REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1372/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3829/2024-12 od 16. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i žalba tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3829/2024-12 16. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 045-50-3588002 od 26. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 294,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.07.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 269,91 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 16. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.“

2. Protiv presude, odluke o troškovima postupka, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, ukazujući da je uz kondemnatorni zahtjev postavio i deklaratorni, da tuženik nije isticao prigovor tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora, da stoga ima pravo na zahtijevani trošak u iznosu od 200,00 eura plus PDV za poduzete radnje. Potražuje razliku troškova, ukupno 750,00 eura. Predlaže preinačiti presudu u dijelu odluke o trošku te potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga; ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a ZPP u svezi sa čl. 186.c ZPP, čl. 338. st. 4. ZPP; bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi i tijek zakonske zatezne kamate, da sud nije utvrdio je li odredba nepoštena time i ništetna, u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranka, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/7, 75/09; dalje u tekstu ZZP/07), odnosno iz ZZP/2003.; da je tužitelj kao potrošač mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li takva odredba prihvatljiva ili nije; da nije proveden test poštenosti; ustraje u prigovoru zastare. Ukazuje i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 1115. ZOO. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

4. Žalbe su dostavljene na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 045-50-3588002 od 26. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 294,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2006.

6.1. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 14.593,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora) za kupnju osobnog vozila; da je dana 27. srpnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 2.217,75 kuna (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu (294,35 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kuna).

6.2. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

6.3. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši da je predmetni Ugovor tipski, unaprijed sastavljen od strane tuženika, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, da u odredbi nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, da tužitelju kao potrošaču i slabijoj strani niti prilikom sklapanja ugovora nije jasno i određeno navedeno koji se troškovi podmiruju tom naknadom, da su stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, da takva odredba stoga uzrokuje neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, da je tuženik narušio načelo ravnopravnosti stranaka, dužnosti suradnje u obveznim odnosima i zabrane zlouporabe prava, da je time uzrokovana znatna neravnoteža u odnosu stranaka na štetu potrošača, a slijedom čega je odredba ništetna primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18; dalje ZOO). Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao osnovnom ništetne odredbe Ugovora; da tom zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, pa zastara nije počela teći. Pritom navodi da kako je tuženik ugovaranjem takve odredbe narušio načela ravnopravnosti stranka, dužnosti suradnje stranaka i zabrane zlouporabe prava, dužan je platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno 28. srpnja 2007., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 326. st. 1. i čl. 186.c ZPP jer te odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju ne radi se o situaciji da predmetna tražbina tužitelja nije dospjela jer je ista dospjela u trenutku plaćanja iznosa na ime predmetne naknade. Radi se o ništetnoj odredbi, dakle od početka.

8.1. Ovdje se ukazuje primjerenim navesti i da zato nije osnovan prigovor zastare jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje i stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Osim toga, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, čl. 328. ZOO, dakle ne zastarijeva.

8.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 338. st. 4. ZPP jer u obrazloženju odluke sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je koje je činjenice utvrđivao i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio te su naznačene i odredbe materijalnog prava koje primjenjuje. Izostalo je navođenje odredbi mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, ali se iz ukupnosti obrazloženja može zaključiti da se odluka temelji i na odredbama toga zakona odnosno da sud prvog stupnja primjenjuje i odredbe čl. 81., čl. 85. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP).

8.3. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženik ne prihvaća utvrđenja i pravno stajalište suda prvog stupnja, ali to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda.

8.4. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe.

11. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spis, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi „3,30%“ ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu. Zato pravilno sud prvog stupnja i navodi da odredba nije jasna, da je nedorečena, dakle nerazumljiva u smislu da je da je u osnovi ostala nepoznanica za tužitelja za što tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu. Nastavno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ista stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa niti u tom dijelu obrazloženje nije nedostatno u mjeri da predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

12. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora odnosno i predmetnu nejasnu, nerazumljivu odredbu. Osim toga tužitelj i iskazuje da mu je rečeno da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da tu nema mogućnosti pregovaranja i da se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“.

13. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao, kako i zaključuje prvostupanjski sud.

14. Glede navoda tuženika u smislu da je odredba jasna valja ukazati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

15. U konkretnom slučaju tužitelj je znao svakako mogao znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

16. Slijedom navedenog, neosnovano ukazuje tuženik da nije proveden test poštenosti; nastavno pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, odnosno da je ugovaranjem iste tuženik povrijedio načelo savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, načelo ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu, dužnosti suradnje, nastavno ništetna i da je tuženik dužan stoga tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO.

17. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj, što je nedvojbeno utvrđenje iz ukupnosti obrazloženja suda prvoga stupnja, pa niti u tom segmentu obrazloženje nije nedostatno u smislu da bi predstavljalo bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. U tom dijelu sud prvog stupnja pravilno primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO.

18. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

19. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23). Naime, u tužbi je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 1.579,40 eura, iako se zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 294,35 eura sa zateznim kamatama osnovom te ništetnosti.

20. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP je propisano da u slučaju kad zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. U smislu odredbe čl. 40. st. 1. ZPP, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe i isplatu iznosa od 294,35 eura, a prema shvaćanju VSRH Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt 1927/2017 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

21. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, a tuženik određeno ne osporava odluku o trošku, osim u smislu da je zahtjev tužitelja neosnovan, pa stoga i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

22. Kako su žalbe neosnovane, odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško