REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-534/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Ćavaru, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tužene Erste & Steirmarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2640/2021-2 od 2. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1032/2019-36 od 19. listopada 2021., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 57.887,83 kune sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od tog ukupnog iznosa te je odlučeno o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4051/2022-2 od 21. prosinca 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Je li dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

− da su tužitelj i tuženik 14. studenoga 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 32.850,00 CFH koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita;

− da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Erste&Steiermarkische bank d.d. te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 %;

− da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 337,29 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita;

− da se redovna kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom banke;

− da je kredit je otplaćen u cijelosti 15. siječnja 2015.

9. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja ovaj sud smatra dostatnim za navesti da je sud u pobijanoj odluci u biti pošao od toga da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je i ovdje tužena imala položaj stranke, pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku, između ostalog, utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama). Dalje je uzeo u obzir da je u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje shvaćanje da prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i dr.). Nižestupanjski su sudovi izrazili (u bitnom – s obzirom na sadržaj postavljenog pravnog pitanja) pravno shvaćanje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u parnicama vođenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, sve u smislu čl. 502.c ZPP, te su pozivanjem na te presude (navedene gore u ovoj točki obrazloženja), utvrdili činjenično stanje i ništetnost spornih odredbi, smatrali su stoga nepotrebnim izvesti (u reviziji sporan dokaz) saslušanjem zaposlenika tužene, te su stoga prihvatili tužbeni zahtjev.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Međutim, sa ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta je odlučujuće da tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju) i pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri „odmakla“ od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

12.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno sa onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

12.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

13. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka (u odgovoru na tužbu) navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

13.1. Navedeno je (zadnji odlomak stranice 7. odgovora na tužbu) da se dokaz saslušanjem svjedokā E i P predlaže (a vezano uz problematiku valutne klauzule, jer se samo ta problematika dotiče u revizijom postavljenom pravnom pitanju) radi utvrđenja činjenice da je tužitelju u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnice kredita veže uz valutu CHF i da je razina informiranosti bila „sasvim dovoljna“. No, ostaje nejasno o kojim se pravima i obvezama (značajkama ugovora) konkretno radi, a o kojima se navodno pregovaralo i objašnjavalo, koja bi se onda dokazivala predloženim dokazima i koja je to bila „dovoljna mjera“ informacija koje su se pojasnile tužitelju, da bi sud mogao ocijeniti bi li te činjenice uopće utjecale na odluku u stvari i posljedično odlučiti o prihvaćanju izvođenja tih personalnih dokaznih prijedloga.

13.2. Navedeno je (na ročištu održanom 9. rujna 2020.) da se dokaz saslušanjem svjedokā E i P predlaže radi utvrđenja činjenice da je tužitelj imao dovoljno informacija temeljem kojih je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. No, i tu je ostalo nejasno i određeno nenavedeno, koje su to te konkretne informacije davane tužitelju, kojima se tužitelja informiralo o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, pa da bi se taj konkretni (ne)navedeni sadržaj informacija trebao dokazivati tim dokaznim prijedlozima.

14. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koje se, u ovom, konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo (činjenično) što je to točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji „potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti“ – kako se potonje utvrdilo u presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

14.1. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih (ili nebitnih) činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužitelju i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi, predloženi na potpuno neodređene i nejasne (pa i nebitne) okolnosti u takvim se slučajevima niti ne mogu prihvatiti.

15. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, sa pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

17. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

18. Zaključno, povrh svega navedenog, revizijski sud samo upućuje i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1593/2021 (i ostali spojeni predmeti) od 29. studenoga 2023., u kojem je taj sud u predmetima dostatno podudarnim sa ovopredmetnim, opširno i elaborantno izrazio pravno shvaćanje o ustavnopravnom aspektu pravnog pristupa prilikom predlaganja i ocjene utjecaja (ne)izvođenja (i ovdje spornih) personalnih dokaza.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug