REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-262/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa ga Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 3. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužitelja osobno, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 484,79 eura sa zateznim kamatama od 5.2.2005. do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 160,78 eura sa zateznim kamatama od 3.11.2009. do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 99,47 eura sa zateznim kamatama od 28.2.2013. do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 45,04 eura sa zateznim kamatama od 18.9.2015. do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 50,71 eura sa zateznim kamatama od 21.7.2017. do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 855,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom sklopio četiri ugovora o kreditu i da je u svim kreditima ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, a u ugovoru br. 158-50-2648275 ugovorena je i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj tvrdi da je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, jače ugovorne strane, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da je tuženik te odredbe primjenjivao nezakonito i nepošteno. Time je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti o njima pregovarati.

2. Na temelju spornih odredbi tužitelj je tuženiku platio naknade, i to:

- 4.2.2006. za Ugovor o kreditu za kupnju vozila br. 158-50-2648275 naknadu za obradu kredita od 3.652,67 kn (sada 484,79 eura), a

- 2.11.2009. i naknadu za konačnu otplatu kredita 158-50-2648275 od 1.211,40 kn (sada 160,78 eura),

- 27.2.2013. naknadu za obradu kredita br. 151-50-6239470 od 736,49 kn (sada 99,47 eura),

- 17.9.2015. naknadu za obradu kredita br. 151-50-6858375 od 339,40 kn (sada 45,04 eura),

- 20.7.2017. naknadu za obradu kredita br. 151-50-7340876 od 382,08 kn (sada 50,71 eura).

Tužitelj smatra da je riječ o nepoštenim, ništetnim odredbama u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima pa traži od tuženika da mu navedene iznose vrati, kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužitelja jer su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako uočljive i razumljive, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, sve po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tužitelj ne dokazuje da je riječ o odredbama koje bi prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sve i da su sporne odredbe ništave, što tuženik osporava, uzrok ništavosti bila bi zabrana manjeg značaja, pa se tuženik poziva na čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, osporava tijek zatraženih zateznih kamata, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao predmetne Ugovore o kreditu i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbi kojima je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, koje su naplaćene u ukupnom iznosu od 840,79 eura, što među strankama nije sporno, a proizlazi i iz tuženikovih potvrda dostavljenih uz tužbu.

6. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila u privatne svrhe, a nenamjenske ugovore o kreditu za podmirenje osobnih potreba. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st.1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj kako tvrdi u tužbi i platio te naknade.

8. Iz iskaza tužitelja, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, sud je utvrdio da je tužitelju prilikom sklapanja ovih ugovora bilo rečeno da je riječ o naknadama koje mora platiti da bi dobio kredit, da mu nije bilo objašnjeno zbog čega te naknade plaća niti kako je obračunata njihova visina.

9. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredba nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti.

10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini spornih naknada, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba koje su standardne proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su sporne ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Pored toga, te su odredbe omogućavale tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbama koje su transparentne u smislu čl. 85. ZZP/03.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunate s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su poštene.

14. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita i prijevremenu otplatu kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

15. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

17. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 84 mjeseca, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

19. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita i prijevremenoj otplati kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita i uvećane otplate te zauzvrat pruženih usluga.

20. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita i prijevremenu otplatu kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornim odredbama ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od ukupno sada 840,79 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

29. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koje je učinio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, i to u nespornom, utuženom iznosu.

30. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime njihova ispunjenja od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

31. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

32. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

33. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe i podneska od 10.3.2025. po 150,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za podnesak od 5.3.2025. iznos od 37,50 eura (tbr 8/4), za zastupanje na ročištima 9.9.2025. i 3.10.2025. po 150,00 eura (tbr 9/1), ukupno 637,50 eura, što uvećano za PDV 25 % od 159,38 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 19,59 eura i presudu od 39,18 eura iznosi 855,65 eura.

34. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika