Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1931/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja Grada Bjelovara, Gradonačelnika, Bjelovar, Trg Eugena Kvaternika 2, OIB 18970641692, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Hrvoje Čačić, odvjetnik u Bjelovaru, A. K. Miošića 32 i OR iz [adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ozren Korušec, odvjetnik u Bjelovaru, A. K. Miošića 32, radi naknade za deposedirano zemljište, 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo klasa: UP/ll-944-04/21-01/10, Urbroj:514-04- 02-01-01/07-23-02 od 23. ožujka 2023.

II Nalaže se tužitelju Gradu Bjelovaru, Bjelovar, Trg Eugena Kvaternika 2, OIB 18970641692, da zainteresiranoj osobi ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetsto eura) sa zateznim kamatama koje je tužitelj dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate.

II I Nalaže se tužitelju Gradu Bjelovaru, Bjelovar, Trg Eugena Kvaternika 2, OIB 18970641692, da zainteresiranoj osobi OR iz [adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetsto eura) sa zateznim kamatama koje je tužitelj dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate.

IV Zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troškova upravnog spora se u preostalom dijelu odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/ll-944-04/21-01/10, Urbroj:514-04- 02-01-01/07-23-02 od 23. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Bjelovarsko-bilogorske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove. KLASA: UP/I-944- 18/98-01/2, URBROJ: 2103/1-12-/20-115 od 2. prosinca 2020. (dalje prvostupanjsko rješenje). Predmetnim prvostupanjskim rješenjem je točkom I izreke prihvaćen zahtjev ovdje zainteresiranih osoba (kao pravnih sljednika iza pokojnog GR) za utvrđivanje naknade za oduzeto neizgrađeno građevinsko zemljište, i to: č.k. br. 1264/3 vrt površine 699 m2 k. o. [katastarska općina], koja je geodetskim elaboratom spojena u č.k. br. 1293 (katastarski broj 3046) z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja je bila oduzeta (deposedirana) pokojnom GR rješenjem Skupštine Općine Bjelovar, Komisije odbornika za oduzimanje i dodjelu na korištenje neizgrađenog građevinskog zemljišta, broj 06-UP/I-144/1-1985 od 26. travnja 1985., a čiji su danas suvlasnici i suposjednici Opća Bolnica Bjelovar i Dom zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije. Točkom II izreke utvrđeno je da podnositeljima zahtjeva pripada naknada za deposedirano zemljište u ukupnom iznosu od 296.000,00 kn. Točkom III i IV izreke utvrđeno je da je obveznik plaćanja naknade Grad Bjelovar, koji je dužan svakom podnositelju isplatiti ½ iznosa naknade (148.000,00 kn) u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja, zajedno sa zateznim kamatama u slučaju zakašnjenja s isplatom.

2. Tužitelj je u tužbi i tijekom spora osporio zakonitost rješenja tuženika te istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj ističe da postupci deposedacije koje je vodila tadašnja Općina [adresa] nisu prilikom preustroja prešli u nadležnost Grada Bjelovara, već u nadležnost županije te da je stoga obveznik isplate Bjelovarsko-bilogorska županija, a ne Grad Bjelovar, jer on u konkretnom predmetu nije niti pravni sljednik bivše Općine Bjelovar. Nadalje ističe da je obveznik isplate onaj korisnik kome je zemljište dodijeljeno, a to je Opća bolnica Bjelovar (čiji je osnivač Bjelovarsko-bilogorska županija), a ne Grad Bjelovar. Konačno, navodi da Grad Bjelovar (kada bi i bio obveznik) nije jedini, već samo jedan od pravnih sljednika bivše Općine Bjelovar, a da svi slijednici odgovaraju solidarno za obveze bivše općine. Tužitelj smatra da je tuženik slijedom toga trebao ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, jer su kao protustranke trebali biti navedeni svi oni koji su, sukladno tom stavu, solidarno odgovorni. Dakle, rješenje kojim se nalaže isplata, kao buduća ovršna isprava, trebalo bi glasiti na sve obveznike, a ovlaštenik naknade u tom slučaju bira od koga će se naplatiti. Nadalje tužitelj osporava i visinu naknade te ističe da je obrazloženje tuženika u tom smislu proturječno. Ističe da iz obrazloženja tuženikovog rješenja nije razvidno je li vještak trebao primjenjivati važeći Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina ili ne (prvotna konstatacija je da se navedeni Zakon nije trebao primjenjivati, no dalje u obrazloženju se poziva na odredbe tog Zakona koje detaljno obrazlaže). Ukoliko je citirani Zakon, a time i podzakonske akte, trebalo primijeniti, procjembeni elaborat s istim nije usklađen, ponajprije u formalnom smislu, a time je upitna i ispravnost utvrđene naknade.

Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavane odluke.

4. Zainteresirane osobe su se u odgovorima na tužbu u cijelosti pridružile navodima tuženika.

5. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS).

6. Ocjenjujući zakonitost osporavane odluke sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Iz isprava u spisu proizlazi slijedeće nesporno činjenično stanje:

- građevinsko zemljište dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 699 m2, nakon parcelacije kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 699 m2, je rješenjem Skupštine općine Bjelovar, Komisije odbornika, broj: 06/UP/I-144/1-1985 od 26. travnja 1985. oduzeto prijašnjem vlasniku/korisniku GR (pravnom predniku zainteresiranih osoba) u svrhu izgradnje novih bolničkih kapaciteta u korist Medicinskog centra Dr. Emilija Holik u [adresa], na temelju Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine br. 54/1980, 42/1986, 41/1988, 16/1990, 53/1990, dalje ZGZ)

- GR podnio je 12. prosinca 1985. Općinskom sudu u Bjelovaru zahtjev za utvrđivanje visine naknade za oduzetu imovinu protiv Općine Bjelovar, kao nespornog tadašnjeg obveznika naknade (izvanparnični sudski predmet poslovni broj R1-285/85)

- da je bivša Općina Bjelovar prestala postojati 30. prosinca 1992. stupanjem na snagu Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ 90/92), kad je prestao važiti Zakon o područjima općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 39/62., 5/63., 13/65., 54/65., 27/67., 8/68., 20/68., 21/68., 30/70., 44/70., 48/70, 11/73., 8/74., 42/74., 1/75., 9/78., 31/80., 41/81., 8/86., 27/88., 47/90. i 9/92.)., a nove jedinice lokalne samouprave nastale su sukladno Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ 90/92) i Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ 90/92)

- da su pravni slijednici iza tadašnje Općine Bjelovar: Županija Bjelovarsko- Bilogorska Grad Bjelovar, Općina Veliko Trojstvo, Općina Velika Pisanica, Općina Nova Rača, Općina Kapela i Općina Rovišće (podatke je sudu dostavio tužitelj te ih tuženik i zainteresirane osobe nisu osporavale)

- da se zbog stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju Općinski sud u Bjelovaru oglasio stvarno nenadležnim rješenjem R1-285/85 od 2. ožujka 1998. te je predmet dostavljen prvostupanjskom tijelu na rješavanje. U navedenom rješenju suda jasno je navedeno da je protustranka „Grad Bjelovar, kao pravni sljednik iza Općine Bjelovar“.

9. Između stranaka je sporna pasivna legitimacija tužitelja kao obveznika isplate naknade te visina naknade.

10. Relevantnim odredbama članka 32. ZGZ-a bilo je propisano: Prijašnjem vlasniku građevinskog zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo pripada pravična naknada koja se određuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji, a koja ne može biti niža od tržišne cijene takvog zemljišta. Naknadu prijašnjem vlasniku isplaćuje općina koja u postupku određivanja naknade ima položaj stranke. Naknada se isplaćuje u roku 30 dana od dana sklapanja sporazuma o naknadi, a ako do sporazuma ne dođe isplata se vrši u roku 30 dana po pravomoćnosti odluke suda kojom je određena visina naknade.

11. U pogledu prigovora tužitelja kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju za isplatu sud iste smatra neosnovanima te obrazlaže kako slijedi.

11.1. Iz citiranih zakonskih odredbi članka 32. ZGZ-a jasno proizlazi da je u trenutku deposedacije (pravomoćnost rješenja o oduzimanju zemljišta od 26. travnja 1985.) po sili zakona (ex lege) nastalo pravo dotadašnjeg vlasnika/korisnika zemljišta GR na isplatu pravične novčane naknade, i to od tadašnje Općine Bjelovar kao obveznika plaćanja naknade. Dakle, u trenutku deposedacije po sili zakona nastala je novčana obveza tadašnje Općine Bjelovar, koja do danas nije izvršena.

11.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudama broj:

Rev. 569/03-2 od 7. travnja 2004. i Gzz 6/09-2 od 18. lipnja 2013., a kojeg u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pravni slijednici općine koja je prestala postojati solidarno odgovaraju trećima za obveze ranije postojeće općine, i to neovisno o njihovom međusobnom sporazumu o preuzimanju prava i obveza i neovisno o odluci arbitraže koja nadomješta sporazum. Sporazum ili odluka arbitraže su akti koji rješavaju međusobne odnose pravnih sljednika bivše općine, a ne rješavaju odnose prema trećim osobama pa u pogledu novčanih obveza prema trećim osobama postoji solidarna odgovornost svih pravnih sljednika bivše općine te se ne ograničavaju prava trećih osoba (vjerovnika). Rasporedom imovine, prava i obveza između sebe ne može se eliminirati solidarna odgovornost prema trećim osobama ustanovljena odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi. Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske ne može izmijeniti ili ukinuti obveze prema trećim osobama koje su već nastale. Odluke donesene temeljem odredbe čl. 87. st. 2. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi rješavaju interne odnose između pravnih sljednika, ali treći osoba (vjerovnika) se to ne tiče. Naravno moglo je biti određeno da će novčana obveza iz presude teretiti samo Grad ili samo Županiju, ali to se tiče njihovog međusobnog odnosa, ali ne i vjerovnika.

Dakle, iz navedenog je razvidno da za predmetni dug zainteresiranim osobama solidarno odgovaraju svi pravni slijednici bivše Općine Bjelovar, i to:

Županija Bjelovarsko-Bilogorska, Grad Bjelovar, Općina Veliko Trojstvo, Općina Velika Pisanica, Općina Nova Rača, Općina Kapela i Općina Rovišće.

11.3. Stoga sud ne može prihvatiti zaključak tuženika u dijelu u kojem je isti naveo da, cit: „obveznici naknade nisu ostali pravni slijednici bivše općine [adresa], a posebno ne Bjelovarsko-bilogorska županija, kao osnivač Opće bolnice Bjelovar i ostale jedinice lokalne samouprave kao slijednici bivše općine [adresa], iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o nekretnini i preuzimanju nekretnine, već o novčanoj obvezi nekadašnje općine [adresa], kao tadašnjeg korisnika deposedacije, koja je nastala 1985. i koja do danas nije izvršena“. Naime, upravo iz presuda VSRH broj: Rev. 569/03-2 i Gzz 6/09-2 jasno proizlazi stav primjenjiv na konkretan predmet, a to je da se radi o novčanoj obvezi koja je nastala ranije, u vrijeme postojanja bivše općine, te da za ovu obvezu odgovaraju svi pravni slijednici kao solidarni dužnici.

11.4. Slijedom navedenog, sud ističe da nisu osnovani niti tužbeni navodi tužitelja da za obvezu odgovara samo Bjelovarsko-bilogorska županija, jer su poslovi i postupci deposedacije koje je vodila Općina prilikom preustroja prešli u nadležnost županije, a ne grada. Kako je već navedeno, u konkretnom slučaju se ne radi o prenesenom „poslu i postupku deposedacije“, jer je isti okončan još 1985. godine, već se radi o isplati novčane obveze Općine Bjelovar koja je nastala još 1985. godine, a za koju danas solidarno odgovaraju njezini pravni sljednici.

11.5. Iz navedenog razloga je i tijekom upravnog postupka pravilno utvrđeno da korisnik deposedacije Medicinski centar „Dr. Emilija Holik", u čiju korist je rješenjem bivše općine [adresa], broj: 06-UP/I-144/1 -1985 od 26. travnja 1985., predmetno zemljište bilo deposedirano, odnosno Opća bolnica Bjelovar kao pravni sljednik predlagatelja pokretanja postupka oduzimanja zemljišta, nije obveznik naknade.

11.6. Vezano za navode tužitelja da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno uključiti sve pravne sljednike u upravni postupak, te da bi rješenje kojim se nalaže isplata, kao buduća ovršna isprava, trebala glasiti na sve obveznike, sud iste ne ocjenjuje osnovanima iz razloga kako slijedi.

Prvotno, ističe se da je povodom (pravilno postavljenog) zahtjeva GR vođen izvanparnični sudski postupak kod Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj R1-285/85 od 12. prosinca 1985. do 2. ožujka 1998. u trajanju od trinaest godina. Bivša Općina Bjelovar prestala je postojati 30. prosinca 1992. (šest godina prije prestanka sudskog postupka) te je u tom postupku sam općinski sud utvrdio da je pravni slijednik iza ukinute općine upravo Grad Bjelovar (vidljivo iz uvoda rješenja suda od 2. ožujka 1998.). Dakle, Grad Bjelovar imao je mogućnost još u sudskom postupku osporavati svoju pasivnu legitimaciju, no ovom sudu nije dostavio nikakve dokaze da je navedeno učinio.

Nadalje, sve kada bi se i zauzeo stav da su Općinski sud u Bjelovaru, a zatim i prvostupanjsko tijelo, trebali uključiti sve pravne sljednike u upravni postupak (i to bez ikakvog posebnog traženja podnositelja zahtjeva u odnosu na druge obveznike, budući da je postupak uredno nastavljen još pred sudom u odnosu na Grad Bjelovar), ovaj sud ističe da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. To stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. (zahtjev br. 32457/05). U konkretnom slučaju upravni postupak pokrenut je povodom zahtjeva pravnog prednika zainteresiranih osoba još 12. prosinca 1985. (prije četrdeset godina) te je u istome podnositelj zahtjeva pravilno naznačio protustranku (tadašnju Općinu [adresa]), a postupak je nastavljen u odnosu na (nedvojbeno) jednog od solidarnih dužnika.

Konačno, u konkretnom slučaju je sama novčana obveza Općine Bjelovar (kao i pravo ovlaštenika na naknadu) nastala po sili zakona s danom pravomoćnosti rješenja o deposedaciji, još 1985. godine. Nadalje, ta je postojeća obveza, ponovo po sili zakona, prešla na sve pravne slijednike Općine Bjelovar u trenutku prestanka njezinog postojanja 30. prosinca 1992., a koji za tu obvezu odgovaraju solidarno. Slijedom navedenog, prema stavu ovog suda, nije bilo neophodno da se u predmetnom upravnom postupku utvrđuju svi pravni slijednici, već je bilo potrebno da se postupak nastavi barem u odnosu na jednog (bilo kojeg) od pravnih slijednika, budući da odgovaraju solidarno za postojeću obvezu. Postupak je stoga nastavljen i vođen u odnosu na Grad Bjelovar kao jednog od solidarnih dužnika (pogotovo stoga što je Općinski sud u Bjelovaru već bio nastavio postupak u odnosu na Grad Bjelovar). Stoga sud prihvaća stav tuženika da se u konkretnom predmetu može utvrditi tužitelja (Grad Bjelovar) kao obveznika naknade, jer je on jedan od solidarnih dužnika za navedenu tražbinu, a ovlaštenici naknade su tijekom upravnog postupka tražili isplatu naknade od Grada Bjelovara, a ne i od drugih pravnih sljednika bivše Općine [adresa].

Ističe se da je upravo navedeno bitno obilježje solidarnosti: da je svaki od dužnika, usprkos djeljivosti činidbe, dužan ispuniti cijelu činidbu vjerovniku, a da vjerovnik (ovdje ovlaštenik naknade) može tražiti naplatu cjelokupnog iznosa naknade od bilo kojeg od solidarnih dužnika (u konkretnom slučaju od Grada Bjelovara). Uz sve navedeno, sud ističe i daljnje obilježje solidarnosti: da će Grad Bjelovar, kad podmiri dugovanu obvezu u cijelosti, imati pravo da se namiri od ostalih sudužnika, jer on nije platio samo svoj, nego i njihov dug.

11.6. Slijedom svega navedenog, prema stavu ovog suda nisu osnovani prigovori tužitelja vezani za promašenu pasivnu legitimaciju o spomenutom obveznopravnom odnosu, već je tužitelj dužan zainteresiranim osobama isplatiti utvrđenu naknadu.

12. U pogledu osporene visine obveze prvotno se ističe da između stranaka nije sporno da se na predmetni postupak u pogledu visine naknade primjenjuju odredbe članaka 32. i 33. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine br. 9/1994, 35/1994, 112/2000, 114/2001, 79/2006, 45/2011, 34/2012), u vezi s odredbom članka 46. istog zakona.

Također nije sporno da u konkretnom slučaju nije bilo moguće ovlaštenicima naknade dati drugu odgovarajuću nekretninu koja bi odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje (članak 32. Zakona o izvlaštenju).

Relevantna odredba članka 33. Zakona o izvlaštenju propisuje da se u tom slučaju naknada određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju, odnosno u vrijeme sklapanja nagodbe. Tržišna vrijednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.

12.1. Sud utvrđuje neosnovanima tužbene prigovore u kojima tužitelj u bitnom navodi da iz obrazloženja osporenog rješenja nije razvidno je li vještak trebao primjenjivati važeći Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina ili ne, te, ukoliko ga je trebalo primijeniti, u tom slučaju procjembeni elaborat s istim nije usklađen, a time je upitna i ispravnost utvrđene naknade.

12.2. Tuženik je u svom obrazloženju vrlo detaljno i argumentirano analizirao nalaz i mišljenje vještaka Koraljke Polak Živković od veljače 2020., primijenjene metode te argumentaciju prvostupanjskog tijela. Tako je tuženik obrazložio da: s obzirom da iz spisa proizlazi da je predmetno zemljište deposedirano kao neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje novih bolničkih kapaciteta, nesporno je da je po svojoj namjeni u vrijeme deposedacije bilo građevinsko zemljište, a ne poljoprivredno zemljište te ga je kao građevinsko zemljište bio ovlašten procijeniti vještak građevinske struke. Ovakvo pravno stajalište zauzima sudska praksa (presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj: 10-P-36/09-11 od 16. veljače 2011., presuda Upravnog suda u Zagrebu, broj: Usl- 2061/12-8 od 18. siječnja 2013. i dr.), identično i u presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-489/12. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi broj: Uzpz-6/13-8 od 22. veljače 2017. zauzeo je pravno shvaćanje da prema Zakonu o izvlaštenju vlasniku pripada naknada za izvlaštenu nekretninu u visini tržišne vrijednosti, s time da metodologija izračunate naknade treba u konkretnom slučaju polaziti od činjenice da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu. U tom smislu ocijenjen je kao neosnovan i prigovor Grada Bjelovara daje predmetno zemljište trebalo procijeniti kao poljoprivredno.

Posebno je skrenuta pozornost da je ovaj postupak započet po odredbama Zakona o izvlaštenju pa se mora se dovršiti po odredbama Zakona o izvlaštenju i propisima koji su bili na snazi u vrijeme kad je započet postupak određivanja naknade. Zakon o izvlaštenju ne propisuje način i mjerila za utvrđivanje tržišne vrijednosti izvlaštenih nekretnina, niti sadrži odredbu prema kojoj se tržišna vrijednost nekretnine koja je predmet izvlaštenja odnosno deposedacije prema ranijim propisima određuje prema uporabnom svojstvu nekretnine neposredno prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (dan kakvoće) odnosno prema ranijem uporabnom svojstvu koje je zemljište imalo prije deposedacije radi izgradnje određenog infrastrukturnog objekta (tzv. načelo prethodnog učinka). Također, bitno je istaći daje u presudi Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2508/15-14 od 21. prosinca 2017. zauzeto pravno stajalište da se Uredba o procjeni vrijednosti nekretnina (Narodne novine, broj 74/14) i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine, broj 79/14) ne mogu primijeniti ako nisu bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka izvlaštenja odnosno određivanja naknade.

Provedeno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za graditeljstvo i procjenu nekretnina Koraljki Polak Živković koja je u nalazu i mišljenju od veljače 2020. tržišnu vrijednost predmetne nekretnine procijenila u iznosu 210.000,00 kn ili 28.270 E (300,66 kn /m2 ili 40,44 E/m2). Vještakinja je predmetno zemljište procijenila prema stanju u vrijeme deposedacije kao dio jedinstvenog izgrađenog građevinskog zemljišta uzevši u obzir daje da je za stambeni objekt ishođena građevinska dozvola za izgradnju 1954. godine na parceli koja je kasnije podijeljena u svrhu izvlaštenja (deposedacije). Vještakinja je radi procjene od nadležnog upravnog tijela Grada Bjelovara ishodila Izvadak iz Zbirke kupoprodajnih cijena - kupoprodaja zemljišta za stambenu zonu, a prema cijenama u slobodnom prometu od 2017. -2019. Vještakinja je predmetno zemljište s obzirom na njegovo stanje u vrijeme deposedacije i namjenu svrstala u zemljište I. kategorije. Prilikom procjene koristila je poredbenu metodu te na temelju 8 kupoprodajnih cijena iz ugovora nekretnina istih ili sličnih karakteristika, pribavljenih iz Zbirke kupoprodajnih cijena Grada [adresa] izvršila prilagodbu kupoprodajnih cijena na dan utvrđivanja naknade (indeksaciju kupoprodajnih cijena prema kretanju cijena stambenih nekretnina u odnosu na dan utvrđivanja naknade) te potom interkvalitativnim izjednačavanjem uz primjenu koeficijenta iskoristivosti svih zemljišta od Ki=1.20 jediničnu cijenu predmetnog zemljišta utvrdila u iznosu 300,66 kn/m2 (40.44 E/m2 E/m2), a što za predmetnu nekretninu iznosi ukupno 210.161,00 kn. zaokruženo 210.000,00 kn ( 28.270,00 E). Imenovana vještakinja izvršila je i procjenu naknade na ime gubitka prava dogradnje preostalog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] na kojoj se nalazi stambeni objekt u smislu članka 51. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina. Vještakinja je naknadu utvrdila na način da je uzela u obzir da je nekretnina prije parcelacije i deposedacije imala površinu od 1440 m2. Uz koeficijent izgrađenosti (kig) koji predstavlja odnos izgrađene površine zemljišta pod građevinom i ukupne površine građevinske čestice i koeficijent iskoristivosti kis= 1.2 na njoj je mogla biti izgrađena građevina tlocrtne površine od 720 m2, odnosno ukupne bruto razvijene površine od 1728 m2, što odgovara također dozvoljenoj visini od 8 m i visini sljemena od 12 m (prizemlje, kat i potkrovlje). Nakon izvlaštenja na preostalom dijelu čestice površine 741 m2 (1440- 699=741) dozvoljena je izgradnja objekta tlocrtne površine 370 m2, odnosno bruto razvijene površine od 889 m2. Kako na parceli postoji izgrađen objekt od pedesetih godina prošlog stoljeća postoji mogućnost potrebe za dogradnjom, no dozvoljena dogradnja bila bi znatno manje površine pa je znatno umanjen potencijal nekretnine. Mjera za izračun gubitaka nije određena propisima, no moguć je izračun pomoću koeficijenata za preračunavanje KP iz Priloga 11. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina, ovisno o koeficijentu iskoristivosti: odnos dozvoljene izgradnje prije i poslije parcelacije iznosi 889/1728=0.5144 što pomnoženo s koeficijentom iskoristivosti (kis) od 1,20 iznosi: 0,5144x1,20= 0.62 . Vještakinja je daljnjim postupkom visinu naknade za umanjenje vrijednosti preostalog dijela nekretnine utvrdila na način da je jediničnu cijenu zemljišta od 300,66 kn/m2 x (1-1,41) =123,27 kn/m2. što za preostali dio od 699 m2 iznosi 86.166,00 kn. ili 11.590 E. Navedenim nalazom i mišljenjem ukupna naknada za deposedirano zemljište iznosi 210.000,00 kn ili 28.270,00 E, a naknada za gubitak prava zbog izvlaštenja iznosi 86.000,00 kn ili 11.590,00 E, odnosno sveukupna naknada iznosi 296.000,00 kn ili 39.860,00 E.

Ocjenom provedenih dokaza tuženik je utvrdio, a koji stav prihvaća i ovaj sud, da je pobijano rješenje zakonito u pogledu obveznika naknade i u pogledu visine naknade, a prigovori tužitelja koji se odnose na visinu naknade nisu osnovani iz razloga stoje naknada utvrđena u visini od 300,66 kn/m2 koja je u utvrđena na temelju usporedbe s cijenama drugih sličnih nekretnina u centru [adresa] koje se sukladno članku 33. Zakona o izvlaštenju mogu postići na tržištu, ovisno o ponudi i potražnji u vrijeme utvrđivanja naknade (to pokazuju cijene usporednih nekretnina iz 8 kupoprodajnih ugovora). Stoga utvrđena naknada u visini od 300,66 kn/m2 nije određena u previsokom iznosu, jer se radi se radi o zemljištu u užem centru [adresa] koje se u vrijeme deposedacije nalazilo u zoni stambene izgradnje, odnosno mješovitoj stambeno-poslovnoj zoni, jer je deposedirano radi izgradnje novih bolničkih kapaciteta u korist Medicinskog centra Dr. Emilija Elolik u [adresa]. Vještakinja je analizom općih vrijednosnih odnosa na tržištu nekretnina, između ostalog i cijena građevinskog zemljišta, cijene poredbenih nekretnina pomoću koeficijenata prilagodbe, tj. indeksa cijena stambenih nekretnina (izvor www.dsz.hr) svela na cijene na dan vrednovanja u veljači 2020. (tzv. među vremensko izjednačavanje cijena), što je sukladno odredbi članka 33. Zakona o izvlaštenju prema kojoj se naknada za izvlaštenu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju, odnosno u vrijeme sklapanja nagodbe, s time da je tržišna vrijednost prema navedenoj odredbi vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o ponudi i potražnji u vrijeme njezina utvrđivanja.

Nakon međuvremenskog izjednačavanja cijena deposedirane nekretnine s usporednim nekretninama vještakinja je provela postupak kvalitetne usporedbe deposediranih nekretnina s usporednim nekretninama (tzv. interkvalitativno izjednačavanje), sve pobliže prikazano u odgovarajućim tablicama na str. 24-24 te na taj način tržišnu vrijednost deposediranog zemljišta kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 699 m2, nakon parcelacije kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 699 m2 utvrdila u iznosu 40,44 E/m2 (300,66 kn/m2). Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je deposedirano zemljište vrednovano kao dio izgrađenog građevinskog zemljišta prema stanju u naravi u vrijeme oduzimanja, a prema cijenama na slobodnom tržištu (transakcijama) u vrijeme utvrđivanja naknade.

U odnosu na prigovor tužitelja da je naknada za deposedirano zemljište određena u previsokom iznosu tuženik je istaknuo da taj prigovor nije osnovan, jer je naknada utvrđena na temelju nalaza i mišljenja ovlaštene sudske vještakinje na temelju stanja nekretnine u vrijeme deposedacije, a prema cijenama u slobodnom prometu na dan utvrđivanja naknade. S tim u vezi, napominje se da Zakon o izvlaštenju te Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade nemaju propisanu matematičku terminologiju -metodologiju koja bi precizno došla do rezultata koliko vrijedi procjenjivana nekretnina, no procjena mora biti izrađena prema načelima iz članka 33. Zakona o izvlaštenju, tj. temelju stanja nekretnine u vrijeme deposedacije, a prema cijenama na tržištu u vrijeme utvrđivanja naknade, koji uvjet je u konkretnom slučaju ispunjen.

Prvostupanjsko tijelo je nakon kritičkog preispitivanja nalaza i mišljenja vještaka isti u cijelosti prihvatilo kao pravilan, izrađen prema Zakonu o izvlaštenju i pravilima struke te odbilo prigovor žalitelja glede primjene novog Zakona i Pravilnika. To je obrazloženo činjenicom određivanja uporabnog svojstva deposediranih nekretnina prema stanju i načina korištenja u vrijeme deposedacije, što nedvojbeno upućuje na zaključak da vještak nije primjenjivao Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina, jer bi u protivnom procjenu izvršio prema načelima novih propisa prema kojima se tržišna vrijednost nekretnine koja je predmet postupka određuje prema uporabnom svojstvu nekretnine neposredno prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (dan kakvoće) odnosno prema ranijem uporabnom svojstvu koje je zemljište imalo prije deposedacije (načelo tzv. prethodnog učinka). Vještak navedeno načelo kao temeljno načelo navedenih propisa nije primijenio u ovom postupku, jer bi u protivnom predmetno zemljište procijenio kao poljoprivredno kako se koristilo prije deposedacije pa stoga prigovor žalitelja glede pogrešne primjene navedenih propisa nije osnovan.

Prema stajalištu tuženika za deposedirane nekretnine prema ranijim propisima za koje je postupak određivanja naknade započet prije stupanja na snagu sada važećeg Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, odnosno prije Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina za svrhu određivanja tržišne vrijednosti nekretnine namjena zemljišta određuje se u skladu s prostorno- planskom dokumentacijom važećom u vrijeme pokretanja postupka deposedacije odnosno izvlaštenja, tj. prema stanju nekretnine u vrijeme deposedacije, a prema tržišnim cijenama u vrijeme određivanja naknade. I u slučaju da je vještak dijelom primijenio metodologiju propisanu važećim Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina u dijelovima koji nisu u suprotnosti s načelima za procjenu vrijednosti nekretnina iz članka 33. Zakona o izvlaštenju, odnosno koji odgovaraju metodologiji koja se primjenjivala prije stupanja na snagu sada važećeg Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, takav nalaz i mišljenje može se prihvatiti ukoliko vještak tržišnu vrijednost nije procijenio prema uporabnom svojstvu nekretnine neposredno prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (dan kakvoće) odnosno prema ranijem uporabnom svojstvu koje je zemljište imalo prije deposedacije, tj. ukoliko nije primijenio načelo prethodnog učinka, koje načelo imenovana vještakinja nije primijenila u ovom predmetu.

Tuženik je obrazložio i da je odredbom članka 52. stavak 1. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina propisano je da naknadu za posljedične gubitke nastale zbog izvlaštenja treba uzeti u obzir samo ako i u mjeri u kojoj ti gubitci na imovini nisu uzeti u obzir pri određivanju naknade za gubitak prava. Naknadu za posljedične gubitke treba procijeniti na temelju utvrđenih životnih uvjeta i uvjeta korištenja kakve je vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje imao koristeći tu nekretninu, uzimajući u obzir poštenu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa i prava pojedinca na mirno uživanje svojega vlasništva, posebno: 1. za prolazni ili trajni gubitak koji dotadašnji vlasnik pretrpi u svojoj stručnoj djelatnosti/ zanimanju, poslovnoj djelatnosti ili pri izvršavanju zadaća koje mu pripadaju s tim u svezi, ali samo do iznosa troška nužnog da bi se neka nekretnina mogla koristiti na isti način kao ona koju treba izvlastiti, 2. za smanjenje vrijednosti koje izvlaštenjem katastarske čestice ili jednog dijela prostorno ili gospodarski povezanog zemljišnog posjeda nastaje na drugom dijelu ili koje izvlaštenjem prava na katastarskoj čestici nastaje na drugoj katastarskoj čestici, ako umanjenje vrijednosti već nije uzeto u obzir pri određivanju naknade prema podstavku 1. ovoga stavka, 3. za nužne izdatke za preseljenje nastale kao posljedica izvlaštenja. Stavkom 2. ovog članka propisano je da dan kakvoće za procjenu posljedičnih gubitaka jest onaj dan u kojem nastaju gubitci zbog izvlaštenja (dan kakvoće pomiče se na dan vrednovanja).

Tuženik je nadalje obrazložio da, iako se Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade ne primjenjuje u ovom postupku, u vezi s naprijed navedenim posljedičnim gubitcima, ističe se da su oni u taj Zakon preuzeti iz pravnog shvaćanja koje je zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Đ ć protiv Hrvatske, zahtjev broj 25774/05 od 31. svibnja 2007. Prema navedenom pravnom stajalištu, a koje je obvezno za hrvatske sudove i upravna tijela i prije stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, izvlaštenici u slučaju djelomičnog izvlaštenja nisu obvezni postaviti poseban zahtjev za određivanje naknade na ime umanjenja tržišne vrijednosti preostalih dijelova, već je dužnost tijela koje vodi postupak izvlaštenja utvrditi da li će uslijed djelomičnog izvlaštenja doći do smanjenja preostalog dijela i ako je ta činjenica utvrđena na temelju provedenih dokaza odrediti odgovarajući vid naknade. U konkretnom slučaju potrebno je imati u vidu i domaću sudsku praksu, u vezi čega se citira dio rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 925/10-2 od 07. rujna 2011. godine: „U svakom predmetu zadiranja javne vlasti u institut mirnog uživanja vlasništva potrebno je u smislu članka 1. Protokola 1. Konvencije (misli se na Protokol uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Narodne novine, MU br. 18/97, 6/99, 8/99) utvrditi je li zbog miješanja ili pasivnosti države, postignuta ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinaca. Kod toga vrsta izvlaštenja, opseg izvlaštenja, uz naknadu za izvlaštenu nekretninu glede njezine visine i načina izračuna, bitni su za procjenu je ii pobijana mjera postigla traženu ravnotežu i nameće li se tužitelju nerazmjeran teret ovim izvlaštenjem“. Nedvojbeno je dakle da domaće pravo (Zakon o izvlaštenju, kao i novi Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade i određivanju naknade) i međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao naprijed navedena Konvencija i Protokoli uz nju. koje je Republika Hrvatska ratificirala, a koje su time postale dio unutarnjeg pravnog poretka, po pravnoj snazi iznad zakona te domaća i međunarodna sudska praksa u slučaju izvlaštenja priznaje pravo na naknadu koja mora biti takva da odgovara vrsti i opsegu izvlaštenja kako bi se vlasniku kompenzirali svi negativni učinci izvlaštenja, što podrazumijeva i poseban vid naknade za razmjerno umanjenje preostalog dijela koji ostaje vlasniku nakon izvlaštenja, ako ono postoji, što je u svakom konkretnom slučaju potrebno posebno razmotriti te u skladu s utvrđenim činjenicama donijeti odgovarajuće rješenje koje obuhvaća i taj vid naknade. U konkretnom slučaju vještakinja je utvrdila da uslijed djelomičnog izvlaštenja (deposedacije) postoje posljedični gubitci kroz bitno smanjenu građevinski iskoristivu površinu okućnice koja je ostala prijašnjem vlasniku na uživanju te smanjeni potencijal izgradnje (dogradnje) na nekretnini, a koji smanjuje kvalitetu života gubitkom velike površine zemljišta, koja u velikom gradu predstavlja posebnu kvalitetu života, a koji gubitak se vlasniku mora kompenzirati posebnom naknadom.

12.3. Ovaj sud u cijelosti prihvaća izneseno obrazloženje tuženika te smatra da iz obrazloženja rješenja jasno proizlazi da vještak u konkretnom slučaju nije smio primijeniti Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina te da ga nedvojbeno nije niti primijenio. Također je obrazloženo da, i u slučaju da je vještak dijelom primijenio metodologiju propisanu važećim Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina u dijelovima koji nisu u suprotnosti s načelima za procjenu vrijednosti nekretnina iz članka 33. Zakona o izvlaštenju, odnosno koji odgovaraju metodologiji koja se primjenjivala prije stupanja na snagu sada važećeg Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, takav nalaz i mišljenje može se prihvatiti ukoliko vještak tržišnu vrijednost nije procijenio prema uporabnom svojstvu nekretnine neposredno prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (dan kakvoće) odnosno prema ranijem uporabnom svojstvu koje je zemljište imalo prije deposedacije, tj. ukoliko nije primijenio načelo prethodnog učinka, koje načelo imenovana vještakinja nije primijenila u ovom predmetu. Sud obrazloženje tuženika u cijelosti ocjenjuje zakonitim i pravilnim. Također, na temelju svega iznesenog, sud utvrđuje da je nalaz i mišljenje vještaka Koraljke Polak Živković od veljače 2020. u cijelosti izrađen u skladu s pravilima struke.

13. Na temelju svega navedenog, sud utvrđuje da osporavanom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te da tužbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporene odluke te je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Zainteresiranoj osobi ĐR je, s obzirom na potpuni uspjeh u sporu na temelju članka 147. ZUS-a, uz primjenu Tbr. 27., 46. i 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), sud priznao trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu te za zastupanje na jednom ročištu za svaku radnju u iznosu od 1.250,00 eura, odnosno ukupno 2.500,00 eura. Sud zainteresiranoj osobi nije priznao trošak sastava podneska od 23.1.2025., jer isti ne postoji, i podneska od 28.3.2025., jer u istom ne iznosi nove činjenice i dokaze te jer je sve navedeno mogla navesti u odgovoru na tužbu i na održanom ročištu, te se stoga ne radi o opravdanim izdacima učinjenima u tijeku i u povodu spora.

Zainteresiranoj osobi OR je, s obzirom na potpuni uspjeh u sporu na temelju članka 147. ZUS-a, uz primjenu Tbr. 27., 46. i 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), sud priznao trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu te za zastupanje na jednom ročištu za svaku radnju u iznosu od 1.250,00 eura, odnosno ukupno 2.500,00 eura. Sud zainteresiranoj osobi nije priznao trošak sastava podneska od 31.3.2025., jer u istom ne iznosi nove činjenice i dokaze te jer je sve navedeno mogla navesti u odgovoru na tužbu i na održanom ročištu, te se stoga ne radi o opravdanim izdacima učinjenima u tijeku i u povodu spora.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Zainteresiranim osobama

4. U spis