REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-545/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mandarić & Einwalter, j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-362/2024-70 od 3. ožujka 2025., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-362/2024-70 od 3. ožujka 2025. u točkama I.-V. i VIII. izreke.

II. Žalba tužitelja se prihvaća protiv odluke o glavnoj stvari, a odbija protiv odluke o troškovima postupka te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-362/2024-70 od 3. ožujka 2025.:

- ukida u točki VI. izreke, a

- potvrđuje u točki VII. izreke.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

- u točki I. izreke, utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 4. točke 1. Ugovora o kreditu broj 9012373347 od 29. ožujka 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-3932/07 dana 30. ožujka 2007., koji glasi: „… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“,

- u točki II. izreke, utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 7. točke 2. istog Ugovora o kreditu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“,

- u točki III. izreke, utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 7. točke 2. istog Ugovora o kreditu koji glasi: „… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“,

- u točki IV. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 3.994,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate (s time što pojedinačni iznosi dospijevaju počevši od 30. rujna 2011. do zaključno 30. rujna 2015.), sve u roku od 15 dana,

- u točki V. izreke, naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.157,00 eura sa zateznim kamatama od 3. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki VI. izreke, odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.089,14 eura sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.,

- u točki VII. izreke, odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova i

- u točki VIII. izreke, odbijena je tuženica sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija točku VI. navedene presude kojom je (djelomično) odbijen njegov tužbeni zahtjev i točku VII. kojom je odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva iz tužbe zatražio približni iznos od 30.000,00 kuna, koji je naznačio i kao vrijednost predmeta spora, pri čemu je svoju tražbinu umanjio za iznos priznat u konverziji, a nakon provedenog vještačenja je uredio tužbeni zahtjev na iznos od 3.994,56 eura sa zateznim kamatama i kod takvog tužbenog zahtjeva je ostao, te da nikada nije postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 10.000,00 eura pa da nije bilo mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva za iznos od 6.089,14 eura. Ističe da presuda u tom dijelu sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže u pobijanom dijelu preinačiti presudu odnosno ukinuti je i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

2.2. Tuženica podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne odluke o troškovima postupka.

2.2.1. Žaliteljica navodi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer sud nije dao ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoju odluku čime je počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povrijedio je njeno pravo na pravično suđenje. Navodi da prvostupanjski sud nije adekvatno izveo niti ocijenio dokaze predložene uz odgovor na tužbu niti je pružio odgovarajuće razloge za neizvođenje određenih dokaza, a posljedica čega je manjkavo i kontradiktorno obrazloženje presude. Ističe da prvostupanjski sud nije dao odgovarajuće obrazloženje za prihvaćanje nalaza vještaka koji je u suprotnosti s osnovama financijske matematike. Prigovara pogrešnoj primjeni članka 502.c ZPP-a i time počinjenoj relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, jer se u ovom postupku radi o restitucijskom zahtjevu, a ne o parnici radi naknadi štete, a s time u vezi prigovara i bitnoj povredi iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da nije dano obrazloženje u odnosu na pitanje primjene odredbe članka 502.c ZPP-a.

2.2.2. Tuženica prigovara da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer je sud donio zaključke o odlučnim činjenicama pozivajući se na utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bez izvođenja odgovarajućih dokaza. Navodi da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Prigovara što je sud zaključio o nedovoljnoj informiranosti potrošača, ovdje tužitelja, bez izvođenja ikakvih dokaza te je u potpunosti zanemario njene tvrdnje da je već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju pružila sve relevantne informacije. Prigovara da je sud odbacio njen dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka na navedene okolnosti bez ikakvog obrazloženja. Navodi da je sud pogrešno ocijenio provedeno financijsko vještačenje, jer se radi o nalazu koji je protivan logici i osnovnim postulatima algebre. Smatra neprihvatljivim da je vještak u obzir uzimao samo pozitivne razlike, tj. tzv. preplate, dok je u cijelosti zanemario razdoblja u kojima je bila negativna razlika, odnosno razdoblja u kojima su tečaj i kamatna stopa bili u korist tužitelja. Navodi da nalaz vještaka koji uzima kamatnu stopu i tečaj kao fiksne kroz cijelo vrijeme otplate kredita prikazuje kredit koji nije postojao u vrijeme kada su stranke sklopile Ugovor o kreditu.

2.3. Ističe da je tužitelj dobrovoljno prihvatio, odnosno zahtijevao konverziju, a osnovna svrha Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) da je bila otkloniti neravnotežu između banaka i potrošača koja je nastala uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno dovesti potrošače u ravnopravan (a ne bolji) položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominirane u EUR, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR te trajno riješiti problem CHF kredita. Zbog toga smatra da tužitelj više nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i CHF tečaja na dan korištenja kredita, pa čak i kada su uračunati učinci konverzije.

2.4. Prigovara da se presuda temelji na pogrešnom tumačenju i primjeni prava Europske unije, neprimjeni pravnog shvaćanja iz oglednog spora te na pogrešnoj odluci o istaknutom prigovoru zastare. S obzirom na pravno shvaćanje iz oglednog spora kojim je sud vezan prema odredbi članka 502.n ZPP-a, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje zahtjeva za daljnjim plaćanjem na temelju navodno ništetnih odredaba prvotnog ugovora u CHF koji je naknadno konvertiran u kredit u EUR. Ističe da je u sud u potpunosti ignorirao odluku Suda Europske unije iz predmeta poslovni broj C-567/20, a pozvao se na odluku u predmetu UF za koju je Sud Europske unije izričito naveo da nije primjenjiva na hrvatske slučajeve. Navodi da je tužitelj imao mogućnost odbiti konverziju predviđenu zakonom. Ističe da presuda uopće ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu prigovora zastare općenito, a dodatno ni pitanja zastare kamata kao sporednog potraživanja u smislu članka 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

2.5. Osporava i odluku o troškovima postupka.

2.6. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbaci tužba zbog nedostatka pravnog interesa, odnosno odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužitelja da joj naknadi troškove postupka, uključujući troškove žalbe, a podredno da se ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbama je postupljeno prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Tužiteljeva žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari je osnovana, dok tuženičina žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba Ugovora o kreditu broj 9012373347 od 29. ožujka 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-3932/07 dana 30. ožujka 2007., o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 4. točka 1. i članak 7. točka 2.) i valutnoj klauzuli (članak 7. točka 2.) te, posljedično tome, kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 3.994,56 eura, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja, po pravilima o stjecanju bez osnove.

6.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u pogledu odluke o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu na iznos od 39.010,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate od 180 mjeseci i s redovnim kamatama po stopi koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,35% godišnje, a promjenjiva je u skladu s važećim odlukama tuženice. Nije sporno ni da je od sklapanja Ugovora o kreditu stopa redovnih kamata višekratno povećavana, a tečaj CHF je rastao.

7.1. Nije sporno ni da su stranke 10. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 kojim je suglasno utvrđena visina nedospjele glavnice te stopa ugovorne kamate koja je promjenjiva pod uvjetima pobliže navedenim u Dodatku, a tuženica je tužitelju na temelju Dodatka priznala i naknadno vratila preplatu obračunatu po odredbama ZID ZPK/15.

8. Među strankama je, prije svega, sporno pitanje pravnih učinaka konverzije odnosno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužitelj pristao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u EUR kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

8.1. Sporno je i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u CHF odnosno je li tužitelj o tome bio informiran da bi mogao dati svoj pristanak, je li nastupila zastara, koju kamatnu stopu treba primijeniti u slučaju da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdi ništetnom i treba li iznos preplate umanjiti za tzv. negativne razlike.

9. Predmet je drugi put u žalbenom postupku nakon što je rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-670/2023-3. od 1. srpnja 2024. ukinuta prethodna presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom da se izvede po tuženici predloženi dokaz saslušanjem svjedokinje KF na okolnost jesu li tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objašnjeni parametri promjene kamatne stope i rizik fluktuacije tečaja CHF i da se jasno obrazložiti za koje razdoblje tužitelju pripadaju zatezne kamate te u skladu s time oduči u izreci odluke.

10. Prvostupanjski sud je nakon ponovljenog suđenja ponovno prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i vraćanje preplaćenoga na temelju ništetnih ugovornih odredaba zaključivši:

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, jer se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, nevezanom uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

- da u ovom postupku u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF valja primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača pravomoćno dovršenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na temelju članka 502.c ZPP-a i odgovarajućih odredaba zakona kojim je uređena zaštita potrošača,

- da prigovor zastare nije osnovan zato što pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donijete u povodu te tužbe, koje shvaćanje da je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pa, kako je zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno počela teći 14. lipnja 2014., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 13. lipnja 2023. (iako je predmetna tužba podnesena 30. svibnja 2019.) da tražbina nije zastarjela,

- da unatoč provedenoj konverziji odnosno sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer je vještačenjem utvrđeno kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija pa tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, a osim toga da niti odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim Dodatkom izrijekom nije uređen način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, da tužitelj koji je konvertirao kredit ne smije imati manje prava od potrošača koji nije pristao na konverziju svog CHF kredita, da se tužitelj Dodatkom Ugovoru o kreditu nije odrekao tražbine s osnova nepoštenih a time i ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu, a osnovanost zahtjeva unatoč provedenoj konverziji da proizlazi i iz pravnih shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C- 118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020.,

- da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba, samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženice pa da stoga na predmetni ugovorni odnos treba primijeniti početnu kamatnu stopu te tečaj valute CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan korištenja (isplate) kredita,

- da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredaba članka 323., članka 324. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a,

- da je vještačenjem po financijskom vještaku Mladenu Pavetiću utvrđeno da je po uračunavanju iznosa priznatog u konverziji (28.805,52 HRK) ostao dug po osnovi glavnice od 3.994,56 EUR (zbroj preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba od 47.171,92 HRK i zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. od 11.730,63 HRK umanjen za preplatu priznatu u konverziji od 28.805,52 HRK, što daje 30.097,03 HRK), na koju se računaju zatezne kamate od dospijeća duga, počevši od 2011. do 30. rujna 2015.,

- da je tuženica nepošteni stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući da je navedene iznose stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba,

- da tužitelju pripadaju parnični troškovi na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

11. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19).

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno ukazuje u žalbi.

13.1. S time u vezi sud prvog stupnja navodi da je na glavnoj raspravi 4. veljače 2025. tužitelj snizio tužbeni zahtjev na iznos od 3.994,56 EUR jer je ostao kod preciziranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 20. veljače 2023., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, pa kako sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe da je valjalo odbiti dio tužbenog zahtjev koji predstavlja razliku između zahtjeva postavljenog u tužbi u iznosu od 10.083,70 EUR i sniženog zahtjeva od 3.994,56 EUR.

13.2. Tužitelj je u tužbi koncipirao tužbeni zahtjev na način da je na svaki mjesečni iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba zahtijevao zatezne kamate od dospijeća do 30. rujna 2015., a glavnicu je umanjio za iznos priznat u preplati i na tako dobiveni iznos od 13.060,01 HRK zahtijevao zatezne kamate od 1. listopada 2015. Nakon što je u ovom postupku izveden dokaz financijskim vještačenjem kojim je na drugačiji način izvršeno uračunavanje preplate iz konverzije, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev o kome je odlučeno pobijanom presudom. Ne radi se stoga o djelomičnom povlačenju tužbe niti je tužitelj u tužbi zahtijevao iznos od 10.083,70 EUR, a niti se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbe (kojega nije ni bilo) pa da bi sud mogao meritorno odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 6.089,14 EUR sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., kako je to učinjeno točkom VI. izreke pobijane presude.

13.3. Iz navedenoga proizlazi da je donošenjem odluke iz točke VI. izreke pobijane presude sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev, čemu tužitelj u žalbi osnovano prigovara pa je stoga tu žalbu u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo prihvatiti i ukinuti presudu u tom dijelu, na temelju odredbe članka 369. stavka 4. ZPP-a i odlučiti kao u točki II. alineja 1. izreke ove presude.

14. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač prema članka 3. točki 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Zaključak o tužiteljevom statusu potrošača proizlazi ne samo iz Ugovora o kreditu već i iz tužiteljevog iskaza pa ovaj sud prihvaća da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, dok tuženica koja mu taj status osporava nije dokazala da tužitelj taj status nema.

16. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u konkretnom slučaju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Neosnovano tuženica sadržajem žalbe pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP-a. Sud prvog stupnja je citirao ovu zakonsku odredbu kako je glasila prema ZPP/14 važećem u vrijeme pokretanja postupka, a primijenio ju je u skladu s njenim smislom. Navedenom je odredbom bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ta je odredba dopunjena ZID ZPP/19, koji je stupio na snagu nakon pokretanja ove parnice, 1. rujna 2019., na način da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa, osim u parnicama za naknadu štete, i u parnicama za isplatu. No, imajući u vidu da je utužena isplata preplaćenih novčanih iznosa posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti odnosnih ugovornih odredaba, s djelovanjem ex tunc i da je tuženica u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju sve što je primila na temelju takvog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredaba to je evidentno da se pravni učinak odredbe članka 502.c ZPP-a proteže i na predmetnu parnicu, imajući prije svega u vidu ratio te odredbe. Osim toga, postoji već ustaljena sudska praksa između ostaloga i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena kroz niz odluka kao npr. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., da se odredba članka 502.c ZPP-a i u obliku prije ZID ZPP/19 primjenjuje u parnicama koje su potrošači pokrenuli radi isplate odnosno vraćanja onog što su banke stekle na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu koje su takvima utvrđene u kolektivnom sporu koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

16.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je i u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim odlukama banke, a da kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu odnosno da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama ZOO-a.

16.2. S time u vezi, i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.3. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

16.4. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji n a temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica te okolnosti nije dokazala. Na okolnost da je tužitelj bio informiran o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i riziku fluktuacije tečaja CHF ona je predložila saslušati svjedokinju KF, koju je (protivno žalbenim tvrdnjama) sud u ponovljenom suđenju saslušao, ali je ona iskazala da se uopće ne sjeća je li tužitelj bio njen klijent (pa dakle ni je li sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu), a iz tužiteljevog iskaza proizlazi da mu te okolnosti nisu bile prezentirane već su ga, naprotiv, u banci uvjeravali da je to za njega najpovoljniji kredit.

16.5. Pravilna je stoga odluka suda prvog stupnja kojom je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženice. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženica svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju. Tuženica, s druge strane, u postupku nije dokazala niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o uvjetima pod kojima će se mijenjati kamatna stopa i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

17. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava zahtijevati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženica kao davateljica kredita naplatila od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredaba (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

17.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, a isto tako ni odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredaba kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba (o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.

17.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredaba je osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredaba koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Budući da zakonodavac to nije učinio, ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Osim navedenoga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Iz odredaba toga zakona može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja CHF.

17.3. Ovome valja dodati i da nema logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama, kupovali automobile ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17.4. Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO-a, jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

17.5. Iako je u smislu odredaba ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, je li tužitelj kao potrošač stvarno bila slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti), s obzirom na povećanje mjesečne obveze. Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za tužitelja bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv.

17.6. Tuženica se pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredaba ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Pored navedenog, u vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe) (dalje: Direktiva 93/13), čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18.1. Izraženo pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., UF protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13 nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao.

18.2. Valja ukazati i na shvaćanje Suda Europske unije iz presude od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

19. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, budući da iz provedenog vještačenja proizlazi kako onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

20. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa. Materijalnopravna osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a kojima je uređen institut stjecanja bez osnove. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba, tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim i početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

21. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

22. Ovaj sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženica u konkretnom slučaju nesavjesna stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da joj sve ono što na temelju tako ugovorenih odredaba bude primila ne pripada.

23. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) a ni od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe s restitucijskim zahtjevom po ovim osnovama 30. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

23.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

23.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C-485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

24. Tuženica neosnovano prigovara da je u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose koji su posljedice ništetnosti ugovornih odredaba trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok iz članka 226. stavka 1. ZOO-a. Ovo pravilo se glede zateznih kamata primjenjuje onda kada je glavna tražbina prestala postojati pa se tražbina zateznih kamata osamostalila. Kada glavna tražbina, kao u konkretnom slučaju, nije prestala postojati primjenjuje se pravilo iz odredbe članka 223. ZOO-a kojim je propisano da kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Radi se o pravilu da sporedne tražbine slijede pravnu sudbinu glavne tražbine.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I.-IV. izreke) odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe čanka 368. stavka 1. ZPP-a.

26. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a na način da su tužitelju opravdani parnični troškovi priznati u cijelosti.

26.1. Budući da, dakle, odbijajući dio pobijane odluke (točka VI. izreke), koji je ovom presudom ukinut, nije bio od utjecaja na odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka (točka VII. izreke) je neosnovana pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljevu žalbu i odluku potvrditi, na temelju odredbe članka 380. točke 2. u vezi s odredbom članka 368. stavka 1. ZPP-a.

26.2. Tuženica dosuđujući dio odluke o troškovima postupka (točka V. izreke) žalbom nije određeno osporila, a pravilna je i odluka kojom je njen zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka VIII. izreke) pa je i u tom dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi odluku suda prvog stupnja (članak 380. točka 2. u vezi s člankom 368. stavkom 1. ZPP-a).

27. Tužitelj je uspio sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari pa mu je tuženica dužna naknaditi zahtijevani trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.), na temelju članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP-a.

27.1. Budući da tuženica sa žalbom nije uspjela, njen zahtjev za naknadu troška žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Puli 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus