REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3675/2022-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Alan Hranilović, odvjetnik u Zagrebu, Trg Mažuranića 4, protiv tuženog Državnoodvjetničkog vijeća, OIB: 45840051274, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi odobrenja za obavljanje drugog posla, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se odluka Državnoodvjetničkog vijeća Broj: DOV-173/2022 od 25. listopada 2022. te se predmet vraća na ponovni postupak u kojem je obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se Državnoodvjetničkom vijeću, OIB: 45840051274, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura).

Obrazloženje

1. Odlukom Državnoodvjetničkog vijeća Broj: DOV-173/2022 od 25. listopada 2022. nije dano odobrenje tužitelju, zamjeniku Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, da se bavi obavljanjem pripreme i provođenja dvodnevnog treninga albanskih tužitelja i istražitelja u okviru projekta Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj – Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je tuženik, kao kolegijalno javnopravno tijelo, 25. listopada 2022., odlučujući povodom njegovog zahtjeva, većinom glasova na temelju članka 102. stavka 2. Zakona o državnom odvjetništvu i članka 41. stavka 1. alineje 9. Zakona o Državnoodvjetničkom vijeću donijelo osporavanu odluku, kojom mu je odbilo dati odobrenje za obavljanje posla pripreme i provođenja dvodnevnog treninga albanskih tužitelja i istražitelja u okviru projekta Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj - Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji. Dodaje da protiv te odluke nije dopuštena žalba, a niti je sudska zaštita osigurana u nekoj drugoj vrsti sudskog postupka. Opisuje da tuženik u odluci, kao prvenstveni razlog odbijanja davanja odobrenja, navodi da je on privremeno udaljen od obnašanja dužnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i da nema pravo obavljati svoj temeljni profesionalni posao pa da onda nije logično ni opravdano odobriti mu obavljanje drugog posla u svojstvu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Iznosi da su uz to, kao podredni razlozi za takvu odluku, navedeni da je on nepravomoćnom odlukom tuženika razriješen dužnosti, da on uz zahtjev nije priložio poziv za svoje sudjelovanje za obavljanje posla, kao niti program dvodnevnog treninga iz kojeg bi bilo razvidno vrijeme, mjesto te teme treninga i njegovi nositelji. Smatra da je odluka tuženika donesena u nezakonito provedenom postupku, a i da je sama odluka nezakonita. Pojašnjava da se nezakonitost postupka očituje u tome da tuženik prilikom njezina donošenja nije ispoštovao jedno od temeljnih načela upravnog postupka - načelo utvrđivanja materijalne istine iz članak 8. Zakona o općem upravnom postupku. Nastavlja da to stoga jer je propustio izvršiti svoju zakonsku obvezu utvrđivanja svih činjenica i okolnosti bitnih za rješavanje o njegovom zahtjevu, a niti ga je pozvao da u primjerenom roku dostavi dokaze za koje je smatrao da su mu potrebni za donošenje odluke o zahtjevu (članak 47. stavci 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku) kao što je propustio s istim ciljem (utvrđivanja materijalne istine) omogućiti mu da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za odlučivanje o njegovom zahtjevu (članak 30. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku). Navodi da je, naime, iz obrazloženja pobijane odluke vidljivo da tuženik odbija zahtjev zato jer nije utvrdio sve činjenice za koje je smatrao da su mu potrebne za donošenje odluke, kao što je vidljivo i da je neke važne činjenice pogrešno utvrdio. Dodaje da prije svega valja navesti da je on na temelju legitimnih očekivanja zaključio da su podaci dostavljeni uz zahtjev od 18. listopada 2022. sasvim dovoljni tuženiku da donese odluku i odobri mu obavljanje posla pripreme i provođenja dvodnevnog treninga albanskih tužitelja i istražitelja u okviru projekta Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj - Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji uz obnašanje državnoodvjetničke dužnosti. Iznosi da to jer mu je na temelju istovrsnog i jednako obrazloženog ranijeg zahtjeva od 13. travnja 2022. za davanje odobrenja za obavljanje posla - pripreme programa treninga trenera iz redova (crnogorskih) sudaca, državnih odvjetnika i djelatnika policije i provođenje njihovog dvodnevnog treninga u okviru istog projekta Europske unije i Vijeća Europe - Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj tuženik dao odobrenje 26. travnja 2022. smatrajući da obavljanje tog posla nije nespojivo s obnašanjem državnoodvjetničke dužnosti. Nastavlja da pri tom tuženik nije zahtijevao nikakve dodatne podatke, dokaze ili objašnjenja, a sve to i bez obzira što je i u vrijeme donošenja te odluke on na temelju odluke tuženika broj DOVO-6/2021-189 od 12. travnja 2022. bio isto tako privremeno udaljen od obnašanja dužnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Navodi da je tuženik proveo zakoniti postupak i radi, po njemu, potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja pozvao ga da, bilo usmeno na 76. sjednici DOV-a, bilo pisanim putem, dostavi dokaze i podatke o činjenicama koje su tuženiku, sada u pobijanoj odluci iz neobjašnjenog razloga, potrebne za donošenje odluke o njegovom zahtjevu, on bi to svakako naknadno učinio i tuženiku dao potrebna objašnjenja. Pojašnjava da bi dostavio poziv predstavnika organizatora gospođe PC, više projektne službenice iz Ureda Vijeća Europe u Tirani i daljnju komunikaciju s istom. Dodaje da je iz toga vidljivo da se je dvodnevni trening planirao održati 10. i 11. studenog 2022. (o čemu je on naknadno, a prije donošenja pobijane odluke, pisanim putem obavijestio tuženika) u Albaniji, da su teme treninga financijske istrage i analitika te istrage iz otvorenih izvora, da je uz njega kao stručnjak Vijeća Europe u odnosu na temu istraga iz otvorenih izvora trebao sudjelovati gosp. KC, da su sudionici trebali biti predstavnici albanskih tužitelja iz Specijalnog tužiteljstva za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala i Glavnog tužiteljstva te istražitelji iz albanskog Nacionalnog istražnog ureda, a da program treninga još nije definiran jer je njegova izrada jedan od zajedničkih projektnih zadataka njega i drugog stručnjaka. Iznosi da bi tuženik postupajući sukladno članku 47. Zakona o općem upravnom postupku utvrdio da on posao za koji je tražio odobrenje ne bi obavljao u svojstvu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske već u svojstvu stručnjaka Vijeća Europe. Pojašnjava da je on javljajući se na međunarodni javni poziv Vijeća Europe i nakon što je njegova prijava prihvaćena, odlukom Vijeća Europe - Uprave za ekonomski kriminalitet i suradnju uvršten na listu stručnjaka Vijeća Europe za područja: antikorupcija i dobro upravljanje; oduzimanje imovinske koristi pribavljane kaznenim djelom i upravljanje tom korišću; borba protiv organiziranog kriminala; te međunarodnopravna pomoć i drugi oblici suradnje u kaznenim i upravnim stvarima. Nastavlja da je stoga s Vijećem Europe zaključio Okvirni ugovor u svoje osobno ime u svojstvu stručnjaka, a ne u svojstvu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Navodi da je posao za koji je tražio odobrenje trebao obavljati na temelju zasebnog ugovora zaključenog u obliku Narudžbenice (Oreder Form) na temelju okvirnog ugovora u svojstvu stručnjaka Vijeća Europe. Dodaje da je uostalom to i bio razlog podnošenja zahtjeva tuženiku za odobravanje obavljanje posla za koji on, uz obnašanje državnoodvjetničke dužnosti, može biti angažiran isključivo zato što je na naprijed navedeni način uvršten na listu stručnjaka Vijeća Europe. Iznosi da je, u suprotnom slučaju, a kako to pogrešno u svojoj odluci navodi tuženik, poziv za pripremu i provođenje predmetnog treninga došao njemu u svojstvu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bio bi zaprimljen u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te bi o njegovom eventualnom angažmanu na tim poslovima odlučivala Glavna državna odvjetnica Republike Hrvatske, kao i u svim takvim slučajevima do sada. Smatra da je slijedom naprijed izloženog evidentno da je tuženik postupak po njegovom zahtjevu proveo suprotno obvezujućim odredbama Zakona o općem upravnom postupku o utvrđivanju činjenica u postupku, a da je posljedica takvog, manjkavo provedenog, postupka onda i nezakonita odluka tuženika. Opisuje da obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi i sadržaju istovrsni poslovima navedenim u članku 100. stavcima 1. i 4. i članku 101. Zakona o državnom odvjetništvu, a za koje, sukladno tom Zakonu, ne treba nikakvo i ničije odobrenje (pa čak niti obavještavanje), i koji se obavljaju u okviru projekta koji zajednički financiraju i provode Europska Unija i Vijeće Europe, međunarodne organizacije kojih je, obaju, Republika Hrvatska članica i to za ciljane skupine državnih tužitelja i istražitelja, na temu financijskih istraga koji se jedino mogu ocijeniti kao stručni, nikako ne mogu, pravilnom primjenom tog Zakona, biti okarakterizirani kao poslovi koje se ne mogu obavljati uz obnašanje državnoodvjetničke dužnosti. Ističe da ih takvima ne može činiti niti njihova naplatnost pri postojanju izričite odredbe članka 101. stavka 1. Zakona o državnom odvjetništvu koja upravo za poslove edukacije predviđa mogućnost primanja naknade od strane državnoodvjetničkog dužnosnika. Navodi da vezivanje nespojivosti (ili kako se to lakonski u odluci opisuje kao nelogičnost i neopravdanost) obavljanja tih poslova (ili bilo kojih drugih potencijalno dopuštenih poslova) uz privremeno udaljavanje od obnašanja državnoodvjetničke dužnosti već prema mišljenju samog tuženika broj DOV-106/2021 od 1. lipnja 2021. nije okolnost koja bi isključivala primjenu članka 102. stavka 2. Zakona o državnom odvjetništvu. Drugim riječima, ako postoji obveza da o obavljanju bilo kojeg posla uz obnašanje državnoodvjetničke dužnosti i tijekom privremenog udaljenja odlučuje tuženik, onda okolnost da je državnoodvjetnički dužnosnik privremeno udaljen od obnašanja te dužnosti ne može, sama po sebi, kako to u pobijanoj odluci interpretira tuženik, biti okolnost koja, kao logička i opravdana, isključuje obavljanje takvog posla. Dodaje da posebno takva okolnost ne može biti niti nepravomoćna odluka o stegovnoj odgovornosti, jer za takvu odluku zakon ne veže nastupanje nikakvih pravnih posljedica, pa onda ni pravne posljedice u vidu zabrane obavljanja drugih poslova uz obnašanje držanoodvjetničke dužnosti. Smatra da je tako tuženik, bez ikakve utemeljenosti na zakonu, uskratio mu davanje odobrenja za obavljanje poslova koji ni na koji način, a posebno ne u konkretnom slučaju, nisu u suprotnosti s obnašanjem državnoodvjetničke dužnosti i ne predstavljaju nikakav reputacijski rizik niti za državno odvjetništvo niti za državnoodvjetničku dužnost, štoviše, a odstupivši pri tom, bez valjanih i na zakonu utemeljenih razloga, od svoje dosadašnje prakse i ne davši mu za to odstupanje nikakvo obrazloženje. Nadalje, smatra da je tuženik odlučujući o njegovom pravu na takav način postupio arbitrarno. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i da sud riješi stvar odnosno da se predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da ističe prigovor stvarne nenadležnosti upravnog suda i to iz razloga što se, u konkretnom slučaju, ne radi o upravnom aktu već o aktu poslovanja (odobrenju za obavljanje drugih poslova), pa posljedično ni o upravnoj stvari. Obrazlaže da Zakon o Državnoodvjetničkom vijeću u odredbi članka 41. stavka 1. alineje 9. uređuje, u okviru nadležnosti Državnoodvjetničkog vijeća, davanje odobrenja za obavljanje drugih poslova. Dodaje da, međutim, niti jednom drugom (vezanom) odredbom navedenog Zakona nije propisan oblik ovog odobrenja niti je propisana pravna zaštita (kao što je, primjerice, to izrijekom propisano za odluku o razrješenju u odredbi članka 67., za odluku o pokretanju stegovnog postupka u odredbi članka 91., za odluku o privremenom udaljenju u odredbi članka 92., za odluku o stegovnoj odgovornosti u odredbi članka 95. citiranog Zakona). Iznosi da s obzirom da predmetno odobrenje nije upravni akt niti se radi o upravnoj stvari, već o aktu poslovanja protiv odluke kojom se ne daje odobrenje, nije dopušteno pokretanje upravnog spora u smislu članka 3. Zakona o upravnim sporovima zbog čega Upravni sud u Zagrebu nije stvarno nadležan za postupanje. Nastavlja da ipak ističe, iako je istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti suda jer smatra da je pobijana odluka samo akt poslovanja, da mu je tužitelj 18. listopada 2022. podnio zahtjev za davanje odobrenja za obavljanje posla pripreme programa treninga i provođenje dvodnevnog treninga državnih odvjetnika iz albanskog Specijalnog tužiteljstva za korupciju i organizirani kriminal i Glavnog tužiteljstva te istražitelja iz Nacionalnog ureda za istrage na temu financijskih istraga. Opisuje da je u zahtjevu naveo da će se trening provoditi u Albaniji u organizaciji Ureda Vijeća Europe u okviru zajedničkog projekta Europske unije i Vijeća Europe, kao i da se radi o naplatnom poslu. Iznosi da je podneseni zahtjev tužitelj dopunio svojim očitovanjima od 20. i 21. listopada 2022., a da je on 25. listopada 2022. u predmetu pod brojem DOV-173/2022 odlučilo da se tužitelju ne daje odobrenje za obavljanje poslova pripreme i provođenja navedenog treninga iz razloga jer je privremeno udaljen od obnašanja dužnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske te je i njegovom odlukom nepravomoćno razriješen dužnosti. Smatra da stoga nije logično ni opravdano odobriti mu obavljanje drugog posla u svojstvu zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske. Dodaje da tužitelj u tužbi iznosi i tvrdnje da prilikom donošenja pobijane odluke tuženik nije postupio sukladno odredbi članka 47. stavaka 1. i 3. i članka 30. stavka 1. Zakon o općem upravnom postupku. Ističe da on nije ni provodio upravni postupak jer se ne radi o upravnoj stvari pa se nije mogao ni pridržavati ovog postupovnog propisa, no usprkos ovome ističe da je za donošenje odluke o uskraćivanju odobrenja (suglasnosti) raspolagao dostatnim podacima za objektivnu procjenu, tako da eventualna dodatna očitovanja i dokumentacija ne bi imali utjecaja na donošenje drugačije odluke. Iznosi da tužitelj u tužbi osporava da bi gore navedenu edukaciju obavljao u svojstvu zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske već u svojstvu stručnjaka Vijeća Europe. Smatra da je, međutim, posve jasno i notorno da se radi o vrlo specifičnom poslu - edukaciji albanskih državnih odvjetnika - tužitelja, zbog čega je prilikom izbora edukatora, uz stručnost, bila odlučna činjenica tužiteljevog obnašanja državnoodvjetničke (tužiteljske) funkcije, odnosno funkcije zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, koja je ujedno jamstvo njegovog poznavanja problematike tužiteljstva i to na visokoj državnoj razini. Smatra da je stav tužitelja pravilan, tužitelj ne bi tražio njegovu suglasnost sukladno odredbi članka 102. Zakona o državnom odvjetništvu, pa je u tom smislu njegov stav u kontradikciji s postupanjem. Iznosi da treba imati u vidu i činjenicu da se edukacija trebala održati na teritoriju druge države, Albanije, te da bi tužitelj bio predstavljen samo kao zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske. Nastavlja da s obzirom na višekratno izrečene pravomoćne mjere privremenog udaljenja od dužnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, u kojima su detaljno obrazloženi razlozi, kao i po drugi put donesene nepravomoćne odluke o stegovnoj odgovornosti tužitelja uz najtežu moguću izrečenu stegovnu mjeru, kaznu razrješenja od dužnosti, u takvim okolnostima nije logično niti opravdano da se tužitelju odobri obavljanje edukacije. Napominje da je, iako je prethodno donio odluku kojom se tužitelju dopušta sudjelovanje na sličnom međunarodnom treningu, promijenio svoj stav povodom drugog zahtjeva tužitelja, pri čemu posebno ističe da zbog činjenice da je tužitelju prvi puta odobreno sudjelovanje na sličnom međunarodnom treningu ne znači da je tužitelj time stekao bilo kakvo trajno pravo na odobravanje ovih poslova pozivom na njegovu prvu odluku. Na kraju napominje da je i pokretanje ovog upravnog spora, sve i da je upravni sud nadležan, bespredmetno, jer se tužiteljev zahtjev odnosio na datume održavanja treninga koji su već protekli. Slijedom iznijetog, tuženik prvenstveno predlaže odbaciti tužbu zbog stvarne nenadležnosti upravnog suda, te tek podredno u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište na kojem je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da osporavanom odlukom nije dano odobrenje tužitelju, zamjeniku Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, da se bavi obavljanjem pripreme i provođenja dvodnevnog treninga albanskih tužitelja i istražitelja u okviru projekta Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj – Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji.

7. Sporno je, je li ta odluka upravni akt i ako jest je li zakonita.

8. Člankom 169. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) propisano je da će se upravni sporovi pokrenuti do dana stupanja na snagu toga Zakona dovršit po odredbama toga Zakona.

9. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. točkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

10. Zakonom o Državnoodvjetničkom vijeću ("Narodne novine" broj: 67/18., 126/19. i 80/22.) propisano je da je Vijeće samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj (članak 3.).

11. Nadalje, člankom 110. stavkom 1. točkom 4. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj: 67/18. i 21/22.) propisano je da se državni odvjetnici i zamjenici državnih odvjetnika u obnašanju dužnosti ocjenjuju i prema drugim aktivnostima državnog odvjetnika i zamjenika.

12. Dok je člankom 102. Zakona o državnom odvjetništvu propisano da je državni odvjetnik dužan prethodno u pisanom obliku izvijestiti neposredno višeg državnog odvjetnika, a zamjenik državnog odvjetnika svog državnog odvjetnika o svakom poslu koji obavljaju, osim poslova iz članka 100. stavaka 1. i 4. i članka 101. toga Zakona (stavak 1.), a da odobrenje za obavljanje određene službe ili posla na zahtjev državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika daje Državnoodvjetničko vijeće (stavak 2.).

13. Iz zahtjeva tužitelja od 18. listopada 2022., koji je podnio elektroničkom poštom, utvrđeno je da je tužitelj na temelju članka 102. stavka 2. Zakona o državnom odvjetništvu podnio zahtjev za davanje mu odobrenja za obavljanje posla

– pripreme programa treninga i provođenja dvodnevnog treninga državnih odvjetnika iz albanskog Specijalnog tužiteljstva za korupciju i organizirani kriminal i Glavnog tužiteljstva te istražitelja iz Nacionalnog ureda za istrage na temu financijskih istraga (financijska analitika i istraga otvorenih izvora). Opisao je da će se trening provoditi u Albaniji, u organizaciji Ureda Vijeća Europe u Tirani, a u okviru zajedničkog projekta Europske unije i Vijeća Europe: Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj – Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji. Istaknuo je da se radi o naplatnom poslu.

14. Iz elektroničke pošte tužitelja od 20. listopada 2022. utvrđeno je da je tužitelj zamolio dostavu odluke pozivajući se na već ustaljenu praksu Državnoodvjetničkog vijeća u sličnim slučajevima (odluka broj: DOV-87/2022 od 26. travnja 2022.) iz koje proizlazi da ne bi trebalo biti nikakvih zapreka za davanje mu zahtijevanog odobrenja.

15. Iz elektroničke pošte tužitelja od 21. listopada 2022. utvrđeno je da je tužitelj obavijestio Državnoodvjetničko vijeće da je provođenje treninga planirano za 10. i 11. studeni 2022. te je zamolio žurnost u postupanju.

16. Iz obrazloženja osporavane odluke utvrđeno je da je, osim što uz predmetni zahtjev podnositelj nije priložio poziv za njegovo sudjelovanje za obavljanje navedenog posla, kao ni program dvodnevnog treninga iz kojeg bi bilo razvidno vrijeme, mjesto, te teme treninga i njihovi nositelji, tako da Vijeću nisu bile na raspolaganju podredne činjenice za davanje traženog odobrenja, Vijeće je za svoju odluku ocijenilo relevantnim da je podnositelj zahtjeva privremeno udaljen od obnašanja dužnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i da nema pravo obavljati svoj temeljni profesionalni posao, uz napomenu da je odlukom tog Vijeća nepravomoćno razriješen dužnosti, pa da nije logično ni opravdano odobriti mu obavljanje drugog posla u svojstvu zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske.

17. Na ročištu 9. rujna 2025. tužitelj je iskazao da se iz cjelokupnog načina odlučivanja vidi da se radi o nezakonitoj i proizvoljnoj odluci. Istaknuo je da je prethodno dobio odobrenje za isti projekt na temelju gotovo istog zahtjeva, iako je i tada bio privremeno udaljen s dužnosti. Opisao je da je, kada je bio privremeno udaljen s dužnosti, postavio upit Državnoodvjetničkom vijeću, ovdje tuženiku, treba li tražiti njihovo odobrenje za tu vrstu poslova, a da su oni na sjednici zaključili da treba. Naveo je da je stoga tražio njihovo odobrenje za takvu vrstu poslova, iako smatra da tada to nije trebao tražiti s obzirom da je u to vrijeme bio privremeno udaljen s dužnosti. Istaknuo je da je, kada je prethodno tražio odobrenje za istu vrstu poslova, dobio ga te da je takva odluka bila donesena na sjednici Državnoodvjetničkog vijeća, a da je zatim i objavljena na web stranici Državnoodvjetničkog vijeća. Izjavio je da pretpostavlja da je novinarka CC vidjela takvu objavu na stranici Državnoodvjetničkog vijeća te da je napisala tekst koji je izašao u Jutarnjem listu, a u kojem je istakla činjenicu da u Hrvatskoj ne može raditi, a da u Crnoj Gori može. Napomenuo je da je od 1. kolovoza 1992. u Državnom odvjetništvu, a od lipnja 2011. u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te da stoga poznaje način funkcioniranja Državnog odvjetništva. Zaključio je da je, nakon što je u javnosti izašao taj članak, tadašnje formalno i neformalno rukovodstvo Državnog odvjetništva izvršilo pritisak na Državnoodvjetničko vijeće da mu se ne da predmetno odobrenje, iako pravih razloga za uskratu odobrenja nije bilo. Opisao je da je bio suspendiran dio godine, a da je u to vrijeme bio u GRECO-u kao predstavnik Republike Hrvatske u našoj delegaciji. Rekao je da je u to vrijeme pozivan kao evaluator za Mađarsku, Bugarsku i Tursku, ako se dobro sjeća. Istaknuo je da mu nije trebalo odobrenje Državnoodvjetničkog vijeća za poslove u GRECO-u, jer je odlukom Vlade Republike Hrvatske imenovan za predstavnika Republike Hrvatske. Napomenuo je da bi dobio novčanu naknadu za obavljanje posla – pripreme i provođenja dvodnevnog treninga albanskih tužitelja i istražitelja u okviru projekta Horizontalno jačanje kapaciteta na Zapadnom Balkanu i u Turskoj – Borba protiv gospodarskog kriminala u Albaniji. Iznio je da je, kada mu nisu dali odobrenje tražio od Državnoodvjetničkog vijeća sve odluke kojima su odlučivali o davanju odobrenja te da je utvrdio da odlučivanje nije bilo konzistentno, da su za slične situacije donošene dijametralno suprotne odluke, a da se iz tih odluka nije vidjelo zašto je nekome dano odobrenje, a nekome nije. Istaknuo je da bi se sudjelovanje u ovakvoj vrsti posla pozitivno gledalo prilikom ocjenjivanja i eventualnog napredovanja dva kandidata koja su statistički jednaka u vidu urednog obnašanja državnoodvjetničke dužnosti, kvalitete odluka i ostvarenih rezultata u rješavanju predmeta. Također, istaknuo je da je i on predavao kasnije životopis kako bi i dalje bio predstavnik Republike Hrvatske u GRECO-u te da se takvi poslove cijene pozitivno. Izjavio je da je ponovno odlukom Vlade Republike Hrvatske imenovan za predstavnika Republike Hrvatske u GRECO-u. Konačno, istaknuo je da je ovo proljeće od Državnoodvjetničkog vijeća dobio odobrenje za slične poslove, a koji su se odnosili na tehničko savjetovanje prilikom izrade Zakona o oduzimanju imovinske koristi koji bi trebao biti donesen u Bosni i Hercegovini.

18. Imajući u vidu da protiv osporavane odluke nije propisana nikakva daljnja zaštita, da tužitelj traži odobrenje za naplatni posao te da se državni odvjetnici i zamjenici državnih odvjetnika u obnašanju dužnosti ocjenjuju i prema drugim aktivnostima državnog odvjetnika i zamjenika (članak 110. stavak 1. točka 4. Zakona o državnom odvjetništvu) prema mišljenju ovog suda u predmetnom slučaju radi se o upravnom aktu u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima.

19. Tuženik je donio osporavanu odluku, među ostalim, jer je tužitelj bio nepravomoćno razriješen dužnosti. Međutim, kako je odlukom Državnoodvjetničkog vijeća broj: DOVO-6/2021-270 od 28. ožujka 2023. tužitelj oslobođen stegovne odgovornosti, pa stoga nije razriješen dužnost zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, osporavanom odlukom povrijeđen je zakon na štetu tužitelja. Vezano uz dio obrazloženja osporavane odluke u kojem je navedeno da tužitelj nije priložio poziv za njegovo sudjelovanje za obavljanje navedenog posla, kao ni program dvodnevnog treninga iz kojeg bi bilo razvidno vrijeme, mjesto, te teme treninga i njihovi nositelji, valja navesti da je tuženik, kako ne spori da je prethodno donio odluku kojom je tužitelju dopustio sudjelovanje na sličnom međunarodnom treningu, iako je i tada bio privremeno udaljen od obavljanja državnoodvjetničke dužnosti, trebao tužitelja pozvati da dostavi ono što je smatrao da nedostaje kako bi mogao donijeti odluku.

20. Stoga je valjalo na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točki I. izreke. U ponovnom postupku će tuženik utvrditi odustaje li tužitelj eventualno od svog zahtjeva, a imajući u vidu da je tuženik pravilno naveo da se tužiteljev zahtjev odnosio na datume održavanja treninga koji su već protekli.

21. Nadalje, kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani troškovi, trošak zastupanja na ročištu 9. rujna 2025. u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena, dok je protiv točke II. izreke ove presude žalba dopuštena Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnik Alan Hranilović – putem e. komunikacije

2. Državnoodvjetničko vijeće, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49 – uz spis tuženika

3. U spis