REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4285/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Darka Milkovića, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, Željka Pajalića i mr. sc. Igora Periše, članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice RZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u OD Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-286/2025-2 od 24. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-45 od 26. srpnja 2024., na sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-286/2025 od 24. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-45 od 26. srpnja 2024., postavljajući pitanja koja smatra važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

''1. Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

2. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?

3. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

4. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

5. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

6. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, smatrati cijenom ugovora kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva?''.

1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj u odnosu na prvo postavljeno pitanje smatra da praksa revizijskog suda nije jedinstvena te da je shvaćanje revizijskog suda izraženo u odluci Rev-2245/2017. od 20. ožujka 2018. u koliziji sa shvaćanjem donesenim na sjednici građanskog odjela Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. dok se u odnosu na ostala naznačena pitanja poziva na odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž- 460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020.

1.3. Tuženik je naveo i da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Ovaj sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4.1. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje tuženika se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a u odnosu na treće postavljeno pravno pitanje se tuženiku ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.2. U odnosu na četvrto naznačeno pitanje pravno shvaćanje u pobijanoj odluci ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnog shvaćanja izraženog u odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., a nije riječ o pravnom pitanju u pogledu kojeg bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu (tako i ovaj sud u odlukama Revd-549/2023 od 24. listopada 2023., Revd-658/2024 od 18. lipnja 2024., Revd- 2253/2025 od 21. svibnja 2025.).

4.3. U odnosu na peto i šesto naznačeno pitanje treba istaknuti da odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti sporne odredbe pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu. Osim toga ovaj sud je o petom i šestom naznačenom pitanju izrazio shvaćanje u odluci broj Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024., a shvaćanje u pobijanoj presudi sukladno je tom shvaćanju.

5. Nadalje, tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Darko Milković