Poslovni broj: Gž-2126/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7765/2024-8 od 14. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7765/2024-8 od 14. svibnja 2025. u točkama I. i IV. izreke, te u dijelu pod točkom II. izreke kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 192,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako su određene pobijanom presudom.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7765/2024-8 od 14. svibnja 2025.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. izreke pobijane presude.

III. Preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. izreke pobijane presude tako da se nalaže tuženiku u roku 15 dana platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 281,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu tog troška u preostalom dijelu, za iznos od 718,75 eura.

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 33-032-03054-3 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja MA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Međimurske banke d.d. iz Čakovca, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju MA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 192,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 09. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci je utvrđeno kako vrijednost predmeta spora iznosi 1.519,69 eura.

3. Citirana presuda ispravljena je sada pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-7765/2024-10 od 20. svibnja 2025. slijedeće izreke: "Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj P-7765/24-8 od 14. svibnja 2025. godine na način da u točki II izreke, redak 5. iza riječi "u iznosu od" treba još ispravno stajati "1.000,00 eura".

U ostalom dijelu presuda ovog suda poslovni broj P-7765/24-9 od 14. svibnja 2025. godine ostaje neizmijenjena."

4. Protiv citirane odluke od 14. svibnja 2025. stranke su podnijele žalbe.

5. Tužitelj žalbom pobija rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije priznat trošak angažiranja odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu odluka o parničnom trošku preinači i tužitelju dosudi taj trošak.

6. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi kako isti pobija prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i IV. izreke, te prvostupanjsko rješenje, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev.

7. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

8. Stranke su zatražile trošak žalbenog postupka.

9. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama određenim člankom 365. ZPP odlučeno je kao u izreci zbog slijedećih razloga.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. ugovora o kreditu koji su stranke, odnosno tužitelj i pravni prednik tuženika, Međimurska banka d.d., sklopile 9. lipnja 2006., a kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini 2% od iznosa kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.

11. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, te da je tuženik temeljem sporne ugovorne odredbe 9. lipnja 2006. naplatio od tužitelja utuženi iznos.

12. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu,

- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužitelju objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade, niti su mu prezentirani troškovi koje je navodno tuženik imao, kao ni zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita,

- da navedena odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik paušalnim tvrdnjama u kojima navodi suprotno nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

14. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne ugovorne odredbe, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.

20. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

22. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.

23. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).

24. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP kada je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

25. Slijedom navedenog, kako u odnosu na meritum u postupku pred prvostupanjskim sudom nisi počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, po odredbi članka 368. stavak 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

26. S druge strane, donošenjem rješenja od 14. svibnja 2025. kojim se vrijednost predmeta spora utvrđuje u iznosu 1.519,69 eura prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9) ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer je vrijednost predmeta spora u istom iznosu prvostupanjski sud već utvrdio raspravnim rješenjem od 26. ožujka 2025., pa je po odredbi članka 380. točke 3) ZPP riješeno kao u izreci pod I.

27. Nadalje, s pravom tuženik u žalbi ističe kako je vrijednost predmeta spora suviše visoko utvrđena, tim prije jer je sam tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 692,47 eura, kojem iznosu je tuženik prigovorio.

28. U konkretnom slučaju istaknuti deklaratorni zahtjev poslužio je samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, pa je pravilno stajalište tuženika kako je vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Prema tome, vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 192,47 eura.

29. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je trošak potreban za vođenje ove parnice obračunao u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura, jer je sud prvog stupanja obračun vršio prema pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora. Osim toga, s pravom tužitelj u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem tužitelju nije priznat trošak nastao angažiranjem odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude, koji trošak je po zauzetom pravnom shvaćanju ovog suda potreban u smislu članka 155. stavka 1. ZPP. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika u preostalom dijelu kod obračuna parničnog troška pravilno je prvostupanjski sud ocijenio koje su radnje bile potrebne za vođenje ove parnice.

30. Prema tome, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je prema vrijednosti predmeta spora od 192,47 eura trebalo priznati po 25 bodova na ime troška angažiranja odvjetnika za sastav tužbe, sastav podneska od 6. ožujka 2025. i za zastupanje na ročištima od 26. ožujka 2025. i 29. travnja 2025. prema Tbr. 7. točki 1., Tbr. 8. točki 1. i Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25 - u nastavku OT), te 12,5 bodova za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točki 3. OT, odnosno ukupno 112,5 bodova, što obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV iznosi 281,25 eura.

31. Iz navedenog slijedi kako je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju trošak u iznosu od 718,18 eura, pa je po odredbi članka 380. točke 2) ZPP valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi točku III. izreke pobijane odluke, a po odredbi članka 380. točke 3) ZPP preinačiti rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. pobijane odluke, pa je riješeno kao u izreci pod II. i pod III.

32. Zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka su odbijeni jer je tužitelja uspio samo sa osnovom, a ne i sa visinom zahtjeva za naknadu troška, dok tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari, pa je riješeno kao u izreci pod IV.

Split, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić