8. i članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer je sud sve provedene dokaze ocijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, s time da je utvrdio odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Predmet spora je zahtjev za naknadom neisplaćene plaće s osnova prekovremenog rada za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020.

10. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica u predmetnom periodu bila zaposlenica tuženika,

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020. obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split u ukupnom iznosu od 486,91 eura,

- da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednaki raspored radnog vremena uslijed kojeg se pojavljivao višak radnih sati što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja HB i RB koje su iskazale da su radnici, pa tako i tužiteljica radili u smjenama /jutarnjoj 6-14 sati, popodnevnoj od 14 do 22, te noćnoj od 22 do 6 sati ujutro/ i to prema rasporedu kojeg radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi odjela,

- da su radnici kod tuženika u utuženom razdoblju radili više nego što je redovan mjesečni fonda sati, a čime su ostvarili višak sati koji im se sukladno odredbi članka 17. stavka 3. navedenog KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine 32/17), te članka 19. stavak 2. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine 61/18 i 3/19) treba platiti kao prekovremeni rad,

- da iz iskaza saslušanih svjedokinja HB i RB proizlazi kako radnicima, pa tako i tužiteljici kod tuženika nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno iako su radili prekovremeno (sukladno članku 17. stavak 1. i 3. KU/17), te članku 19. stavak 1. i KU/18,

- da iz iskaza svjedokinja HB i RB proizlazi da je bilo više odrađenih sati nego što je prikazano u platnim listama, pa da radnici za to i potražuju prekovremeni rad, kao i da je nekim radnicima po podnošenju tužbi za neplaćeni prekovremeni rad u 2023. od strane tuženika jednokratno plaćen iznos na ime prekovremenog rada, što dovodi do zaključka da je tuženik tim plaćanjem prekovremenog rada priznao postojanje prekovremenih radnih sati.

11. Odredbom članka 17. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 32/17), a koji je u primjeni za utuženi period od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2018., propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano da se prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca; stavkom 3. istog članka propisano je da kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 4. istog članka propisano je da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te da ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 3. ovoga članka odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.

12. Odredbom članka 19. stavka 1. KU-za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 61/18, 3/19), a koji je u primjeni za dio utuženog razdoblja od 1. lipnja 2018. do 31. siječnja 2020. je također propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 3. istog članka propisano je da se uvećanje osnovne plaće za izvršeni prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca za mjesec za koji je ostvaren prekovremeni rad, te da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te iznimno, ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, odobriti korištenje jednog ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno mogućnostima organizacije rada; stavkom 5. istog članka propisano je da se plaćeni prekovremeni rad i korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada međusobno isključuju.

13. Odredbom članka 43. stavak 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 32/17) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka propisano je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje jednom mjesečno, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, a stavkom 5. istog članka da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija.

14. Člankom 45. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 32/17) određena su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad iznosi 50%, a odredbom članka 51. stavka 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 61/18, 3/19) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se jednom mjesečno, najkasnije do petnaestoga dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, dok je stavkom 5. istog članka propisano da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija.

15. Odredbom članka 53.stavka 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine broj 61/18, 3/19) propisana su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće zaposlenika za prekovremeni rad iznose 50%.

16. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i zaključio da je osnovano potraživanje tužiteljice u odnosu na neobračunate sate koje je tužiteljica nesumnjivo odradila, a koji su ujedno sati iznad mjesečnog fonda sati, radi čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 486,91 eura i to na ime neobračunatog dodatka na prekovremene sate rada iznad 40 sati tjedno 237,36 eura i na ime neobračunatih sati koji su ujedno i sati iznad mjesečnog fonda sati 249,55 eura.

17. Na dosuđeni iznos od 486,91 eura tužiteljici su pravilno dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15 i 29/18 – dalje: ZOO), izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

18. Dakle, porez na dohodak i prirez poreza na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, kako je to tužiteljica pravilno zatražila, radi čega je pravilno odlučeno kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

19. U odnosu na ovaj žalbeni navod potrebno je odgovoriti da bez obzira na koji način poslodavac rasporedio tjedni odmor ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ukoliko je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog to predstavlja prekovremeni rad.

20. Naime, Zakon o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 63/23, dalje: ZR) određuje da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena), a dulje može biti samo u slučaju prekovremenog rada, preraspodjele radnog vremena ili u slučaju kada radnici rade u tzv. turnusima od po 12 sati ili u sličnom rasporedu koji ne omogućava da se radno vrijeme svede na 40 sati tjedno, poslodavcima je nužno uvesti ne-jednaki raspored. U protivnom radnici bi redovito u pojedinim tjednima, npr. svaki drugi tjedan imali više od 40 sati, što znači da bi u tom tjednu u stvari radili prekovremeno. Ovo neovisno ako u su prethodnom tjednu radili kraće, jer se prekovremeni rad treba procjenjivati na razini tjedna, iako se u praksi i bez ikakvog uvođenja nejednakog rasporeda radnog vremena procjenjuje na razini mjeseca ili godine, ali to nije sukladno ZR-u.

23. Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena. S obzirom na gore navedeno tuženik je pred kraj postupka (nakon zaključenja prethodnog postupka) počeo isticati da se u konkretnom slučaju radi o nejednakom rasporedu (preraspodjela je zabranjena u djelatnosti socijalne skrbi).

21. Međutim, o nejednakom rasporedu se ne radi jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, a što je uvjet za nejednaki raspored prema KU, konkretno članku 17. stavku 5. istoga ne postoji odluka poslodavca odnosno tuženika o nejednakom rasporedu radnog vremena niti je takvu odluku tuženik predočio (tuženik navodi da je on obavještavao zaposlenike o rasporedu radnog vremena tjedan dana unaprijed, međutim, to je nešto sasvim drugačije od donošenja formalne odluke o uvođenju nejednakog rasporedu radnog vremena i uvjetima obavljanja istoga, a koja odluka ima svoje pretpostavke, način i proceduru donošenja i vrijeme trajanja sve sukladno članku 66. ZR-a.

22. U slučaju da se radilo o hitnim i izvanrednim poslovima koji bi opravdali uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena tada iste tuženik ne bi mogao najaviti dva tjedna prije tužiteljici kao što to navodi. Za donošenje zakonite odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena je potrebna suglasnost radničkog vijeća sukladno članku 150. ZR-a, obzirom da odluka o rasporedu radnog vremena spada u odluke važne za položaju radnika, a kakvu suglasnost tuženik nije imao niti je predočio. Nejednak raspored radnog vremena je ograničen vremenski po zakonu, a iz svega navedenog tijekom postupka kao i iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo je da se ovdje radilo o prekovremenom radu kroz cijelu godinu, koje se stoga ne može podvesti pod nejednaki raspored, pa je u tom dijelu prigovor tuženika neosnovan.

23. Iako je tuženik svoju obvezu pokušavao otkloniti i pozivajući se na to da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži, to nema utjecaja na konkretni slučaj obzirom da to što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, obzirom radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik. Osim toga, ako radnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a neki mjesec radi manje sati jer mu je poslodavac tako odredio raspored, radnik ima pravo tražiti ugovorenu plaću jer ne određuje on raspored radnog vremena.

24. Ovaj način kompenziranja isplaćene plaće i odrađenog broja sati, prema niti jednom propisu ili ugovoru nije pružio tužiteljici potpunu naknadu onoga što joj prema ZR-u pripada, nego je upravo suprotno oštetilo tužiteljicu za one odrađene sate preko 40 sati tjedno, zbog čega joj posljedično nije isplaćen dodatak za prekovremeni rad za te sate, a zatim i sve naknade koje joj pripadaju, kako je to pravilno analizom svih provedenih dokaza utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

25. Pravilna je i odluka o parničnom trošku i kao takva utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

26. S obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova radnja nije bila potrebna niti nužna za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 07. listopada 2025.

SUDAC:

Boris Mimica