REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-183/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], O. [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić, iz Bjelovara, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1336/2021-3 od 21. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-540/2019-25 od 20. rujna 2021., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 53.867,29 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od tog ukupnog iznosa te je odlučeno o trošku parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1314/2022-2 od 5. listopada 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: "Primjenjuje li se odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07) u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka u Kolektivnom postupku) kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali), bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni sami pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

− da su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, zaključili 24. travnja 2006., Ugovor o kreditu solemniziran istog dana kod javnog bilježnika;

− da se radi o stambenom kreditu odobrenom u kunskoj protuvrijednosti od 70.000 CHF (švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

− da se korisnik kredita obvezuje kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom;

− da je člankom 8. tog ugovora ugovorena kamatna stopa od 5,3900 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

− da je rok otplate kredita 96 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu;

− da je člankom 7. tog ugovora prilikom ugovaranja kredita glavnica kredita vezana uz valutu CHF;

− da je kredit u cijelosti otplaćen 19. studenoga 2011. i da stranke nisu zaključile sporazum o konverziji.

9. Sud je u pobijanoj odluci, na temelju analize dokaza utvrdio da tuženica u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavila ugovor, nije utvrdila egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, kao i osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorila korisnike kredita. Nadalje, da je jednostranim pristupom tužena unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope i odredila valutnu klauzulu u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Osim toga, nižestupanjski su sudovi svoje pravno shvaćanje utemeljili i na utvrđenjima iz odluka donesenih povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Radi se o odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je i ovdje tužena imala položaj stranke te je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku, između ostalog, utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama). Nadalje, u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., je utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i dr.).

9.2. Pritom su nižestupanjski sudovi odbili (a koji pravni pristup se spori kroz revizijom postavljeno pravno pitanje) izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tužene, uz obrazloženje da, s obzirom na protek vremena i velik broj ugovora o kreditu koje je sklapala banka, nije realno da se svjedoci sjećaju okolnosti zaključenja upravo predmetnog ugovora.

10. Dajući odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje, revizijski sud upućuje da je u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje.

12. Međutim, revizijski sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi odbili izvođenje (u reviziji problematiziranih) personalnih dokaza saslušanjem svjedoka uz obrazloženje da, s obzirom na protek vremena i velik broj ugovora o kreditu koje je sklapala banka, nije realno da se svjedoci sjećaju okolnosti zaključenja upravo predmetnog ugovora.

13. Dakle, sud u pobijanoj odluci nije izrazio pravno shvaćanje o apsolutnoj vezanosti u individualnoj (pa i ovopredmetnoj) parnici s utvrđenjima iz gore navedenih postupaka vođenih povodom tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Taj sud nije ni izrazio pravno shvaćanje da ne bi trebalo ispitivati okolnosti u kojima su vođeni pregovori i ispitivati opseg pruženih informacija prije sklapanja ugovora. Naprotiv, očito je da je sud u pobijanoj odluci pravnog shvaćanja da takva mogućnost (možda i potreba) preispitivanja postoji.

14. Sud je u pobijanoj odluci uzeo u obzir predložene (ovdje sporne dokaze) ali je ocijenio da su nepodobni za utvrđivanje činjenične situacije – ne zbog toga jer je pravnog shvaćanja da se ne bi trebalo ispitivati okolnosti koje bi bile različite od onih utvrđenih u presudama donesenim u "kolektivnim sporovima" (što se implicira revizijom postavljenim pravnim pitanjem) – nego zbog toga jer je taj sud ocijenio da (s obzirom na veliki protek vremena, a i očito velik broj ugovora o kreditu koji su ti svjedoci "obrađivali") nije životno i logično za očekivati da će se sjetiti upravo konkretnog ovopredmetnog slučaja, radi utvrđenja čijih konkretnih okolnosti sklapanja su ti dokazi predloženi.

15. Analiziranjem sadržaja revizijom postavljenog pravnog pitanja je za ocijeniti da se tim pravnim pitanjem zapravo ni ne problematizira gore naveden pravni pristup suda u pobijanoj odluci, nego se problematizira pravno shvaćanje na kojem taj sud nije ni utemeljio svoju odluku. Nadalje, takav pravni pristup suda u pobijanoj odluci nije u suprotnosti sa ovom odlukom reafirmiranim pravnim shvaćanjem.

16. Dakle, ovaj revizijski sud ocjenjuje da odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje ne utječe na donošenje drugačije odluke u ovome predmetu pa je zato, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

17. Zaključno, povrh svega navedenog, revizijski sud samo upućuje i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1593/2021 (i ostali spojeni predmeti) od 29. studenoga 2023., u kojem je taj sud u predmetima dostatno podudarnim sa ovopredmetnim, opširno i elaborantno izrazio pravno shvaćanje o ustavnopravnom aspektu pravnog pristupa prilikom predlaganja i ocjene utjecaja (ne)izvođenja (i ovdje spornih) personalnih dokaza. To pravno shvaćanje u nekim bitnim dijelovima (osobito, ali ne isključivo, v. toč. 24.7. do 24.9., 25.4, 25.8., 28.9., 26. do 26.2., 27., 28.2., 29., 30., 31.1. 34., 34.2. do 34.6. obrazloženja te odluke) dotiče problematiku blisku onoj razmatranoj u ovoj revizijskoj odluci i nadopunjujuće je sa onim izraženim u prethodnim točkama ovoga obrazloženja.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug