Poslovni broj: Psp-12/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetniku Dinu Miljaku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, protiv tuženice TI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Antoniji Glavan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu RAČKI i KOLEGE j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica Zadar, zbog smetanja posjeda, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 3. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženice, rješenja objavljenog 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužena TI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], smetala tužitelja JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u suposjedu nekretnine koja je u zemljišnim knjigama označena kao:

k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [adresa], od toga DVORIŠTE površine 962 m2, STAMBENA ZGRADA, [adresa] površine 161 m2 i GARAŽA površine 41 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Zemljišnoknjižnog odjela Zadar Općinskog suda u Zadru, a koja nekretnina u naravi predstavlja stambenu zgradu s dvije stambene jedinice, katnosti podrum, prizemlje i prvi kat, zajedno s garažom kao pomoćnom građevinom, na adresi na adresi [adresa], i to na način da tužitelju dana 1. ožujka 2025.g. nije uručila duplikate ključeva od svih brava od svih vrata u opisanoj nekretnini čime je tužitelju zabranila i oduzela pravo suposjeda i korištenja iste nekretnine zaključavanjem ulaznih vrata i svih ostalih postojećih vrata na navedenoj nekretnini te zadržavanjem svih ključeva kod sebe.

II. Nalaže se tuženoj uspostaviti ranije suposjedovno stanje na opisanoj nekretnini, i to na način da tužena preda tužitelju u suposjed opisanu nekretninu na način da tužena o svom trošku preda tužitelju duplikate ključeva od svih brava od svih vrata koja postoje u nekretnini i oko nekretnine i da tužitelju omogući nesmetani suposjed i korištenje cijele nekretnine, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Zabranjuje se tuženoj svako takvo ili slično smetanje tužitelja u suposjedovanju opisane nekretnine, sve pod prijetnjom novčane kazne i daljnje ovrhe.

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 651,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj JI u tužbi podnesenoj 20. ožujka 2025. navodi da su tužitelj i tužena su zakonski nasljednici (sin odnosno supruga) iza pokojnog GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je preminuo dana **.**.2024., da se ostavinski postupak iza pok. GI vodi se pred Općinskim sudom u Zadru pod posl.br. O- 847/2024 i još nije okončan. Ostavinu iza pok. GI čini i nekretnina u isključivom vlasništvu ostavitelja je označena kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [adresa], od toga DVORIŠTE površine 962 m2, stambena zgrada, [adresa] površine 161 m2 i garaža površine 41 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmetna nekretnina u naravi predstavlja stambenu zgradu s dvije stambene jedinice, katnosti podrum, prizemlje i prvi kat, zajedno s garažom kao pomoćnom građevinom, na adresi na adresi [adresa]. Pokojni GI sve do svoje smrti bio je suposjednik predmetne Nekretnine u kojoj je živio zajedno s tuženom, a tužena je nakon njegove smrti i dalje nastavila živjeti u predmetnoj Nekretnini, na kojoj adresi ima i prijavljeno prebivalište. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za posjedovnom zaštitom zbog smetanja suposjeda nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] počinjenog od strane tužene. Tužitelj je jedan od zakonskih nasljednika svog pok. oca GI, ostavitelja, zbog njegove smrti i u tom času svi posjedi stvari i prava prelaze na tužitelja kao nasljednika, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja. Na opisani način je posjed na predmetnoj Nekretnini časom smrti pok. GI po sili zakona prešao i na tužitelja kao zakonskog nasljednika čime je tužitelj u trenutku smrti svog pok. oca postao suposjednik predmetne nekretnine, i to u obimu i kvaliteti posjeda kakav je bio posjed ostavitelja. Obzirom da se tužena nakon smrti pok. GI nalazi u posjedu predmetne Nekretnine, tužitelj je pisanim putem, i to dopisom od dana 20. veljače 2025., koji je tužena uredno zaprimila putem preporučene poštanske pošiljke dana 21. veljače 2025., pozvao tuženu da mu preda suposjed predmetne nekretnine, i to na način da u roku od 8 dana računajući od dana primitka navedenog dopisa, preda tužitelju duplikate svih ključeva nekretnine na adresi [adresa] oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Rok koji je tužitelj ostavio tuženoj za predaju suposjeda na predmetnoj nekretnini je istekao je dana 1. ožujka 2025., a tužena u tom roku, kao niti do danas, nije tužitelju predala ključeve predmetne nekretnine, time niti suposjed iste, štoviše, te se u potpunosti oglušila na poziv tužitelja čime je tužena predaju ključeva nekretnine nesporno odbila. Na opisan način tužena je smetala tužitelja u suposjedu predmetne nekretnine s danom 1. ožujka 2025. jer je tužitelja u potpunosti isključila iz izvršavanja suposjeda u kvaliteti i opsegu u kojoj je taj suposjed izvršavao njegov pravni prednik pok. GI do trenutka svoje smrti i u kojem obimu je suposjed prešao na tužitelja. Tužitelj je kao nasljednik pok. GI, a koji je nesporno do svoje smrti bio suposjednik predmetne Nekretnine, časom njegove smrti postao suposjednik te Nekretnine, jer je ostaviteljev posjed prešao i na njega kao sunasljednika, pa sukladno tome tužitelj temeljem odredbe čl. 24. ZV-a kao suposjednik ima pravo štititi svoj suposjed od drugog suposjednika ukoliko je potpuno isključen iz posjeda.

2. Tuženica TI se u odgovoru na tužbu usprotivila tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te ističe da je tužba tužitelja nedopuštena, a podredno u cijelosti neosnovana. Tako navodi da je predmetna tužba ponajprije nepravodobna. Sukladno odredbi čl. 21. st. 3. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Podnošenje tužbe unutar subjektivnog roka, tužitelj opravdava time da je tuženiku 21. veljače 2025. poslao dopis kojim traži da mu tužena u roku od 8 dana preda nekretninu u suposjed na način da mu preda duplikate svih ključeva Nekretnine te protek roka od 8 dana (1. ožujka 2025.) uzima kao čin smetanja od kada je, prema shvaćanju tužitelja, počeo teći subjektivni rok od 30 dana. U ovom postupku nije sporno da tužitelj ima pravo tražiti zaštitu posjeda u roku od 30 dana od kada je saznao za smetanje posjeda. Ono što je sporno jest način i trenutak kada je taj rok počeo teći. Tužena ističe da je općepoznato da posjed predstavlja faktičnu vlast na stvari. Takvo vršenje faktične vlasti podrazumijeva fizičku kontrolu, korištenje, održavanje ili zaštitu stvari, kao i mogućnost odlučivanja o njezinoj svakodnevnoj upotrebi, čime se očituje posjednički odnos prema određenoj stvari, u konkretnom slučaju prema nekretnini. Radi lakšeg shvaćanja svega u nastavku obrazloženog, tuženik smatra bitnim ukazati na to da je pok. BI preminuo **.**.2024., da je ostavinski postupak koji se vodi pod posl.br. O-847/2024 pokrenut još 11. lipnja 2024. i do danas nije okončan, da je u nekretnini koja je predmet ovog postupka tužena živjela s pok. BI prije njegove smrti i u istoj nekretnini živi i danas, neprekidno, da tuženu za vrijeme života pok. BI, nakon smrti istoga pa sve do danas nitko nije ometao u posjedu nekretnine, da je tužena s pok. BI prije njegove smrti sklopila i to dana 30. rujna 2019. Ugovor o uređivanju imovinsko-pravnih odnosa, ovjeren po javnom bilježniku Silvani Grdović, [adresa], broj: OV-12864/2019, [adresa], od 30. rujna 2019. kojim je u korist tužene osnovana osobna služnost pravo stanovanja, i to pravo stanovanja cijele nekretnine koja je predmet ovog postupka, sukladno čl. 6. citiranog Ugovora. Tužitelj prije smrti pok. BI, a ni nakon smrti pok. BI pa sve do danas nije živio u nekretnini koja je predmet ovog postupka. Štoviše, većinu vremena nije imao ni pristup nekretnini. Nastavno na iznijeto, a u odnosu na početak tijeka subjektivnog roka iz odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužena ističe kako nije točno da je čin smetanja suposjeda tužitelja izvršen 1. ožujka 2025. na dan kada je istekao rok u kojem je tužitelj pozvao tuženu na predaju ključeva predmetne nekretntine, već je čin smetanja učinjen već u trenutku smrti pok. GI, odnosno 24. ožujka 2024. Sukladno čl. 21. st. 3. ZVSP i ustaljenoj sudskoj praksi, subjektivni rok od 30 dana za podnošenje posjedovne tužbe počinje teći onoga dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, što u konkretnom slučaju nije dan slanja dopisa, već dan kada je tužitelj mogao i morao saznati da ne može ostvariti posjed. To je dan smrti ostavitelja, kada je tužena nastavila nesmetano koristiti nekretninu, a tužitelj nije imao mogućnost faktičkog posjeda. Nije životno ni pravno logično prihvatiti stav tužitelja prema kojem bi subjektivni rok za podnošenje posjedovne tužbe mogao započeti tek onog trenutka kada on, po vlastitom nahođenju i s velikim vremenskim odmakom, uputio zahtjev za predaju ključeva. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužena ističe da je tužitelju nedvojbeno protekao subjektivni rok od 30 dana u kojem je mogao tražiti zaštita prava na posjed jer tužitelj nema faktički posjed ni pristup nekretnini znatno duže od 30 dana. Štoviše, tužitelj ga niti u jednom trenutku od nasljeđivanja prava suposjeda nije ni imao. To je razvidno iz činjenice da tužitelj dopisom traži ključeve od kuće, godinu dana nakon stjecanja suposjeda nekretnine nad kojom nikada nije imao faktičku vlast, a većinu tog vremena ni pristup nekretnini. Tužitelju ne samo da je protekao subjektvni, već je na dan podnošenja tužbe protekao i objektivni rok iz odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Sukladno iznijetom, tužena ističe da je subjektivni rok od 30 dana za podnošenje posjedovne tužbe počeo teći 24. ožujka 2024. – danom smrti ostavitelja, kada je tužitelj bio svjestan nemogućnosti pristupa nekretnini. Dakle, subjektivni rok za posjedovnu zaštitu je istekao 24. travnja 2024., dok je tužba podnesena tek 20. ožujka 2025., što je nedvojbeno višestruko prekoračenje zakonskog roka. Objektivni rok od godinu dana također je protekao 24.. ožujka 2025., budući da smetnja (ako je ikada postojala) nije mogla nastati tek formalnim zahtjevom za ključevima, već isključivo trenutkom prestanka faktičkog vršenja posjeda. Tvrdnja da se rok počinje računati od proizvoljnog zahtjeva tužitelja potpuno je protivna načelu hitnosti i sigurnosti posjednih odnosa iz čl. 21. ZVSP, te bi dovela do apsurda gdje bi nasljednici decenijama kasnije mogli destabilizirati legitimni posjed trećih osoba. S druge strane, tužena je neprekidno vršila faktičku vlast nad nekretninom kroz osobnu služnost prava stanovanja, što je ključno za posjedovnu zaštitu. Tužitelj uopće nije imao stvarnu, faktičku vlast nad nekretninom, odnosno nije bio u poziciji posjednika u smislu zakona. Miran posjed tužene nikada nije bio osporavan niti narušen, a tužitelj je o njenom isključivom korištenju nekretnine znao barem od trenutka smrti svog oca 24. ožujka 2024., što je ključno za računanje subjektivnog roka. Činjenica da tužitelj nikada nije imao pristup prostorima, ključeve niti stvarnu kontrolu nad nekretninom, isključuje mogućnost postojanja njegovog posjeda koji bi se mogao štititi posjedovnom tužbom. Tužitelj nije ni mogao biti smetan u posjedu jer ga nikada nije imao, pa mu time ne pripada ni pravna zaštita posjeda. Svako drugačije tumačenje, kojim bi se zaštita posjeda priznala osobi koja nije ni ostvarila faktičnu vlast na stvari, bilo bi protivno osnovnim načelima posjedovnog prava i otvorilo bi prostor zlouporabi tog instituta, što pravni poredak ne može dopustiti. Tuženica zaključuje da je tužba nepravodobna zbog proteka subjektivnog roka (više od 400 dana od smrti ostavitelja) i proteka objektivnog roka (više od godinu dana od čina smetanja). Podredno da je tužba neosnovana jer tužitelj nikada nije imao fizičku kontrolu nad nekretninom (nema ključeve, nije koristio prostor), nije preuzeo posjed ni nakon otvaranja ostavinskog postupka (11. lipnja 2024.), nema dokaza o ikakvom djelovanju koje bi ukazivalo na stvarno vršenje vlasti (npr. održavanje, korištenje).

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: zk. izvadak (l.s. 8-9), zapisnik javnog bilježnika Suzane Hrabra poslovni broj O-847/2024 od 2. srpnja 2024. (l.s. 10-13), pisani zahtjev za predaju nekretnine u posjed od 20. veljače 2025. (l.s. 15- 16), potvrdu uručenja (l.s. 17), ugovor o uređivanju imovinsko-pravnih odnosa od 30. rujna 2019. (l.s. 27-31), te je proveden dokaz stranačkog saslušanja tužitelja i tuženice (l.s. 47-48).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za posjedovnom zaštitom kako je to pobliže opisano u izreci ove odluke.

6. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženica izvršila smetanje suposjeda dana 1. ožujka 2025. na način da mu nakon smrti oca BI na njegov pisani poziv nije predala ključeve predmetne nekretnine, odnosno da mu nije predala ključeve na pisani poziv od 21. veljače 2025. kojim ju je pozvao da mu, u roku od 8 dana računajući od dana primitka navedenog dopisa, preda duplikate svih ključeva predmetne nekretnine.

7. Tuženica se protivi tužbenom zahtjevu ističući da je nepravodoban, a podredno neosnovan. Tužitelju da su istekli i objektivni i subjektivni rok posjedovne zaštite jer je ključeve kuće zatražio godinu dana nakon smrti svoga oca, a da na predmetnoj nekretnini nije nikada nije imao faktičku vlast.

8. Odredbom čl. 20. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje u tekstu: ZV), propisano je da tko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.

10. Po čl. 21. st. 1. ZV koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda.

10.1. Prema čl. 10. st. 6. ZV kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici. Prema čl. 24. st. 2. ZV svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

11. Čin smetanja posjeda je čin neke osobe kojim se dotadašnjem posjedniku oduzima posjed ili ga se uznemirava u posjedovanju. Čin smetanja negira već postojeću faktičnu vlast (u cijelosti ili u nekom pogledu, ili obujmu), a nameće tuđu. Činom smetanja uspostavlja se novo izmijenjeno posjedovno stanje, na način da faktična vlast dotadašnjeg posjednika prestaje ili se smanjuje, a ujedno se uspostavlja nova faktična vlast onoga koji je poduzeo čin smetanja.

12. Dakle, svaki posjednik stvari ili prava, neovisno o tome radi li se o neposrednom ili posrednom posjedu, ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda, a to predstavlja uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili oduzimanje mu posjeda bez njegove volje, a oba oblika smetanja posjeda (uznemiravanje i oduzimanje) moraju biti izvršena neovlašteno, što znači da su izvršena bez pristanka posjednika odnosno bez ovlaštenja koje bi se temeljilo na zakonu, odluci suda ili kojeg drugog nadležnog tijela donesenoj na temelju zakona koji to dopušta. Smetanje posjeda, dakle, ima za svrhu da se uzdrži postojeće posjedovno stanje, zato se posjed može smetati bilo kojim činom bez obzira na to u koju je svrhu i kojim povodom je on poduzet.

13. Odredbom čl. 22. ZV propisano je da je posjednik kome je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu, s time da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

14. U ovoj posjedovnoj parnici predmet raspravljanja bio je ograničen na utvrđenje:

-činjenice posljednjeg posjeda,

-činjenice iz odredbe čl. 22. st. 2. ZV, postojanja čina smetanja tog posjeda tužitelja i to ostvarenog kroz objektivnu promjenu njegovog stanja, kroz njegovo oduzimanje i uznemiravanje, sve sa sviješću da se time čini smetanje posjeda,

-činjenice poštivanja roka za traženje sudske zaštite posjeda, onoga iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV koji određuje da to pravo prestaje protekom subjektivnog roka od 30 dana računavši od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, odnosno najkasnije protekom objektivnog roka od godinu dana od nastalog smetanja.

15. Tužitelj se poziva na nasljednički posjed. Temeljem nasljedničkog posjeda posjednik stupa u posjed stvari i prava koje je ostavitelj faktično držao u posjedu u trenutku smrti. Stoga se ima smatrati da nasljednik izvršava posjed stvari i prava na isti način kako je to činio i ostavitelj (čl. 17. st. 2. ZV).

16. U konkretnom slučaju među strankama nije sporan predmet spora, niti identifikacija istog.

16.1. Tuženica nadalje nije učinila spornom ni činjenicu da je tužitelj pisanim putem pozvao na predaju ključeva kuće u roku od 8 dana koji rok je istekao 1. ožujka 2025., te da tužitelju nije predala ključeve prijepora.

17. U konkretnom slučaju je trebalo utvrditi da li su se ostvarile zakonske pretpostavke za zaštitu nasljedničkog suposjeda tužitelja.

18. Ponajprije, iz sadržaja zapisnika od 2. srpnja 2024. i 11. veljače 2025. poslovni broj O-847/2024 javnog bilježnika Suzane Hrabra vidljivo da je ostavitelj GI ima više zakonskih nasljednika među kojima su i obje stranke, pa da je tako imao tri braka, da je u prvom i drugom braku rođeno ukupno troje djece, da je tužitelj sin iz drugog braka, a da je tuženica treća supruga pok. GI s kojom nije imao djece i koja je s njim bila u braku do smrti. Među strankama nije sporno da ostavinski postupak iza smrti pok. GI nije okončan.

18.1. Iz iskaza tužitelja JI proizlazi da su kao jedini posjednici u suposjedu očeve predmetne kuće bili pokojni otac i tuženica koja je maćeha tužitelja. Radi se o obiteljskoj kući s dvorištem, a u kući su dva stana i u dvorištu je garaža. On se prvi put obratio tuženici za predaju u suposjed prijepora u veljači 2025. godine. Tražio je ključeve predmetne kuće jer je to kuća njegovog oca koja je predmet ostavine, a ona se oglušila na taj njegov pisani zahtjev.

18.2. Tuženica TI je navela da su u predmetnoj kući živjela sa pok. suprugom GI do njegove smrti. Istinito da je tužitelj iskazivao da je on u veljači 2025. od nje prvi put tražio predaju ključeva kuće, ali napominje da je on nju u prethodnoj godini dana, a odmah po smrti svoga oca, neprekidno uznemiravao dolaženjem, tražio je da potpiše sporazum vezano za tu nekretninu, a što sam ja odbila. Nakon što je u veljači 2025. tužitelj tražio predaju ključeva kuće, ona mu nije odgovorila na to traženje. Ona je sada u posjedu predmetne kuće, a ni danas nije tužitelju predala duplikate ključeva predmetne kuće.

19. Tužitelj je sadržajem zapisnika iz ostavinskog postupka dokazao da je, kao i tuženica, jedan od nasljednika pokojnog GI koji je preminuo **.**.2024., a među strankama nije sporno da je GI do smrti bio u suposjedu prijepora zajedno s tuženicom koja je bila njegova supruga, pa je tužitelj s osnove nasljeđivanja dokazao svoju aktivnu legitimaciju.

20. Prema odredbi čl. 17. ZV-a ostaviteljev posjed prelazi na njegova nasljednika u času ostaviteljeve smrti onakav kakav je u tom času bio ostaviteljev posjed, pa prema tome, nasljednik postaje posjednikom stvari u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira što će tek kasnije steći faktičnu vlast na stvari ("nasljednički posjed"). Dakle, nasljednički posjed uživa posjedovnu zaštitu kao da je ostavitelj još posjednik, onako kako bi ostavitelj imao pravo štititi taj posjed od smetanja, tako ga nakon ostaviteljeve smrti imaju pravo štititi njegovi nasljednici, a u konkretnom slučaju tužitelj. Stoga je samovlasni zahvat u posjed koji je pripadao ostavitelju, a koji je poduzet dok još nasljednik nije počeo i faktično posjedovati, smetanje njegovog nasljedničkog posjeda.

20.1. Sukladno odredbi čl. 17. st. 1. i 2. ZV trenutkom smrti sada pok. VI njegov posjed predmetnih nekretnina onakav kakav je bio prešao je po sili zakona na njegovog nasljednika, ovdje tužitelja.

20.2. Prema tome, tužba je pravodobna jer je tužitelj podnio tužbu 20. ožujka 2024., a tuženica mu je 1. ožujka 2025. odbila predati ključeve predmetne kuće. Stoga tužitelju nije prestalo pravo na zaštitu suposjeda u smislu odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a, prema kojoj pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja.

20.3. Suprotno od pravnog stava tuženice, odredbom čl. odredbe čl. 21. st. 3. ZV je propisano da subjektivni rok od 30 dana sudske zaštite kod smetanja posjeda teče od kada je nasljednik doznao za smetanje, a ne od trenutka smrti ostavitelja. Naime, u trenutku smrti nasljednik tada još možda nije ni znao za postojanje suposjeda ili da će mu biti smetan.

20.4. Dakle, sama činjenica što tužitelj nije nikada vršio bilo kakvu faktičnu vlast na spornom stanu za pružanje posjedovne zaštite u trenutku kada mu suposjednik njegovog prednika odbija predati faktičnu vlast na stvari na kojoj je prednik imao do trenutka svoje smrti suposjed, nije relevantna kako to pogrešno smatra tužena jer je i tužitelj u trenutku smrti svog pravnog prednika koji je do tog trenutka bio suposjednik, to postao, bez obzira na to da li je ikada stekao i faktičnu vlast na predmetnom stanu, jer je na tužitelja trenutkom smrti njegovog pravnog prednika prešao suposjed predmetnog stana upravo u takvoj kvaliteti i takvom obimu kakvog je imao i njegov pravni prednik.

20.5. U primjeni odredbe čl. 17. ZV-a jedino je nužno da je prednik tužitelja bio i sam suposjednik stvari, te da bi u istoj situaciji u kakvoj je sada tužitelju bilo moguće njegovom pravnom predniku pružiti posjedovnu zaštitu. Tužitelj je imao pravo tražiti zaštitu svog suposjeda jer sunasljednici stječu suposjed u trenutku ostaviteljeve smrti, ostaju trajno nasljednici. Kako je u trenutku smrti GI na tužitelja kao nespornog zakonskog nasljednika prešao suposjed predmetnog stana kojeg je njegov pravni prednik imao u času svoje smrti i to u kvaliteti i obimu kakvog je imao i njegov pravni prednik, to se bez obzira što tužitelj nikad nije bio u neposrednom suposjedu predmetnog stana, smatra da je u cijelosti stupio u onakav posjed u kakvom je bio i njegov pravni prednik.

21. Slijedom svega naprijed iznesenog je ovaj sud utvrdio da je tužitelj ovlašten štititi svoj nasljednički suposjed od smetanja tuženika temeljem naprijed citirane odredbe čl. 27. ZV kojom je propisano u st. 1. da tko ima pravo na zaštitu od posjeda smije svoj posjed zaštititi za vrijeme trajanja rokova iz naprijed citiranog čl. 21. st. 3. ovog Zakona. Stoga je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na zaštitu nasljedničkog posjeda na način da je naloženo tuženici da tužitelju preda ključeve predmetne nekretnine slobodne od osoba i stvari, te mu zabraniti takvo ili slično smetanje ubuduće, sve kao u izreci ovog rješenja.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju valjalo priznati jednokratnu nagradu za prvostupanjski postupak zbog smetanja postupka u iznosu od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 %, iznosi 625,00 EUR, čemu je trebalo pridodati sudsku pristojbu na tužbu od 13,37 EUR i na presudu od 13,37 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužitelja iznosi 651,74 EUR.

U Zadru, 7. listopada 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 3 (tri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP-a.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćnici