REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5283/23-26

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći T461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Hane Avdović, odvjetnika, dana 07. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101980776 od 13. srpnja 2004. godine sklopljenog između tužitelja TF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju JF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 3.329,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,67 eura od 15. listopada 2004. godine do isplate,

- iznos od 4,37 eura od 09. studenog 2004. godine do isplate,

- iznos od 4,11 eura od 07. prosinca 2004. godine do isplate,

- iznos od 1,64 eura od 12. siječnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 0,82 eura od 07. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,31 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,45 eura od 09. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,75 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 0,29 eura od 04. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 0,53 eura od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 0,59 eura od 03. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,07 eura od 07. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,54 eura od 05. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,48 eura od 03. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 10,80 eura od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 10,47 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,69 eura od 07. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,45 eura od 05. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,97 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,14 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,57 eura od 05. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 21,74 eura od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,89 eura od 07. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,96 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 38,98 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 39,50 eura od 04. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 35,39 eura od 06. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 40,20 eura od 04. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,66 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,88 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,59 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 68,23 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,11 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,30 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 52,40 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,71 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 59,39 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 59,48 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 57,18 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 57,93 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate

- iznos od 59,35 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 58,00 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 58,10 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,81 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 54,24 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 57,19 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 58,04 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 58,10 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 53,82 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 56,58 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 57,32 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 55,67 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 51,03 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,20 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 51,11 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 53,06 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 56,64 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,91 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 55,85 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 56,49 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,31 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 52,28 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,60 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,36 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate

- iznos od 49,75 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,28 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,75 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 53,64 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 53,95 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,61 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 55,71 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 55,07 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 04. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 55,92 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 15. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju JF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 2.466,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju JF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.639,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.466,79 eura od 30. rujna 2015. godine do 22. svibnja 2025. godine kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 464,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,51 eura od 02. kolovoza 2004. godine do isplate,

- iznos od 2,17 eura od 02. rujna 2004. godine do isplate,

- iznos od 2,99 eura od 02. travnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 2,53 eura od 02. svibnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,02 eura od 02. lipnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,20 eura od 02. srpnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,98 eura od 02. kolovoza 2005. godine do isplate,,

- iznos od 2,34 eura od 02. rujna 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,18 eura od 02. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,47 eura od 02. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,64 eura od 02. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,48 eura od 02. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,92 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,35 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,57 eura od 02. travnja 2006. godine do isplate,,

- iznos od 8,11 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,66 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,55 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,83 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,27 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,78 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,69 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,41 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,,

- iznos od 10,47 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,86 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,22 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,59 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,,

- iznos od 15,10 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 15,97 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,10 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,09 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 15,54 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,86 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,91 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,29 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,,

- iznos od 16,46 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,65 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,22 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,81 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,,

- iznos od 14,45 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,01 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,30 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,71 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,94 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,58 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,77 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,11 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,63 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,56 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate te na

- iznos od 1,81 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 933,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i za dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 121,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao bankom dana 13. srpnja 2004. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101980776, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.250,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita, s time da je točkom 7. predmetnog Ugovora o kreditu određeno plaćanje u 312 mjesečnih anuiteta od po 304,99 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su predmetni Ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Naime tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli u CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli u euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a niti je tužitelju objasnio kakva je tečajna politika HNB-a. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje iz kolektivnog spora. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio kako činjenica da su tužitelj i tuženik naknadno sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje ex tunc, a ujedno sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu, niti donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu konvalidirale ništetne odredbe glavnog ugovora. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos- 1/19 od 04. ožujka 2020. godine unatoč tome što je utvrdio da sporazum o konverziji ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrdio da tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su zahtijevati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvarivati neka eventualna prava koja ima pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim tužbenim zahtjevima. Dakle pitanje restitucije potrošača uopće nije vezano uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, već je rješavanje tog pitanja Vrhovni sud RH uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita na koji način je posredno dao do znanja da valjanost konverzije nije odlučna za punu restituciju, što je identično i pravnom stavu izraženom u presudama Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 i C-597/15 od 23. studenog 2017. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 23. svibnja 2025. godine predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 13. srpnja 2004. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 3.329,41 eura sa zakonskom zateznom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 4.106,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, a teret dokaza te činjenice je na tužitelju. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik dana 14. ožujka 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužitelja, kao i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena 06. lipnja 2023. godine, dakle više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor radi prijeboja u iznosu od 464,66 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, predložio konačno postavljeni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku obavijesti o kreditu (stranica 7 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 8-10, 13-16, 20-23, 26-29 i 32-35 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 11-12, 17-19, 24-25, 30-31 i 36-38 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (stranica 40- 46 spisa), u presliku obavijesti o Izračunu konverzije kredita (stranica 47-50 spisa), u presliku Izračuna konverzije kredita broj 5101980776 (stranica 51-60 spisa), u presliku obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 61-62 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 69-70, 165-169 i 237-246 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5101980776 od 13. srpnja 2004. godine (stranica 71-75 i 110-115 spisa), u presliku Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101980776 od 14. ožujka 2016. godine (stranica 76-80, 81-85 i 86-90 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj: 1 (slovima: jedan) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 14. ožujka 2016. godine (stranica 91-93 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 94-95 i 105-106 spisa), u presliku solemniziranog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 14. srpnja 2004. godine (stranica 98-100 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 142-164, 187-236, 247-284 i 297-334 spisa), u presliku priopćenja HNB-a (stranica 170-172 i 176-186 spisa), u zapisnik Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pom-236/24 od 05. veljače 2025. godine o saslušanju tužitelja (list 341- 342 i 349-350 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire LF (stranica 364-373 spisa) te u presliku pregleda prometa po kreditu 5101980776 za razdoblje od 19.7.2004. do 30.9.2015. (stranica 377-392 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 13. srpnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 53.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 312 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 14. ožujka 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i pitanje ima li tuženik potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 23. svibnja 2025. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 933,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 121,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika. S obzirom da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, to se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101980776 od 14. ožujka 2016. godine (stranica 76-80, 81-85 i 86-90 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101980776 od 14. ožujka 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja danog pred Općinskim sudom u Splitu (list 341-342 i 349- 350 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, tada je bilo „najpovoljnije“ podići kredit u CHF, ali ga u banci nisu upozorili da bi „to moglo podivljati“, odnosno da bi anuitet mogao varirati, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da nije mogao utjecati na ugovorne odredbe, nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu, s time da je ovim kreditom kupio stan kojim je rješavao stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da se učlanio u udrugu Franak te je savjetovan da konvertira kredit „jer se nije znalo kako će se stvar sa švicarskim francima dalje odvijati“. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 06. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire LF (stranica 364-373 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 25.085,40 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.329,41 eura, dok ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 18.586,02 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.466,79 eura. Isto tako sudski vještak je istaknuo da je Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, utvrđen manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru na dan 14. ožujka 2016. godine te iznosi -1.639,89 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što zapravo na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101980776 od 14. ožujka 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, kao uostalom i uz promjenjivu kamatnu stopu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 2.466,79 eura, s time da je konverzijom utvrđen manjak u iznosu od -1.639,89 eura. Inače stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, ista se treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.329,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 4.106,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 3.329,41 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 3.329,41 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Međutim u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 4.106,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati razliku glavnice u iznosu od 2.466,79 eura, jer je sudski vještak financijske struke utvrdio da razlika glavnice iznosi 2.466,79 eura, dok daljnji utuženi iznos po ovoj osnovi u iznosu od 1.639,89 eura tužitelj nikako ne može osnovano zahtijevati od tuženika, s obzirom da je provedenom konverzijom utvrđen manjak upravo u navedenom iznosu od -1.639,89 eura, a što logično rezultira time da tužitelj taj manje plaćeni iznos nikako, niti po kojoj osnovi, može osnovno potraživati od tuženika. Isto tako treba naglasiti da tužitelj na iznos od 2.466,79 eura, na ime razlike glavnice, može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnesen takav tužbeni zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 23. svibnja 2025. godine do isplate, jer tuženik u odnosu na tu razliku glavnice niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 464,66 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, već tužitelj po osnovi tzv. negativnih razlika niti ništa nije stekao da bi isto bio obvezan vratiti, isplatiti tuženiku, a ujedno je za to potraživanje sukladno odredbi članka 225. ZOO-a nastupila zastara potraživanja, što je osnovano tijekom postupka isticao punomoćnik tužitelja.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 13. srpnja 2004. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, zatim tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.329,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.466,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.639,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate te dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.466,79 eura od 30. rujna 2015. godine do 22. svibnja 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 464,66 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom

VI. i točkom VII. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 06. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 02. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 30. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 23. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 07. listopada 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 12. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je naprotiv dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Nadalje i zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, dakle vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku, niti nije nastao ikakav poseban trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je ujedno sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 15. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 07. listopada 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 07. listopada 2025. godine