REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-1317/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-148/2023-19 od 31. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-148/2023-19 od 31. srpnja 2025., u pobijanom dijelu - točke I., II. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, koji je tužitelj ŠI, [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, dana 24. svibnja 2007. godine, koje glase: „IZNOS ODOBRENOG KREDITA, Članak 1. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. OTPLATA KREDITA Članak 7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 571,29 CHF."

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.094,69 EUR na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do 31. srpnja 2022 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 124,26 EUR sa z. z. kamatom počevši od 26.03.2012 godine do isplate,

-za iznos od 99,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.04.2012 godine do ispl.

-za iznos od 101,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.05.2012 godine do ispl.

-za iznos od 103,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2012 godine do ispl.

-za iznos od 100,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2012 godine do ispl.

-za iznos od 99,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2012 godine do ispl.

-za iznos od 96,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.09.2012 godine do ispl.

-za iznos od 101,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2012 godine do ispl.

-za iznos od 102,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.11.2012 godine do ispl.

-za iznos od 100,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.12.2012 godine do ispl.

-za iznos od 95,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.02.2013 godine do ispl.

-za iznos od 98,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2013 godine do ispl.

-za iznos od 101,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.04.2013 godine do ispl.

-za iznos od 96,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.04.2013 godine do ispl.

-za iznos od 91,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.06.2013 godine do ispl.

-za iznos od 91,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2013 godine do ispl.

-za iznos od 91,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2013 godine do ispl

-za iznos od 91,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2013 godine do ispl.

-za iznos od 94,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2013 godine do ispl.

-za iznos od 97,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2013 godine do ispl.

-za iznos od 97,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.11.2013 godine do ispl.

-za iznos od 101,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.12.2013 godine do ispl.

-za iznos od 97,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2014 godine do ispl.

-za iznos od 92,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2014 godine do ispl.

-za iznos od 92,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.03.2014 godine do ispl.

-za iznos od 91,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.04.2014 godine do ispl.

-za iznos od 89,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.05.2014 godine do ispl.

-za iznos od 90,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.06.2014 godine do ispl.

-za iznos od 92,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.07.2014 godine do ispl.

-za iznos od 94,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.08.2014 godine do ispl.

-za iznos od 95,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.09.2014 godine do ispl.

-za iznos od 96,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.11.2014 godine do ispl.

-za iznos od 96,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.11.2014 godine do ispl.

-za iznos od 97,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.12.2014 godine do ispl.

-za iznos od 98,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.03.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.05.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.06.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.07.2015 godine do ispl.

-za iznos od 98,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.08.2015 godine do ispl., sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, koji je tužitelj ŠI, [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, dana 24. svibnja 2007. godine, koje glase: „IZNOS ODOBRENOG KREDITA Članak 1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. " IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ŠI, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 31,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2009 do 23.12.2015.g

-za iznos od 33,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 33,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 29,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 30,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 27,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 31,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 26,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 29,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 29,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2009 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 37,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2010 do 23.12.2016.g.

-za iznos od 42,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 41,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 46,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 56,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 58,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 69,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 69,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 98,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 79,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 82,38 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 15.11.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 97,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 98,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2010 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 93,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 96,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 95,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 106,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.05.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 126,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 150,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 176,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 134,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.09.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 127,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.10.2011 do 23.12.2015.g,

-za iznos od 127,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 124,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.12.2012 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 139,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2012 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 140,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.02.2012 do 23.12.2015.g.

-za iznos od 13,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.03.2012 do 23.12.2015.g. " V Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,17 (tisuću sedamsto sedamdeset tri i sedamnaest) EUR.“

2. Protiv presude, točaka I., II. i V., pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. i čl. 338. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava status potrošača tužitelja; aktivnu legitimaciju tužitelja, ukazuje na navode iznijete u tijeku postupka, a u svezi konverzije kredita i sklapanja Dodatka Ugovoru, da su time stranke stvorile novu pravnu osnovu, u svezi konverzije ukazuje na praksu Suda EU u predmetu C- 567/2020 od 5. svibnja 2022., C-81/19 od 9. srpnja 2020. i C-243/20 od 21. prosinca 2021., C-452/18, kao i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019, Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022., da tužitelj nije isticao razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti; da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; da stoga tužitelj nema pravo na isplatu. Ukazuje na cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b te odredbe ZIDZPK/15; da je nesporno da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, da je tužitelj imao mogućnost odlučivanja želi li izmijeniti osnovni ugovorni odnos; da je neprihvatljivo stajalište VSRH iz odluke Rev- 1096/2022, da je stav Suda EU da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 jer se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2021/2020, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., da tužitelj kao potrošač nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije.

2.1. Ukazuje da je rješenjem Rev-1014/18 od 9. veljače 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa, da stoga tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, kao i da je presuda Suda Europske unije u predmetu C-118/17 neprimjenjiva na konkretni slučaj.

2.2. Ističe da je ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, da je zaključak Suda EU (C-243/20) da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.3. Navodi i da u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je naslovni sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

2.4. Ustraje u prigovoru zastare i glede tijeka zateznih kamata i izvršene preinake jer da promjena jednog režima (tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno.

2.5. Ukazuje i da je valjalo uvažiti prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Ukazuje i da preinaka nije dopuštena da se protivio preinaci; da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi; da tužitelj nije naveo niti dokazao okolnosti da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za dostavom kreditne dokumentacije niti da mu ju je tuženik uskratio predati. Osporava i odluku o troškovima. Predlaže preinaku presude podredno ukinuti istu i vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je, s obzirom na sada relevantno u žalbenom postupku, zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe, odnosno dijela odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 24. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je glase „Članak 1. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. OTPLATA KREDITA Članak 7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 571,29 CHF.“ uz zahtjev na isplatu ukupno 4.094,69 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju od ožujka 2012. do kolovoza 2015. teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.

5.1. Tužitelj je potraživao i zakonske zatezne kamate na iznose od 15. ožujka 2009. do 26. ožujka 2012., kao i utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određen iznos kredita, ali je u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan i nije predmet žalbenog postupka.

5.2. Zahtjev tužitelj temelji na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude i rješenja Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i to neovisno o činjenici što je između stranka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu 30. rujna 2015. kojim je izvršena tzv. konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje ZID ZPK), kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Postupak je započet podnošenjem tužbe 20. svibnja 2023.

6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 24. svibnja 2007. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 91.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 20 godina,

- da su stranke 30. rujna 2015. zaključile Dodatak Ugovora o nenamjenskom kreditu (dalje u tekstu Dodatak) sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK)

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Sporno je:

- ništetnost odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli,

- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK postoji obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom žalbenom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba u Ugovora o valutnoj klauzuli,

- prigovor zastare

- status potrošača tužitelja

- uračunavanje negativnih tečajnih razlika.

8. Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je u navedenim odlukama Trgovačkog suda, odnosno Visokog trgovačkog suda utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- da je temeljem odredbe 502.a i 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača; te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15)

- da iz iskaza tužitelja slijedi, kao i iz Ugovora, da je namjena kredita kupnja stana,

- da tužitelj ima status potrošača

- da je postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule bilo nedopušteno, da se o odredbama nije pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

a iz čega zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, čl. 1. i 7. Ugovora (kako je u izreci navedenog), sve primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima

- da nije osnovan prigovor zastare pozivom na shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te na temelju čl. 241. i čl. 245. ZOO zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila cijeneći i vrijeme podnošenja predmetne tužbe 20. svibnja 2023. i zastarni rok od pet godina, čl. 225. ZOO; ukazujući i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da je uslijed nepoštenosti, ništetnosti odredbe tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po takvoj nevaljanoj osnovi i to sa zateznim kamatama, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO,

- da iz nalaza vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da iznos ukupno više plaćenih anuiteta zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj na dan ispate kredita izračunat samo zbog primjene tzv. valutne klauzule i umanjen za priznatu preplatu tužitelju priznatu u konverziji iznosi 4.094,69 eura

a slijedom čega prihvaća zahtjev tužitelja na isplatu u iznosu 4.094,69 eura s kamatama, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, sve primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) te čl. 502.c ZPP.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka i na bitne povrede odredbi parničnog postupka ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Time što tuženik ne prihvaća stav suda prvog stupnja, njegove zaključke i primjenu materijalnog prava, nije počinjena navedena bitna povreda. Presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Tuženik i pored nalaza vještaka ostaje u bitnom kod tvrdnje da je restitucija tužitelju u cijelosti obavljena i plaćena temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju i da tužitelj nema pravo na daljnju restituciju. Sve što je suprotno tome isti osporava, ali to ne znači da je time ostvarena i bitna povreda postupka. Nedostatno nije niti obrazloženje odluke u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli jer je odluka i u tom dijelu dovoljno obrazložena da se može ispitati; niti je nedostatak što sud nije obrazlagao postojanje pravnog interesa tužitelja jer je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora koji temelji na utvrđenjima iz tzv. kolektivnog spora (pa svakako postoji pravni interes), postavio i zahtjev za isplatu, odnosno kondemnatorni zahtjev gdje se postojanje pravnog interesa pretpostavlja. Nadalje, presude u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača.

11. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio i obrazložio kako je utvrdio da tužitelj ima status potrošača. Time je pravilno primijenio odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a kraj činjenice da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje stana, što je naznačeno i u Ugovoru i slijedi iz iskaza tužitelja, nastavno da je s tužiteljem sklopljen i Dodatak Ugovoru primjenom ZID ZPK/15, a da ZID ZPK/15 uređuje obvezu konverzije između vjerovnika i potrošača, tada je jedini logičan zaključak da je tužitelj osoba kojoj se može pripisati svojstvo potrošača i to prosječnog potrošača jer suprotno tuženik nije dokazao (a na njemu je teret toga dokaza, a predlagao je samo materijalne dokaze na te okolnosti) i izvjesno tada ne bi bio sklopio s tužiteljem niti Dodatak Ugovoru. Osim toga, sud prvog stupnja je neposredno ocjenjujući iskaz tužitelja zaključio da je isti vjerodostojan, istinit, a žalbenim navodima pravilnost te ocjene nije dovedena u sumnju.

12. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu te koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tuženik ne prihvaća utvrđenja i pravnu ocjenu suda prvog stupnja, ali navedeno ne predstavlja niti navedenu bitnu povredu. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti kada sud prvog stupnja ne izvodi zaključke sukladno mišljenju i pravnom stavu tuženika. Sud prvog stupnja pravilno se vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio, pa nema niti nepravilne primjene odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

12.1. Valja navesti da tuženik neosnovano ukazuje na nužnost provođenja drugih dokaza na okolnost informiranosti tužitelja jer takve dokaze tuženik nije niti predložio u postupku npr. saslušanje svjedoka, a na okolnosti da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Iz izvedenih dokaza takav zaključak se ne može izvesti.

13. U odnosu na žalbene navode valja reći da članak 502.c ZPP nije bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je u to vrijeme podnošenja kolektivne tužbe obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bila propisana u člancima 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje: ZZP/07), a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani i Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 39/03, dalje: ZZP) koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

14. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) koji je u člancima 131. st. 1. i čl. 138.a propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.

15. Uzimajući u obzir i da su od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) na snazi i odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP koje će se prema članku 53. stavku 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11) primjenjivati na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, nije problematično pozivati se ni na odredbu članka 502.c ZPP. Radi se o procesnim, a ne materijalno pravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak, odnosno kada su poduzete parnične radnje.

16. Nastavno, odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan dakle direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud u osnovi pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula na pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.

17. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

18. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

19. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, primjena valutne klauzule, ali su upravo u tom dijelu odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima, rizicima fluktuacije tečaja, nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF; dakle postupanjem tuženika tužitelj je kao potrošač ostao izložen riziku fluktuacije tečaja CHF.

20. Nastavno, velike promjene u obvezi tužitelja na otplatu kredita uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja povećale su kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi (valutna klauzula i primjena promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

22. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu ŠIL i CIL Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice.

23. Valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli gdje je izostalo pružiti tužitelju potrebne informacije (postupiti savjesno), a na istoj je prenesen sav rizik promjene tečaja. Dakle ta odredba nije odraz navedene zakonske odredbe, pa nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka (to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, kako je navedeno, to nije konkretni slučaj. Zato nisu osnovani žalbeni navodi da se radi o odredbama ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13.

24. Glede prigovora zastare valja ponoviti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjena prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

25. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije regulirano i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 09. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

26. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, kako je već navedeno, u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postoji obaveza sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije npr. navedeni predmeti suda EU C-154/15, C-307/15 i C-308/15), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

27. Dakle, i glede prigovora zastare pravilno je, u osnovi, primijenjeno materijalno pravo. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 20. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO.

27.1. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

28. Niti „preinačeni“ dio tražbine nije u zastari cijeneći da je pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. da „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

29. U svezi „preinake“ valja navesti da tužitelj u tužbi nije u dijelu glede isplate postavio određen zahtjev. Međutim, tužitelj je konačni zahtjev postavio po primitku nalaza vještaka, dakle prije nego li ga je sud na to pozvao da je primijenio odredbu čl. 186.b. st. 4. ZPP. Osim toga, „preinaku“ je sud dopustio raspravnim rješenjem pozivom na odredbu čl. 190. ZPP, a tužitelj je određen zahtjev mogao postaviti tek po primitku nalaza vještaka, ovdje već u fazi glavne rasprave, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP.

30. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužitelju pripada pravo na isplatu osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču ovdje relevantno valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno i primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, ovdje konkretno samo valutne klauzule kako tužitelj potražuje, a na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

31. Sklapanjem navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK, kao i da sud nije objasnio zašto bi odredbe Dodatka bile ništetne s obzirom da je tužitelj u tom dijelu povukao tužbu.

32. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

33. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Potrošač, dakle, ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

34. U svezi postojanja pravnog interesa valja dodati i da i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C- 118/17).

35. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj dakle, unatoč tome što je s tuženikom sklopilo Dodatak uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično tome isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

36. Neosnovano tuženik ukazuje i na odluku Suda EU C-243/20 jer niti kroz nju ne slijedi da potrošač nema pravo na punu restituciju. Ukoliko zakonodavstvo države tu restituciju omogućava onda je usklađeno s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. ZID ZPK to nije omogućio, niti mu je to bio cilj (puna restitucija).

37. Dakle, visina zahtjev je pravilno određena prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, a sve sa zateznim kamatama od dana stjecanja budući je tuženik nepošteni stjecatelj. S time u vezi valja reći i da je neosnovano osporavanje postojanja aktivne legitimacije tužitelja, a budući je neke uplate izvršio sudužnik, budući je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 153/2024-2 od 29. svibnja 2024. zauzeo shvaćanje da je korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.

38. U odnosu na negativne tečajne razlike valja navesti da taj prigovor nije osnovan. Tuženik u tom smislu nije postavo protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja. Međutim, odlučno je da tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne trećih osoba, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem spomenute valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Takav je i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem (pravni stav u presudi Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.) tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih pozitivnih mjesečnih razlika, zahtijevajući i plaćanje zakonske zatezne kamate.

39. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20.) budući da je predmetnim zakonskim odredbama uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.

40. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

41. U odluci o trošku pravilno je tužitelju odmjeren trošak pristupa na ročište za objavu presude na koje je pristupio zajedno s punomoćnikom. Radi se o radnji koja bila potrebna radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP budući se, primjenom odredbe čl. 335. st. 9. ZPP, od tog ročišta smatra da je stranci obavljena dostava presude.

42. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško