REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-7/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja UZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Renati Dozet Daskal, odvjetnici u Karlovcu, Sarajevska 2a, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja, odvjetnice Renate Dozet Daskal i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice GZ, po objavi 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, platež tužitelju UZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]

- na ime razlike u tečaju iznosa od 1.116,37 € sa zateznom kamatom od dospijeća svakog niže navedenog pojedinačnog iznosa, do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g., do 29.12.2023. sa zateznom kamatom po stopi izračunatoj uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

0,63 € od 07.03.2007.

1,30 € od 13.03.2008.

1,42 € od 15.04.2008.

2,84 € od 14.10.2008.

8,72 € od 14.11.2008.

2,01 € od 10.12.2008.

14,24 € od 16.01.2009.

14,13 € od 12.02.2009.

16,96 € od 09.03.2009.

10,81 € od 15.04.2009.

10,58 € od 11.05.2009.

9,91 € od 08.06.2009.

9,40 € od 21.07.2009.

8,32 € od 10.08.2009.

9,68 € od 14.09.2009.

7,77 € od 14.10.2009.

9,01 € od 12.11.2009.

8,99 € od 15.12.2009.

12,82 € od 12.01.2010.

14,86 € od 12.02.2010.

15,00 € od 16.03.2010.

16,31 € od 13.04.2010.

20,29 € od 13.05.2010.

23,61 € od 11.06.2010.

27,64 € od 13.07.2010.

26,96 € od 14.08.2010.

37,44 € od 15.09.2010.

31,34 € od 13.10.2010.

32,75 € od 15.11.2010.

39,37 € od 15.12.2010.

42,06 € od 14.01.2011.

36,64 € od 14.02.2011.

40,29 € od 14.03.2011.

39,09 € od 18.04.2011.

44,90 € od 13.05.2011.

52,72 € od 15.06.2011.

65,39 € od 19.07.2011.

74,75 € od 16.08.2011.

56,19 € od 13.09.2011.

51,40 € od 14.10.2011.

50,93 € od 14.11.2011.

51,95 € od 13.12.2011.

56,65 € od 13.01.2012.

58,83 € od 06.02.2012.,sve do isplate,

te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.285,11 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 7. 10. 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 50,53 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

0,89

EUR

od

02.04.2007.

pa do isplate,

3,04

EUR

od

02.05.2007.

pa do isplate,

2,98

EUR

od

02.06.2007.

pa do isplate,

4,55

EUR

od

02.07.2007.

pa do isplate,

2,98

EUR

od

02.08.2007.

pa do isplate,

3,17

EUR

od

02.09.2007.

pa do isplate,

6,43

EUR

od

02.10.2007.

pa do isplate,

2,84

EUR

od

02.11.2007.

pa do isplate,

4,45

EUR

od

02.12.2007.

pa do isplate,

1,63

EUR

od

02.01.2008.

pa do isplate,

1,82

EUR

od

02.02.2008.

pa do isplate,

3,67

EUR

od

02.05.2008.

pa do isplate,

2,75

EUR

od

02.06.2008.

pa do isplate,

2,94

EUR

od

02.07.2008.

pa do isplate,

3,87

EUR

od

02.08.2008.

pa do isplate,

2,52

EUR

od

02.09.2008.

pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio dana 31.01.2007. godine Ugovor u kreditu za kupnju motornog vozila , broj 3208357887 na iznos od 13.581,86 CHF plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta. Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić u [adresa] pod brojem Ou-99/07. Rok otplate kredita ugovoren je na 60 mjeseci.

D o k a z: uvid u privitak pod 1

2. Ugovorena valutna klauzula u CHF, time da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP /03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju osim ugovora nije uručena nikakva druga dokumentacija, opći uvjeti banke, osim inicijalnog otplatnog plana, te se radilo o tzv. tipskom ugovoru.

D o k a z: saslušanje tužitelja , slobodna ocjena suda 2

3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g pod točkom 1. izreke utvrđeno da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanim za glavnicu švicarski franak povrijedio prava potrošača, te proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom. Presudom Vrhovnog suda Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019.g, presuđeno je po točkom I. da se Revizija prvotuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d.., protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1. izreke) kojom je utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06.08.2007., a od 07.08.2007. do 31.12. 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP. Kako se radi o parničnom postupku u kolektivnom sporu UDRUGE POTROŠAČ kao tužitelja protiv osam poslovnih banaka u RH , u kojoj je ovdje tuženo bio prvotuženo ta Presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa se tako primjenjuje i na predmetni ugovor sklopljen između parničnih stranaka.

D o k a z: slobodna ocjena suda

4. Temeljem čl. 118. ZZP/07, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i Naslovni sud u ovom konkretnom slučaju. Svako povećanje anuiteta na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, slijedom iznesenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa temeljem razlike u tečaju. Tuženik je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima / u daljnjem tekstu ZOO / dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, sve to u svezi s čl. 1111. ZOO-a, 1115. ZOO-a te 1046. ZOO-a.

D o k a z: slobodna ocjena suda

5. Obzirom je i Vrhovni sud odlukom od 03.09.2019. koja je citirana pod točkom

3. tužbe potvrdio da je pravilan stav nižih sudova da su ove odredbe ugovora ništetne, to tužitelj traži da mu tuženik vrati neosnovano stečene tečajne razlike, za razdoblje od 30.11.2007. godine do 06.02.2012. sveukupnom iznosu od 9.500,00 kuna. Tužitelj će precizno uskladiti tužbeni zahtjev nakon što se provede financijsko vještačenje.

D o k a z: uvid u privitke, te financijsko vještačenje po sudskom vještaku 3

6. Radi svega izloženog tužitelj po svojoj punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: „Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, platež tužitelju UZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u tečaju iznosa od 9.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, tekućim na pojedinačne iznose od dana kada je pojedini anuitet plaćen po tužitelju, pa do isplate, kao i platež tužitelju prouzročenog parničnog troška zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

7. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 21. 1. 2025. kako je navedeno u izreci presude.

8. U podnesku 23. 2. 2022. tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti i daje odgovor na tužbu.

9. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl.16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje:

"1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 14. siječnja 2021. godine.

2. Općinski sud u Karlovcu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu."

10. Podredno i opreza radi, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu. Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 9.500,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi navodne ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na valutnu klauzulu.

11. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik ističe kako je zahtjev tužitelja za isplatu posve neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u dijelu tijeka zateznih kamata. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

12. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer uplate nisu vršene samo od strane tužitelja već i od strane MZ i ŠZ što proizlazi iz prometa po partiji kredita.

13. Tuženik prije svega ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobil kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

14. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. 1. 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. 1. 2017. godine nastupila zastara.

15. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: a li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su 6nformiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

16. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

17. U odnosu na informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

18. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

19. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

20. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

21. U podnesku od 24. 10. 2024. tuženik ističe prigovor radi prijeboja.

22. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu, promet po kreditu, otplatne planove, Dodatak ugovoru o kreditu, obavijest o izračunu efekata konverzije, pregled promjena kamatnih stopa po ugovoru o kreditu, promet po kreditu, podatke o efektivnoj kamatnoj stopi, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije, izračun konverzije, informirani sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu, izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D&S d.o.o., izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ŠZ i saslušanjem tužitelja. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje FZ.

23. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenog tečaja u CHF zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja).

24. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, tužitelju osporava status potrošača, osporava da se o spornoj ugovornog odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, ističe prigovor radi prijeboja, te ističe prigovor zastare.

25. Tuženik navodi u svom prigovoru kako su tužitelj i tuženik ugovorili da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Stoga, tuženik predlaže da se u ovom predmetu mjesno nadležnim sudom odredi Općinski sud u Rijeci. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

26. Iz izvedenih dokaza proizlazi:

-da tužitelj ima prebivalište u [adresa]

-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,

-da su stranke ugovorom o kreditu u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Rijeka,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio ugovor o kreditu sa tuženom bankom, koji ugovor je potpisao u Auto kući ZAK u [adresa] za kupnju motornog vozila marke Renault Twingo žute boje, rekao je da će vozilo kupiti na kredit te mu je u Auto kući ponudili valutu CHF kao najpovoljniju, nikad nije bio u banci, rata je iznosila cca 930,00 kn, rate su uplaćivale supruga i kćer jer je radio i putovao, po zanimanju je kovinotokar, a radio je u Hrvatskoj vojsci, nije mu poznato što je „valutna klauzula“, problem mu je putovati na sud u Zagreb zbog ugrađenog stenta i male mirovine od 486,00 eura mjesečno koje je korisnik 15 godina, i ne sjeća se kad je zadnji puta bio izvan mjesta stanovanja, zbog kredita je došao u financijsku oskudicu.

-da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3208357887 od 31.1.2007. godine.

-Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 13.581,86 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 5,00 %. Rok otplate kredita je 60 mjeseci. Rok korištenja kredita je 6 mjeseci od dana odobrenja kredita, a najkasnije do 31.7.2007. godine. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 256,32 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

27. Dakle, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

28. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

29. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

30. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u ZZP/2003 odredbama kojeg Zakona su propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

31. Člankom 81. ZZP/2003, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007. Nadalje, članak 82. točka 19. ZZP/2003 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki mogle smatrati nepoštenim. Tako je navedeno odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

32. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 82. ZZP/2003 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz naprijed citiranih odredbi ZZP/2003, uzimajući sve navedene okolnosti, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Valja uzeti u obzir da bi tužitelj imao troškove putovanja na sud iz [adresa] u [adresa], dodatno vrijeme, te i dodatne troškove punomoćnika odvjetnika zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku.

34. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15., 52/16.) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

35. Valja navesti kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su IV- 308/2020 od dana 5. studenoga 2020. donesen Zaključak o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19)? Predmetni zaključak glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

36. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

37. Nesporno je među strankama i da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

38. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

41. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

42. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

43. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

44. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

45. U konkretnom slučaju nije dokazao da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valutnoj klauzuli, dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelj tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza samog tužitelja i svjedokinje ŠZ, tužiteljeve supruge koja je sukladno tužitelju iskazala da tužitelj i nije bio upućen u Banku, već je sve radnje vezano za kupnju vozila obavio u Auto kući ZAK.

46. Na temelju izvedenih dokaza, prema stajalištu ovoga suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja i svjedokinje ŠZ, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

47. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

48. Dakle, takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO). Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

49. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

50. Iz navedenog ugovora razvidno je kako tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope i istovremeno ugovara valutnu klauzulu, pri čemu tuženik nije odredio elemente za koje veže promjene i način promjene kako valutne klauzule tako i kamatne stope, pri čemu je tuženik nedvojbeno nametnuo odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu tužitelja.

51. U odnosu na navode tuženika da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, tužitelj osnovano ističe kako je tužbeni zahtjev postavio u skladu s fazom postupka u kojoj se nalazi. Tužbeni zahtjev ne treba biti određen niti odrediv u trenutku podnošenja tužbe, već u trenutku donošenja presude. Budući da tužitelj nema znanja niti mogućnosti izračunati pojedine mjesečne iznose, specificirat će tužbeni zahtjev nakon što primi nalaz i mišljenje vještaka.

52. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, točno da su uplate vršene kako od strane tužitelja, tako i od strane njegove supruge i njihove kćeri, sve to po nalogu tužitelja. U odnosu na prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača tužitelj osnovano navodi da je iz dostavljenog ugovora jasno vidljivo da je tužitelj kao privatna, fizička osoba podigao namjenski kredit za kupnju motornog vozila, čime je upravo dokazao svoje svojstvo potrošača. Tuženik nije dokazao da bi tužitelj motorno vozilo koristio u bilo koje druge svrhe osim za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. travnja 2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci koja to tvrdi, a ne na tužitelju.

53. Glede prigovora zastare tužene banke, ističe se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 odnosima te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora po kolektivnoj tužbi 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17), zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi članka 245. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da je prvostupanjska presuda u dijelu o ništetnosti odredbe o valuti u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.g. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.), zastara za podnošenje tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa tek 2023. godine te je u tom smislu prigovor tužene banke u potpunosti neosnovan. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 12. 1. 2022., dakle, prigovor zastare nije osnovan.

54. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. Karlovac koji je utvrdio;

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 8.411,53 kune, u čemu pozitivne tečajne razlike (u korist tužitelja) iznose 8.792,12 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 380,59 kuna,

- iskazano u eurima razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 1.116,37 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 1.166,90 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 50,53 eura.

- pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama, a u stupcu 18 u eurima.

55. Dakle, vještak je postupio prema nalogu suda, detaljno je obrazložio nalaz i mišljenje, nalaz je jasan i određen, stranke i nisu prigovorile nalazu i mišljenju, radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

56. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti za ukupni iznos od 1.116,37 eura.

57. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

58. U podnesku od 24. 20. 2024. prije zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 50,51 euro zajedno sa zateznim kamatama te predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 50,51 euro zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je navedeno u t. II. izreke ove presude.

59. Nesporno je da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pored toga. tužitelj je istaknuo prigovor zastare navedenih potraživanja jer su obveze dospjele od travnja 2007. do rujna 2008. Naime, tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Dakle, u odnosu na potraživanje tuženika koje tuženik stavlja u prijeboj, a koje se odnosi na razdoblje od travnja 2007. do rujna 2008., protijekom općeg zastarnog roka od pet godina, nastupila je zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti. Sud ukazuje i na recentnu sudsku praksu: „Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.“ ( Gž – 755/21 ŽSST). Stoga je slijedom svega navedenog odlučeno kao u t. II. izreke presude.

60. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 75 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 150,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 16. 3. 2022. iznos od 150,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 14. 11. 2024. – iznos od 150,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 26. 11. 2024. iznos od 150,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 21. 1. 2025. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 150,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 3. 9. 2025. iznos od 150,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu iznos od 75,00 eura (Tbr.9.t.3.), zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 1.218,75 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 150,00 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,54 eura i sudske pristojbe za presudu od 39,82 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.285,11 eura. Trošak za sastavljanje troškovnika nije dosuđen jer i nije pripisan Tarifom. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 7. listopada 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Renata Dozet Daskal

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.