REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-2050/2018-88

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja EZ, (nom. VZ) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku SZ, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB:52508873833, Ulica Domovinskog rata 3, Zadar, zastupanog po punomoćnicima iz OD Anić & Anić d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 11. srpnja 2025. godine, te objave dana 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe učinjena na ročištu od 23. listopada 2019. godine, kojom tužitelj od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 66.361,40 EUR (500.000,00 kuna).

II. Odbacuje se tužba tužitelja EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d., Zadar, OIB: 52508873833, Zadar, Domovinskog rata 3, radi isplate, podnesena 31. prosinca 2017. godine.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.125,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu dana 31. prosinca 2017., navodeći kako je dana 16.08.2016. sklopio Ugovor o otkupu potraživanja, ovjeren kod javnog bilježnika dana 25.08.2016., kojim tužitelj kupuje od društva Stanousluga d.o.o., [adresa], OIB: 57509325091 dospjela i buduća potraživanja na ime naknade s osnove pronalaženja klijenata za tuženika temeljem zaključenog Ugovora o poslovnoj suradnji od 02.11.2009., te Aneksa br. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od dana 29.12.2010. Dana 11.01.2017. da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o otkupu potraživanja, a čije je sklapanje odobrila Skupština društva Stanousluga d.o.o. Odlukom od 11.01.2017., koji je izmijenjen Dodatkom 2. dana 12.07.2017., čije je sklapanje odobrila Skupština društva Stanousluga d.o.o. Odlukom od 12.07.2017.g. Člankom 1. točkom 5. navedenog Dodatka 1. utvrđeno je kako će tužitelj, odnosno preuzimatelj duga, podnijeti tužbu protiv tuženika radi plaćanja duga, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, za razdoblje od 01.01.2010. pa sve do raskida Ugovora o poslovnoj suradnji od 02.11.2009. g. što da se odnosi na razdoblje do 31.12.2012.g. Ugovorom o poslovnoj suradnji od 02.11.2009. g., sklopljenim između ranijeg vjerovnika Stanousluge d.o.o. i tuženika, Stanousluga d.o.o. se obvezuje pronaći klijente koji će kod tuženika otvoriti poslovni račun i povjeriti istome upravljanje sredstvima kojima stambene zgrade raspolažu, a tuženik će isplatiti naknadu Stanousluzi d.o.o. za svakog klijenta koji otvori račun, drži na računu pričuvu, te u cijelosti obavlja platni promet preko tuženika. Prilikom sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji sastavljen je Prilog A koji sadrži popis klijenata čije račune tuženik vodi u trenutku potpisa predmetnog Ugovora, a koji se dostavlja u prilogu. Tuženik da se člankom 4. točkom 4. Ugovora o poslovnoj suradnji obvezao isplaćivati naknadu Stanousluzi d.o.o. od trenutka kada broj novih klijenata, koji nisu obuhvaćeni Prilogom A, dosegne 10% od ukupnog broja postojećih klijenata, i to dok god se poslovi klijenata vode preko tuženika, što da je ispunjeno te je tuženik isplaćivao naknadu društvu Stanousluga d.o.o., međutim manje nego što je društvu Stanousluga d.o.o. pripadalo. Dana 29.12.2010. da su raniji vjerovnik i tuženik sklopili Aneks br. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji, kojim da je u članku 4. točnije determiniran način i modalitet izračuna plaćanja naknade' prema ranijem vjerovniku od strane tuženika za depozite zgrada koji su predmet ugovora i koji se dostavljaju u privitku. Člankom 4. točka 2. Aneksa Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da se kao osnovica za obračun uzima se prosječni iznos sredstava koja se nalaze na računu svakog pojedinog klijenta, točkom 3. istog članka da se naknada obračunava kvartalno u bruto iznosu, a točkom 5. da naknada iznosi 1% na godišnjoj razini od osnovice za obračun ukoliko suma svih osnovica za obračun iznosi manje od 30.000.000,00 kn, odnosno 2% ukoliko suma svih osnovica za obračun iznosi 30.000.000,00 kn ili više.

1.1. Tužitelj da je kao novi vjerovnik, koji je sukladno navedenome u t. I ove tužbe stupio na mjesto prethodnog vjerovnika, Stanousluge d.o.o., Rijeka, nakon što je otkupio potraživanje, naknadnim provjerama sa društom Stanousluga d.o.o. utvrdio kako se tijekom poslovne suradnje na štetu društva Stanousluga d.o.o., u razdoblju važenja Ugovora o poslovnoj suradnji, neistinito prikazivalo stanje depozita računa zgrada za koje je isplaćivana naknada društvu Stanousluga d.o.o. Rijeka, slijedom čega da je navedeno društvo u razdoblju od početka 2010. do 31.12.2012. g. za vrijeme kada je postojala obveza tuženika za isplatom naknade Stanousluzi d.o.o., isto sustavno oštećivano za iznos koji da doseže cca. 2 milijuna kuna. Navedeno potraživanje da je u cijelosti preneseno na tužitelja temeljem gore navedenog Ugovora o otkupu te Dodatka br.1. koja je sporazumno procijenjena u iznosu od 2.000.000,00 kn, ali da će se konačan iznos utvrditi u sudskom postupku na temelju provedenog financijskog vještačenja. Navedeno da je učinjeno na način da je kontinuirano od strane tuženika umanjivan ukupan broj važećih depozita zgrada koje imaju račune kod tuženika, umanjivano stanje depozita u iznosima od najmanje tri stotine zgrada, a potom je posljedično pripadajuća naknada obračunavana na niži ukupni iznos i po smanjenoj ugovorenoj stopi, odnosno po 1%, umjesto 2%. Na taj način da je u tuženikovu imovinu prešao je dio imovine Stanousluge d.o.o., odnosno tužitelja, na tuženika koji je oštećen, a takav prijelaz da nema osnove u predmetnom Ugovoru o poslovnoj suradnji, niti nekom drugom ugovoru, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, te ga je stoga tuženik kao stjecatelj dužan vratiti tužitelju. S obzirom na navedeno, da tužitelj nije u mogućnosti utvrditi točnu visinu duga, obzirom da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, a sve iz razloga što da mu tuženik istu ni nakon poziva na dostavu ne želi dostaviti te da koristi sve metode kako bi izbjegao svoju obvezu. Tuženik da je dopisom od 14.01.2013.g. raskinuo predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji te da odbija platiti daljnje iznose-nakon raskida Ugovora, a radi čega da se između tužitelja i tuženika vode drugi postupci za potraživanja nastala nakon raskida Ugovora o poslovnoj suradnji, što da nije predmet ovog postupka. Predmet ovog postupka jest potraživanje tužitelja za iznos razlike neisplaćenih naknada koje je tuženik neosnovano zadržao i oštetio tužitelja koje se odnose na razdoblje dva kvartala prije raskida Ugovora o poslovnoj suradnji i to isključivo za razdoblje od 01.07.2012. godine do 30.09.2012.g. i od 01.10.2012. godine do 31.12.2012. godine.

2. U odgovoru na tužbu od 28. veljače 2018. ( l.s. 78-81), tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, nadalje ističe da je tužba neuredna i da se po istoj ne može postupati, a glede merituma spora, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev potpuno neosnovani pa se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, poriče navode tužbe, ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, osporava kako osnovu, tako i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na plaćanje troškova postupka. Tuženik nadalje ističe da je tužba neuredna i nerazumljiva radi čega se po istoj za sada ne može postupati, pa se predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu uredi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe, sukladno odredbi članka 109. ZPP-a. Sukladno odredbi članka 186. st. 1. ZPP, tužba da treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a tužba kao i svaki drugi podnesak mora biti razumljiva. Tužba da nužno mora sadržavati određen zahtjev, jer o tom zahtjevu sud odlučuje presudom, a kada se radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu on mora biti tako određen da bude podoban za ovrhu, što ovaj svakako nije jer glasi na isplatu neodređenog novčanog iznosa koji je označen samo opisna kao "pripadajuća naknada u visini ostatka neisplaćenih ugovorenih kvartalnih iznosa za razdoblje od 01.07.2012. godine do 31.12. 2012.g ... " Ukoliko tužitelj smatra da bi se ovdje radilo o tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186. b st. 2. ZPP-a, onda tuženik ističe da ova tužba to svakako nije. Naime, u sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca čiju će visinu odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Dakle stupnjevita tužba pretpostavlja postavljanje manifestacijskog zahtjeva, jasno određenog, a kako je taj zahtjev izostao to se po ovoj tužbi ne može postupiti kao po tužbi iz članka 186. b ZPP-a, niti povodom takve tužbe sud može donijeti odluke u skladu s člankom 325. a ZPP-a. Slijedom naprijed navedenoga tužba i tužbeni zahtjev da su nerazumljivi, tužba ne sadrži sve što je potrebno kako bi se po njoj moglo postupati, radi čega se predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu uredi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP-a.

2.1. Što se tiče merituma spora, ne osporava se da je između Stanousluga d.o.o. Rijeka i tuženika bio sklopljen i na snazi Ugovor o poslovnoj suradnji od 02. 11. 2009.g., koji je izmijenjen Aneksom br. 1 Ugovora o poslovnoj suradnji, koji je sklopljen dana 29. 12. 2010.g., a koji ugovorni odnos je prestao s danom 01. siječnja 2013.g., jer ga je tuženik otkazao dopisom od 30. studenog 2012.g. Tužitelj svoj zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji da je tuženik tijekom poslovne suradnje s društvom Stanousluga "neistinito prikazivao stanje depozita računa zgrada za koje je isplaćivana naknada", a da je to učinio na način" da je kontinuirano umanjivan ukupan broj važećih depozita zgrada koje imaju račun kod tuženika, umanjivano stanje depozita u iznosima od najmanje tri stotine zgrada, a potom je posljedična pripadajuća naknada obračunavana na niži ukupni iznos i po smanjenoj ugovorenoj stopi ... " Tuženik ističe da je prednja tvrdnja na kojoj je tužitelj utemeljio tužbeni zahtjev potpuno neistinita i ničim potkrijepljena, jer je za svo vrijeme važenja Ugovora o poslovnoj suradnji tuženik istinito i potpuno prikazivao kako ukupan broj računa, tako i stanje računa koji su udovoljavali ugovornim kriterijima za plaćanje naknade, a na temelju kojih podataka je Stanousluga d.o.o. Rijeka ispostavila račun broj: 2-9/2012 od 01. 10. 2012.g. na iznos od 59.840,17 kn i račun broj: 2-1/2013 od 14. 01. 2013.g. na iznos od 61.992,30 kn. Ne samo za zadnja dva kvartala 2012.g., nego za svo vrijeme trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji Stanousluga d.o.o. niti jednom nije osporavala ili dovela u pitanje ispravnost obračuna na temelju kojih je ispostavljala račune jer za to nije bilo nikakvog opravdanog razloga, a postavlja se pitanje kako je tuženik mogao neistinito prikazivati broj zgrada, kada je Stanousluga u skladu s odredbom članka 2.3. Ugovora o poslovnoj suradnji trebala tuženiku dostavljati popise zgrada koji će kod tuženika otvoriti račun i na tom računu držati svoja sredstva. Istina tužitelj nije postupao u skladu s prednjom ugovornom odredbom, ali između stranaka nije bilo spora da se radi isključivo o zgradama upravitelj kojih je bila tvrtka RUMAT d.o.o. Rijeka, tako da je svaka zgrada koja je otvorila račun kod tuženika, a čiji je upravitelj bio RUMAT d.o.o. ulazila u obračun za isplatu ugovorene provizije. Slijedom naprijed navedenoga Stanousluga d.o.o. za vrijeme važenja Ugovora o poslovnoj suradnji nije imala niti jednu nepodmirenu tražbinu prema tuženiku, pa slijedom toga Stanousluga nikakvu tražbinu nije niti mogla ustupiti tužitelju, radi čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik na kraju ističe i prigovor zastare. Kako je to naprijed istaknuto u ovom konkretnom slučaju radi se o zahtjevu radi ispunjenja ugovora, jer da tuženik svoju ugovornu obvezu nije ispunio u cijelosti, pa se stoga tužbeni zahtjev odnosi na manje plaćenu naknadu za razdoblje od 01. 07. 2012.g. do 31. 12. 2012.g. koja je u skladu s ugovorom dospijevala kvartalne. Sve kada bi tužitelj imao tražbinu prema tuženiku, a nema je, radilo bi se o tražbini iz trgovačkog ugovora o prometu robe i usluga, koje tražbine u skladu s odredbom članka 228. st. 1. ZOO-a zastarijevaju za tri godine, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 03. siječnja 2018.g., to je zastarni rok istekao davno prije podnošenja tužbe. Slijedom svega naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

3. Povodom istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti, Općinski sud u Rijeci donio je rješenje pod posl. br. P-28/2018 od 6. kolovoza 2018. (l.s. 88) kojim se oglasio mjesno nenadležnim te je predmet nakon pravomoćnosti ustupljen mjesno nadležnom Općinskom sudu u Zadru

4. U ovoj pravnoj stvari izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid i pročitan je ugovor o otkupu potraživanja sklopljen između društva Stanousluga d.o.o. Rijeka kao ustupitelja i tužitelja kao preuzimatelja dana 16. kolovoza 2016. (l.s. 8-12), odluku skupštine Društva Stanousluga d.o.o. Rijeka od 16. kolovoza 2016. (l.s. 13-14) te izjavu istog Društva zastupanog po direktoru i jedinom članu društva, ovdje tužitelju (l.s. 15-16), dodatak jedan navedenom ugovoru o otkupu potraživanja, dodatak dva istom ugovoru (l.s. 17-28), Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tuženika – banke i društva Stanousluga d.o.o. Rijeka zastupanog po direktoru tužitelju dana 2. studenog 2009. (l.s. 29-31), Aneks broj 1 istom Ugovoru te prilog A (l.s. 32-63), obavijest Banke društvu Stanousluga d.o.o. Rijeka o raskidu Ugovora o poslovnoj suradnji s danom 1. siječnja 2013. (l.s. 68), potvrde o naknadi po osnovi citiranog ugovora o poslovnoj suradnji (l.s. 69-73), račun Stanousluga d.o.o. 2-2/2012 (l.s. 93), potvrde o naknadi po osnovi citiranog ugovora o poslovnoj suradnji (l.s. 96-100), u obračun naknada po osnovi ugovora o poslovnoj suradnji od 15. srpnja 2010. (l.s. 103), na ročištu održanom 19. ožujka 2019. izveo dokaz saslušanjem svjedoka TZ (l.s. 110), na ročištu održanom 4. lipnja 2019. izveo dokaz saslušanjem svjedokinje ŠZ (l.s. 113-114), na ročištu 16. srpnja 2019. izveo dokaz saslušanjem svjedokinje ĐZ (l.s. 115-116), izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan koja je o tome sačinila pisani nalaz i mišljenje od 8. travnja 2021. (l.s. 155), izvršio uvid u dokumentaciju koju je dostavio tuženik, a koja se odnosi na treći i četvrti kvartal 2012. (l.s. 160-173), u nalaz i mišljenje vještaka financijske struke od 5. veljače 2022. (l.s. 176- 182), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 7. svibnja 2022. (l.s. 196), na ročištu održanom pred ovim sudom dana 11. srpnja 2025. usmeno saslušao stalnog sudskog vještaka za financije Majdu Korljan (l.s. 404-408).

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja na isplatu iznosa na ime razlike neisplaćenih naknada, a u razdoblju od dva kvartala prije raskida Ugovora o poslovnoj suradnji i to, kako tužitelj u tužbi izričito označava, za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 31. prosinca 2012.

6. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka inzistira da je podnio tzv. stupnjevitu tužbu te da zbog toga što mu tuženik ne dostavlja relevantnu dokumentaciju temeljem koje će moći utvrditi visinu svog potraživanja, nije u mogućnosti određeno postaviti zahtjev za isplatu. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari sporna je i osnova i visina potraživanja tužitelja, a prije svega osnovanost prigovora istaknutih po tuženiku, prigovor neurednosti tužbe te prigovor zastare.

7. Činjenična osnova tužbe je tvrdnja tužitelja da je između njegovog prednika (društva Stanousluga d.o.o. Rijeka, čiji je on direktor i jedini član) i tuženika sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji (l.s. 29) u kojem je bio ugovoren način obračuna naknade na ime otvaranja i vođenja bankovnih računa upravo kod banke tuženika, koju naknadu će banka isplaćivati društvu Stanousluga d.o.o. za pronalaženje klijenata stambenih zgrada koji će u banci tuženika otvoriti račun i povjeriti joj upravljanje sredstvima kojima stambena zgrada raspolaže. Istim Ugovorom (čl. 2. 2. 3. Ugovora) ugovoreno je da će Stanousluga d.o.o. Rijeka za klijente (stambene zgrade), dostaviti banci popis klijenata na koji popis će banka davati suglasnost. Čl. 4. istog ugovora određuje način obračuna naknade te je navedeno i da se obveza isplate naknade odnosi na sve klijente čije račune vodi banka u trenutku potpisa ugovora, koji su specificirani u prilogu A (sastavni dio ugovora). Aneksom broj 1 (l.s. 32 – 33) izmijenjen je čl. 4. 4., doduše u pogledu obračuna naknade, ali ne i u pogledu obveze društva Stanousluga d.o.o. Rijeka čija je obveza bila dostava popisa klijenata, već određena čl. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je ugovor o poslovnoj suradnji raskinut. Tužitelj u tužbi dalje iznosi i tvrdnju da je tužitelj, kao novi vjerovnik utvrdio "kako se tijekom poslovne suradnje na štetu društva Stanousluga d.o.o., a u razdoblju važenja ugovora o poslovnoj suradnji neistinito prikazivalo stanje depozita računa zgrada za koji je isplaćena naknada, slijedom čega da je društvo Stanousluga d.o.o. Rijeka sustavno oštećivano za iznos koji da doseže oko 2.000.000,00 kuna.

8. Tužitelj je na ročištu održanom 23. listopada 2019. (dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, koji je zaključen na pripremnom ročištu održanom 14. siječnja 2019.) preinačio tužbu na način da je istakao alternativni tužbeni zahtjev za plaćanje iznosa od 500.000,00 kuna. Radi se objektivnoj kumulaciji (sukcesivnoj) po kojoj se od suda traži da prihvati jedan ili više istaknutih zahtjeva. Prema odredbi čl. 191. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Preinaci tužbe se tuženik usprotivio, ali je navesti i to da tužitelj tek iznimno može preinačiti tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju tužitelj ne tvrdi i ne dokazuje da do zaključenja prethodnog postupka (14. veljače 2019.) nije mogao postaviti zahtjev za isplatom iznosa od 500.000,00 kuna, kako je to učinio na ročištu od 23. listopada 2019., slijedom čega je, temeljem odredbe čl. 190. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

9. Što se tiče tužbe koju je tužitelj podnio u ovoj pravnoj stvari, ističući kako se radi o stupnjevitoj tužbi te da nije u mogućnosti urediti tužbeni zahtjev dok mu tuženik ne dostavi tražene podatke, navesti je da tužitelj ni u tužbi, niti tijekom postupka ne tvrdi i ne dokazuje da je od tuženika zatražio dostavu podataka na temelju kojih bi uredio tužbeni zahtjev, niti da mu ih je tuženik odbio dati premda njima raspolaže.

10. Prema odredbi čl. 186. b. st. 3. ZPP u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

11. Iz citiranog sadržaja navedene odredbe proizlazi da do njezine primjene dolazi kada tuženik odbija dati podatke, premda njima raspolaže, bez kojih se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.

12. Pretpostavke za postavljanje stupnjevite tužbe su stoga: 1) postojanje tražbine tužitelja čija točna visina ili količina (ili neki drugi sadržaj) tužitelju nisu poznati i 2) postojanje tuženikove građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koje tuženik ne ispunjava. Tek kad sud utvrdi postojanje ovih pretpostavki može u prvom stadiju postupka raspravljati i odlučivati o manifestacijskom zahtjevu. U drugom stadiju, a nakon što sam tuženik dragovoljno ili prisiljen na to u ovršnom postupku, pruži potrebne podatke, odnosno nakon što se oni provjere ili pribave dokazivanjem, sud može raspravljati ili odlučivati o naknadno preciziranom tužbenom zahtjevu na konkretnu činidbu. Postojanje pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe može se priznati samo u slučaju ako je ona podnesena radi pribavljanja podataka nužnih za preciziranje zahtjeva za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos prava. Tužitelj nema pravni interes za postavljanje stupnjevite tužbe, ako je tužba podnesena samo radi pribavljanja podataka potrebnih radi saznanja postoji li tražbina na isplatu, isporuku, prijenos i slično čiji će opseg tužitelj tada sam moći odrediti (kao u odluci Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-3704/2021 od 12. travnja 2022.).

13. Međutim, iz navoda tužitelja u tužbi i tijekom postupka, ali i iz očitovanja tuženika, slijedi zaključak ovog suda da podaci za koje tužitelj navodi da bi tek pomoću njih mogao urediti tužbeni zahtjev, zapravo ne postoje.

14. Ovo stoga što je teza tužitelja na kojoj on temelji osnovu svog tužbenog traženja, da je on oštećen za novčani iznos jer da je tuženik neistinito prikazivao stanje depozita računa zgrada, odnosno da je kontinuirano umanjivao stanje depozita u iznosima od najmanje 300 zgrada. Osim što tužitelj iznosi te navode, ne nudi nikakav dokaz u potkrijepu tih svojih tvrdnji, tako da tužiteljevo puko inzistiranje na tome da tuženik treba dostaviti navodne podatke iz kojih bi slijedilo utvrđenje o manjem (umanjenom) broju zgrada, svakako ne predstavlja postupanje kojim je tužitelj ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje stupnjevite tužbe. Ovo posebno kod činjenice koja slijedi iz priloženog Ugovora o poslovnoj suradnji, da je tužitelj bio taj koji je imao obvezu banci dostaviti popis klijenata na temelju koje je tuženik, a sukladno dogovorenom načinu obračuna naknade, istu obračunavao i isplaćivao predniku tužitelja, na koje isplate prednik tužitelja nije imao primjedaba sve dok nije došlo do prijenosa potraživanja, odnosno sklapanja Ugovora o otkupu potraživanja u kolovozu 2016., između ovdje tužitelja i društva Stanousluga d.o.o. Rijeka, čiji je direktor i jedini član upravo ovdje tužitelj.

15. Stoga je ovaj sud o navedenoj činjenici, da bi tuženik oštetio tužitelja neistinitim prikazivanjem podataka o broju zgrada koje imaju depozit računa kod tuženika, zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a. ZPP. Pravilima o teretu dokazivanja dolazi se do zaključka da nečega nije bilo ako to nešto nije dokazano na zahtijevanoj razini utvrđenja. Tako tužiteljevo inzistiranje na dostavi podataka kojima tuženik naprosto ne raspolaže (a iz kojih bi, po tvrdnji tužitelja slijedilo da ga je tuženik oštetio jer je navodno neistinito prikazivao stanje broja zgrada), samo po sebi ne predstavlja podlogu za zaključak da su ti navodi tužitelja osnovani. Navedeno dalje vodi do utvrđenja da tužitelj prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari od tuženika i nije zatražio dostavu podataka (jer ih ni nema) te iz tog razloga nisu ostvarene zakonske pretpostavke za podnošenje manifestacijskog zahtjeva i stupnjevite tužbe iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a.

16. Stoga je sud rješenjem od 24. studenog 2023. (l.s. 302) pozvao tužitelja da u roku od 8 dana uredi tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, pod prijetnjom posljedica iz čl. 109. ZPP.

17. Napominje se da je iz dosadašnjeg tijeka postupka razvidno da podaci za koje tužitelj tvrdi da postoje, a temeljem kojih bi postavio tužbeni zahtjev, zapravo i ne postoje jer je tužitelj bio taj koji je (kako je to već navedeno) sukladno Ugovoru o poslovnoj suradnji bio dužan tuženiku dostaviti popis klijenata te je obračun i isplata u ostalim razdobljima, ali i u utuženom razdoblju, i vršena sukladno tom popisu.

18. Tužitelj u ostavljenom mu roku nije uredio tužbu, kako je na to bio pozvan rješenjem suda od 24. studenog 2023., već je 12. prosinca 2023. vratio sudu podnesak u kojem postavlja manifestacijski zahtjev i tužbeni zahtjev koji nije određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.

19. S obzirom da tužitelj nije postupio u skladu s rješenjem suda od 24. studenog 2023. kojim je pozvan urediti tužbeni zahtjev na način da postavi točno određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a tijekom postupka su provedeni dokazi iz kojih slijedi jasno utvrđenje da ne postoje podaci koje tuženik navodno odbija dati tužitelju, to se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke za postavljanje manifestacijskog zahtjeva ni stupnjevite tužbe iz čl. 186. st. 3. ZPP te je tužba tužitelja od 31. prosinca 2017. odbačena na način kako je to određeno u toč. II. izreke ovog rješenja.

20. Naime, kod utvrđenja da je banka tuženika i u utuženom razdoblju i u periodima izvan njega vršila isplate tužitelju (očito temeljem popisa kojima je raspolagala, a koje joj je dostavljao tužitelj, odnosno njegov prednik) o čemu postoje potvrde u spisu te kod prijedloga tužitelja temeljem kojega je bilo određeno financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari, a koje se trebalo provoditi sukladno prijedlogu tužitelja – na temelju podataka o stanju na računu s danom 1. siječnja 2013. do 1. siječnja 2018., što uopće nije utuženo razdoblje, jasno je da je i samom tužitelju poznato da dokumentacija, koju mu tuženik navodno odbija dati, ne postoji.

21. Isti zaključak slijedi i iz sadržaja obraćanja tužitelja tuženiku, na koja se on poziva u svom podnesku od 12. prosinca 2023. u kojem je dostavio sudu tužbu bez potrebnih ispravaka, što je za posljedicu imalo odbacivanje tužbe. Iz istih dopisa koje je tužitelj uputio tuženiku, naime, slijedi tek njegova paušalna tvrdnja da je tužitelj (a nakon sklapanja Ugovora o otkupu potraživanja s društvom Stanousluga, čiji je direktor i jedini član upravo ovdje tužitelj) "naknadnom provjerom utvrdio" da je "kontinuirano od banke umanjivan ukupan broj važećih depozita" te tužiteljevo upozorenje tuženiku da "dostavi valjano stanje depozita" pod prijetnjom pokretanja više postupaka.

22. Stoga kako je u ovom postupku utvrđeno da nisu ostvarene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186. b. st. 3. ZPP, jer podatke koje tužitelj predlaže pribaviti od tuženika, tuženik ne posjeduje jer isti ne postoje, nakon čega je tužitelj pod prijetnjom odbačaja pozvan urediti tužbu u ovoj pravnoj stvari te kako je tužitelj po proteku roka vratio tužbu bez da je postupio po nalogu suda to je, a s obzirom da je tužitelj upozoren i na posljedice takvog postupanja, tužbu valjalo odbaciti.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 dalje: Tarifa) te traženju tuženika, pa je tuženiku kod označene vrijednosti predmeta spora od 46.452,98 eura, valjalo priznati trošak za sastav odgovora tužbu od 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za pristup ročištu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili se dokazi na dane 29. siječnja 2019., 14. veljače 2019., 19. ožujka 2019., 4. lipnja 2019., 16. srpnja 2019., 20. studenog 2023., 22. siječnja 2024., 4. veljače 2025. i 11. srpnja 2025. po 500 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za pristup ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima na dan 9. lipnja 2022. 250 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 31. listopada 2019., 24. siječnja 2020., 22. travnja 2022. i 26. listopada 2022. po 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 7250 bodova, odnosno 14.500,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do ukupnog iznosa od 18.125,00 eura koliko je tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tuženika za naknadom troška odbija kao neosnovan. Ovo se odnosi na traženje tuženika za naknadu troška za pristup ročištu 9. lipnja 2022. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

U Zadru, 7. listopada 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

PRAVNA POUKA:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.