REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1347/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-894/2025-9 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 07. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje se u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati (st. I. i II.) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-894/2025-9 od 28. svibnja 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka iz prvostupanjske presude pa se ta odluka preinačava (st. III.) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 437,50 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 543,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2025. do isplate žalba odbija i potvrđuje odluka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 045-50- 3459954 od 12. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika koje glase:

- u čl. 3.: ''3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' i

- u dijelu čl. 9.: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.''

-u st. II., da se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 353,38 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 320,91 eura teče od 18. svibnja 2006. do isplate te na iznos od 32,47 eura od 24. siječnja 2012. pa do isplate, u roku od 15 dana;

-u st. III., da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika pobijajući je u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. U žalbi, u bitnome, ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) u svezi sa čl. 186.c ZPP-a, čl. 338. st. 4. ZPP-a, bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi i tijeku zatezne kamate, da sud nije utvrdio je li odredba nepoštena time i ništetna kao i u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranka, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), da je tužitelj kao potrošač mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li takva odredba prihvatljiva ili nije, da nije proveden test poštenosti, da je nastupila zastara potraživanja, da je pogrešna primijenjena odredba čl. 1115. Zakona o obveznom odnosu (dalje ZOO), da je pogrešan zaključak da tuženik nije imao pravo tužitelju obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita te da je s timu vezi pogrešno primijenjena odredba čl. 1024. ZOO-a, da i odluka o troškovima nije pravilna, da je sud pogrešno priznao tužitelju trošak sastava podneska od 19. svibnja 2025. jer da se u istome ne iznose nove činjenice važne za odluku o sporu.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači na način "da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti", odnosno podredno da se ista ukine i "odredi da se ponovno provede glavna rasprava".

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. i dijela čl. 9. Ugovora o kreditu broj 045-50-3459954 od 12. svibnja 2006. (dalje Ugovor), u dijelu u kojem glase: "3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." i "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." te s tim u vezi zahtjev za povrat iznosa od 353,38 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita navedeni Ugovor kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 15.649,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 3 i čl. 9. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30%, odnosno da postoji mogućnost prijevremene otplate na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Tarife o naknadama u poslovima kreditiranja građana, da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i platio predmetnu naknadu 24. siječnja 2012. u iznosu od 32,47 eura kao i da je naknada za obradu kredita iznosila 320,91 euro.

8. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave te saslušanjem tužitelja) prihvatio tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba i naložio tuženiku isplatu traženog iznosa, uz utvrđenja i zaključke:

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- da su te odredbe sastavni dio standardiziranog (tipskog) ugovora, da tužitelj kao potrošak nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da je nemoguće utvrditi visinu naknade, a da tuženik nije dokazao što obuhvaćaju navedeni troškovi;

- da, jer su te odredbe isključivo vezane uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji bi određivali visinu naknade čine te odredbe neodređenim i neodredivim te dovode korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika iz razloga što on ne može ni na koji način utjecati na visinu tih naknada, da su stoga iste nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su pozivom na čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/03) te 323. ZOO-a ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) ništetne;

-da odredba o tzv. izlaznoj naknadi nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a ali da je ista nepoštena jer se o njoj nije posebno pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, što da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača;

- da je neosnovan i prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je tuženik, primjenom odredbe čl. 29. ZOO-a, dužan tužitelju isplatiti traženi iznos sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2006. (kada je plaćena tzv. ulazna naknada), odnosno od 24. siječnja 2012. primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita te da u donošenju iste nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZZP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

10. U pogledu odredbe čl. 9. Ugovora

Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

10.1. Dakle teret dokaza je na tuženiku. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

10.2. U predmetnom slučaju i po ocjeni ovoga suda ne radi se o odredbi o predmetu ugovora i cijeni te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ta odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a ista je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik (pa na sastav, odnosno sadržaj istog tužitelj nije imao nikakav utjecaj). Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena je odredba prouzročila značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 32,47 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna tzv. izlazna naknada plaća, za koje troškove, zašto u navedenom iznosu.

10.3. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade, u tom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj se nije pregovaralo, tužitelju nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije jasna i razumljiva jer se ne može utvrditi na što se ista odnosi (koji su to troškovi, što tuženik u tijeku postupka i ne dokazuje) i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u iznosu određenom Odlukom banke koja će biti na snazi u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga je takva odredba suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna (čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a).

11. U pogledu odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP- a na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazao, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

11.1. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 320,91 euro, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

11.2. Dakle, osim što u čl. 3. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 3. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a za razliku od navoda tuženika - ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi Ugovora.

12. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne odredbe Ugovora ništetne, da nije nastupila zastara tih tražbina budući je tek presudom suda prvog stupnja utvrđena ništetnost tih odredbi, a uvažavajući pravo shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-IV-47-2020-2 slijedi da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom iznijetog pravilno je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja od strane tuženika (čl. 1115. ZOO-a) jer je tuženik, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja nepošteni stjecatelj.

13. Sud prvog stupnja je pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Odvjetničke tarife, međutim visina tih troškova nije pravilno utvrđena. Do navedenog je došlo zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (dalje VPS). Tužitelj je u tužbi označio VPS u iznosu od 1.400,00 eura, a koji iznos predstavlja zbroj VPS deklaratornog zahtjeva i od 1.046,62 eura i VPS kondemnatornog zahtjeva od 353,38 eura.

13.1. Tuženik je prigovorio visini predmeta spora (dalje VPS), a prvostupanski je sud taj prigovor odbio te je na ročištu od 26. svibnja 2025. raspravnim rješenjem "utvrdio" VPS od 1.400,00 eura. Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna te je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime ne radi se ovdje o dva zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir pri utvrđivanju VPS, već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako Rev-1811/2016 i Rev-1927/2017).

14. Tužitelju pripada trošak postupka prema VPS od 353,38 eura za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku koje su mu priznate po sudu prvog stupnja u vrijednosti od 175 bodova + PDV-e, odnosno u iznosu od 437,50 eura. Tužitelju je valjalo priznati i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu (od po 53,09 eura). Ukupno tako trošak postupka tužitelja iznosi 543,68 eura dok je u preostalom dosuđenom dijelu do iznosa od 981,18 eura, odnosno za iznos od 437,50 eura zahtjev valjalo odbiti.

15. Valja navesti da tuženik neosnovano u žalbi navodi da je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 19. svibnja 2025. već mu je pravilno priznat trošak sastava podneska od 05. svibnja 2025. kojim se isti očitovao na odgovor na tužbu

(Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife)

16. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 3. ZPP-a).

17. Tuženiku nije dosuđen zatražen trošak žalbenog dijela postupka jer isti u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavne stvari i zatezne kamate, već je uspio samo u neznatnom dijelu i to sa sporednim zahtjevom (čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Puli - Pola 07. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus