1

Poslovni broj Gž-124/2023

 

 

Poslovni broj Gž-124/2023

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari I-tužiteljice-protutužene T. P., OIB: ..., i II-tužitelja-protutuženika L. P., OIB: ..., (dalje tužitelja), oboje iz O., oboje zastupani po punomoćnici M. L., odvjetnici iz Z., protiv tuženika - protutužitelja M. O. d.o.o., (dalje tuženika), Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnici T. T., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja M. O. d.o.o., Z., protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-822/2021 od 12. prosinca 2022. godine, dana 25. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja M. O. d.o.o.. Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-822/2021 od 12. prosinca 2022. godine

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda P-822/2021 u točki I. naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti I-tužiteljici-protutuženoj T. P. iznos od 497,71 eur/3.750,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana. Točkom II. presude naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti II-tužitelju-protutuženiku L. P. isplatiti iznos od 497,71 eur/3.750,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. presude naloženo je tuženiku-protutužitelju naknaditi I. i II-tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 1.722,08 eur/12.975,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2022. godine do isplate u roku od 15 dana. Točkom IV. presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim zahtijeva da im I. i II-tužitelj-protutuženik isplati iznos od 995,42 eur/7.500,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku na dugovani iznos od dana 26. svibnja 2020. godine pa sve do isplate u roku od 8 dana. Točkom V. presude tuženik-protutužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

2. Citiranu presudu u cijelosti pobija tuženik-protutužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

2.1. Navodi da prvostupanjski sud pravilno u točki 14. presude utvrđuje da svrha zbog koje je ugovor o najmu prostora sklopljen (održavanje svadbene svečanosti) nije bitan sastojak ugovora o najmu, neovisno o o tome što je isto tuženiku-protutužitelju bilo poznato. Nejasno prvostupanjski sud određuje kako je s jedne strane tuženiku-protutužitelju svejedno koji će se event održati, ipak nije svejedno koliko će osoba biti u prostoru, odnosno da je tuženik-protutužitelj vezan brojem uzvanika. Prvostupanjski sud je primjenom čl. 373. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) odredio da je tuženik svoju obvezu mogao ispuniti samo djelomično, odnosno da je na ugovoreni datum vjenčanja zbog protuepidemijskih mjera moglo doći samo 40, umjesto namjeravanih 50 uzvanika. Ističe da je cijena prostora K (dalje u tekstu: Prostor) ugovorena u fiksnom iznosu te nije vezana za broj gostiju kao što je uobičajeno u standardnim salama za vjenčanje gdje se plaća „po stolcu“, a cijena uključuje i ostale usluge. Jedina obveza tuženika-protutužitelja bila je staviti prostor na raspolaganje, a nije se obvezao pružiti niti kakvu drugu uslugu, sukladno čemu je tuženik-protutužitelj bio u potpunosti u mogućnosti ispuniti svoju obvezu. Sve to je potvrdila i svjedokinja B. Š.. Naglašava kako broj uzvanika koji bi s obzirom na protuepidemijske mjere mogli biti u prostoru nije bitan sastojak ugovora, niti se isto može uzimati u obzir prilikom procjene postoje li promijenjene okolnosti ili viša sila. Tužitelji-protutuženici nisu jednostrano mogli postaviti tužbeni zahtjev za isplatu naknade budući da su isto tražili na temelju jednostranog raskida ugovora, do kojeg nije moglo ni doći.

 

Naglašava kako se predmetna situacija s COVID-19 virusom odrazila i na ugovore o zakupu i najmu diljem Republike Hrvatske te da se takvi ugovori nisu raskidali već bi se eventualno izmijenili na pravičan način kako bi se održali na snazi. Ne postoji generalno pravilo na temelju kojeg bi se moglo zaključiti u kojim točno slučajevima i na koji način se, s obzirom na epidemiju, primjenjuju instituti više sile i promijenjenih okolnosti, radi čega se to utvrđuje u sudskom postupku za svaki slučaj posebno. U konkretnom slučaju institut više sile i promijenjenih okolnosti se nije mogao primijeniti, budući da je predmetne ugovorne obveze bilo moguće ispuniti te opreza radi navodi kako je u praksi u drugim slučajevima u kojima je ispunjenje obveza bilo pogođeno predmetnim okolnostima nije dolazilo do raskida ugovora o najmu i zakupu, već su se ugovorne odredbe eventualno pravično izmijenile kako niti jedna strana ne bi u potpunosti snosila rizik takvih događanja.

 

Stoga prvostupanjski sud nepravilno primjenjuje odredbu čl. 373. ZOO-a, s obzirom da određuje da je u prostor moglo ući 40 uzvanika, od maksimalno mogućih 80 te je došlo do djelomične nemogućnosti ispunjenja obveze zbog događaja za koji nije odgovorna niti jedna niti druga strana, te da tužitelji-protutuženici mogu raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njihovim potrebama. S obzirom na navedeno u žalbi, žalitelj smatra da su se obveze mogle ispuniti i da nema mjesta primjeni odredaba koje se odnose na višu silu. Opreza radi naglašava kako su tužitelji-protutužitelji htjeli organizirati svadbenu svečanost s 50 uzvanika, tako da nema govora o djelomičnoj nemogućnosti ispunjenja budući da se na dogovoreni datum moglo okupiti do 40 uzvanika, odnosno razmjerno neznatni broj uzvanika ne bi mogao biti u prostoru.

 

Dalje navodi, opreza radi, da se broj uzvanika u obzir, nipošto se ne bi mogao primijeniti članak o višoj sili već bi se u obzir uzeo čl. 369. ZOO-a koji određuje institut promijenjenih okolnosti. Predmetni institut se u praksi i primjenjivao u odnosu na COVID-19 i protuepidemijske mjere, ali u odnosu na ugovore o najmu ili zakupu čije je izvršenje obveza bilo pogođeno predmetnim mjerama, dok u ovom predmetu to nije slučaj. No u konkretnom slučaju obveze su se mogle ispuniti u cijelosti stoga ispunjenje tih obveza nije moglo po prirodi stvari postati pretjerano otežano niti je moglo nanijeti pretjerano velike gubitke niti jednoj ugovornoj strani. Ističe da su 23. svibnja 2020. protuepidemijske mjere bile eventualno takvog karaktera da otežavaju ispunjenje, ali ne i onemogućavaju. No kad bi došlo do primjene čl. 369. ZOO-a, ukazuje na stavak 4. koji određuje da kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga stana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene. Tuženik-protutužitelj je tužiteljima-protutuženicima ponudio ili odabir novog termina rezervacije prostora u bilo kojem terminu do 23. svibnja 2021. godine ili jednostrani raskid ugovora uz zadržavanje iznosa za rezervaciju termina na ime usluga koje je tuženik-protutužitelj do tada ispunio, na što tužitelji-protutuženi nisu pristali te bi da se primjenjuju odredbe čl. 369. ZOO-a izgubili mogućnost jednostranog raskida ugovora.

 

Nije jasan stav prvostupanjskog suda koji navodi kako ponuda novih termina ne predstavlja pravičnu izmjenu ugovora u smislu čl. 369. st. 4. ZOO-a. Naime, tuženik-protutužitelj je, uzimajući u obzir situaciju vezanu uz pandemiju COVID-19 virusa, tužiteljima-protutuženicima ponudio i odabir nove rezervacije prostora u bilo kojem terminu do  23. svibnja 2021. godine bez nadoplate i pod istim uvjetima kao i prvi put. Situacija uzrokovana pandemijom je promijenila načine na koji se odvijaju društveno ekonomski odnosi i nitko nije mogao garantirati kako će se ti odnosi odvijati u budućnosti stoga je bilo potrebno da se sve strane ugovornog odnosa prilagode situaciji i nastoje pronaći rješenje koje je prihvatljivo i pravično za obje strane. Obveznopravni odnos je uvijek povezan s određenim rizicima i te rizike i štetne posljedice ne može snositi samo jedna strana. Ističe kako su se samo 4 dana od ugovorenog datuma svadbene svečanosti mogle održavati i mjere su se počele ublažavati, pogotovo od početka 2021., stoga bi se navedena svečanost, iako nije bitan sastojak ugovora o najmu, mogla održati u dugačkom periodu kojeg je tuženik-protutužitelj ponudio na odabir tužiteljima-protutuženicima. Smatra da je pokušao u dobroj vjeri i kao savjestan gospodarstvenik ponovno pronaći rješenje koje bi bilo pravično i na obostrano zadovoljstvo stranaka.

 

I da ponuda novih termina ne predstavlja pravičnu izmjenu ugovora, tužitelji-protutuženici nisu mogli jednostrano raskinuti ugovor o najmu već su isto morali tražiti konstitutivnom odlukom suda kojom se raskida ugovorni odnos. Stoga u slučaju da da sud odredi da se u predmetnom slučaju i radi i primjeni instituta promijenjenih okolnosti i da ponuda novog termina ne predstavlja pravičnu izmjenu ugovora o najmu, sud je svakako dužan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika budući da ugovorni odnos nije raskinut niti se stoga može tražiti povrat uplaćenih iznosa.

Ističe da je jasna intencija tuženika-protutužitelja za jednostranim raskidom ugovora iz osobnih razloga te se ne radi o okolnostima više sile koji su htjeli odustati od najma prostora neovisno o ponuđenim novim terminima i popuštanju mjera. Prema načelu pacta sunt servanda ugovorne strane moraju poštovati sklopljene ugovore i ZOO propisuje rješenja koja idu u smjeru održavanja ugovora na snazi te ne daju pravo da tek tako odustane od ugovornog odnosa ostavljajući drugu stranu da u potpunosti snosi sve štete i rizike. Takvo tumačenje i stav potkopava cijeli pravni poredak i zakonsko uređenje ugovornih odnosa i izvršavanje sklopljenih ugovora.

 

Smatra da je pružio svoje usluge te time ispunio obveze određene ugovorom te sukladno načelu pacta sunt servanda i čl. 360. ZOO-a te ima pravo zahtijevati isplatu dodatnih 995,42 eur/7.500,00 kuna. Podredno, smatra da ima pravo zahtijevati iznos od 995,42 eur/7.500,00 kuna na ime pravičnog dijela štete koje trpi zbog raskida ugovora odnosno na ime stečenog bez osnove, a budući da iznos odgovara uslugama koje je tuženik-protutužitelj imao vezano uz komunikacije sa strankama, sastancima i koordinaciji vezanoj za održavanje i zakup Prostora, ekskluzivnost termina koji onda nisu ponuđeni ostalim klijentima itd.

 

2.2. U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik-protutužitelj smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama te je proturječna sama sebi.

 

2.3. U odnosu na odmjereni trošak smatra da je prvostupanjski sud tužiteljima-protutuženicima dosudio i troškove koji nisu bili nužni u sporu. Presuda je donesena na temelju utvrđenja koja proizlaze iz tužbe i protutužbe te jednog ročišta za glavnu raspravu od 13. rujna 2022. godine, u kom smislu niti jedan od naknadnih podnesaka ni prisustvovanje na ostalim ročištima na kojima se nisu izvodili nikakvi dokazi, ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelji-protutuženici smatraju da je svrha sklapanja ugovora o najmu bitan sastojak ugovora, a iz razloga koje su tužitelji-protutuženici naveli tijekom postupka. Navedeno potvrđuje situacija koja je predmet postupka. Naime, zauzimanje suprotnog stava bi značilo da tužitelji ne smiju održati okupljanje/druženje koje ima narav svadbe kao specifična vrsta druženja, a ne smiju ni raskinuti ugovor koji se zbog te zabrane ne može/ne smije ispuniti. Navedeno bi imalo za posljedicu da su tužitelji trebali organizirati okupljanje/druženje koje nema narav svadbe i za to platiti 1.990,84 eur/15.000,00 kn samo za najam prostora, umjesto da takvu vrstu druženja organiziraju običnom i besplatnom rezervacijom nekoliko stolova u kafiću ili restoranu gdje će se gosti nakratko podružiti i razići. Pogrešan je stav kojem svrha najma prostora nije bitan sastojak ugovora budući da je takav stav formalistički te stvara opisane neživotne, nelogične i štetne posljedice. Smatraju da je to pogrešan pravni stav, ali smatraju i prvostupanjsku odluku pravilnom iz razloga što je naveo prvostupanjski sud, a to je što tuženici nisu mogli omogućiti tužiteljima okupljanje ugovorenog broja gostiju. Smatra da je smanjenje broja gostiju od 10 ljudi otprilike 20% ukupnog broja uzvanika, no nebitno o količini, bitno je da osim što nisu mogli održati svadbu, nisu mogli u prostorijama tuženika održati niti „obično i kratko“ okupljanje za broj ljudi koji su pozvali. Tuženik nema pravo očekivati niti tražiti da će tužitelj svoje goste dijeliti na manje ili više bitne pa na taj način napraviti selekciju tko ostaje pozvan, a kome se poziv opoziva. Tužitelji su imali pravo raskinuti ugovor jer su bile ispunjene pretpostavke iz čl. 369. st. 1. (promijenjene okolnosti) i iz čl. 373. st. 1. ZOO-a (nemogućnost ispunjenja).

 

U odnosu na promijenjene okolnosti navode kako bi za tužitelje bilo pretjerano otežano plaćati najam prostora u iznosu od 1.990,84 eur/15.000,00 kn za okupljanje koje se svodi na kratko druženje uz kavu i kolače. Pogotovo jer da su tužitelji htjeli na takav način proslaviti vjenčanje onda ne bi organizirali svadbu niti bi ikada ulazili u poslovni odnos s tuženikom.

 

U odnosu na nemogućnost ispunjenja navode da je jasno da tuženik nije mogao ispuniti obvezu prema tužiteljima jer je u vrijeme ispunjenja bilo zabranjeno održavanje svadbenih svečanosti i tuženik bi kao i tužitelji bio sankcioniran da je omogućio održavanja svadbe.

 

Da je ugovor raskinut proizlazi iz komunikacije tužitelja i tuženika.

 

Tužiteljima nije bilo prihvatljivo odgađati svadbu za drugi termin jer bi navedeno podrazumijevalo i odgodu vjenčanja, a tužitelji su se vjenčali 23. svibnja 2020. kako je i bilo planirano i iduće godine dobili dijete. U to vrijeme nije bilo moguće predvidjeti do kada će trajati pandemija COVID-19 i u kojem će razmjeru biti uvedene zabrane i ograničenja.

 

Navode konačno da nije točna tvrdnja da se nisu raskidali ugovori o najmu/zakupi zbog pandemije, već upravo suprotno ugovori su se raskidali i tužiteljima su vraćeni novci za ukrašavanje dvorane od strane A. M. d.o.o. (koja surađuje sa tuženikom), vraćeni su im novci za catering, a ugostiteljski objekti koje zastupa punomoćnica tužitelja su isto tako vratili novac svojim ugovarateljima. Predlažu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. 

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. dalje u tekstu ZPP), na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. ,8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijane presude nije učinjena nijedna od tih postupovnih povreda.

 

6. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u bitnom utvrdio:

 

- kako se na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, budući da ih tuženik nije dostavio tijekom pregovaranja i dogovaranja sale za vjenčanje niti iz spisa proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s odredbama Općih uvjeta, a okolnost da su objavljeni na web stranici i javno dostupni nije relevantna jer tužitelji nisu morali znati da postoje ugovorne odredbe sadržane u Općim uvjetima

- da je tuženik od početka bio upoznat s namjerom tužitelja da se u prostoru održi svadbena svečanost, slijedom čega je tuženik dostavio ponudu za prostor uz mogućnost ugovaranja popratnih sadržaja te je naznačio da ponuda prostora funkcionira na način da sve što prvotužiteljica treba napraviti je booking prostora nakon čega je organizacija u rukama prvotužiteljice

- da se ponuda K/3/28 odnosi na K. G. desna i to na najam prostora koji uključuje korištenje prostora K. G. desna 40, crossback drvene stolice, postojeću ukrasnu rasvjetu, osnovni sound system, sve u iznosu od 1526,31 eur/11.500,00 kn u koji nije uključen PDV i koja cijena uključuje čišćenje prostora prije i poslije najma, a cijena se odnosi na najam prostora u trajanju od jednog dana,

- da je cijena najma bila fiksna, a činjenica da su tužitelji ugovorili najam prostora za održavanje svadbene svečanosti nije bitan sastojak ugovora između stranaka, neovisno o tome što je tuženik znao za namjeru tužitelja, budući da su neovisno o pandemiji Covid 19 virusa umjesto svadbene svečanosti mogli organizirati bilo koji drugi event te u tom slučaju ne bi bilo problema u održavanju ugovora na snazi

- da su se na dan 23. svibnja 2020. mogla održavati okupljanja do 40 ljudi, ali ona okupljanja koja nemaju formu svadbene svečanosti, koje su dopuštene tek odlukom Stožera od 27. svibnja 2020.

- da je prvotužiteljica, iako nije izričito navela da želi raskid ugovora, s obzirom na sadržaj mailova u spisu, mailom 22. travnja 2020. zatražila raskid ugovora uslijed promijenjenih okolnosti uz zahtjev za povrat iznosa 995,42 eur/7.500,00 kuna koje je tuženik primio prilikom zasnivanja ugovornog odnosa na ime naknade za rezervaciju termina, dok je iz daljnih mailova razvidno da je tuženik htio ostaviti ugovor na snazu uz izmjenu istog, odnosno ponudu drugog termina ili prihvaćanje raskida ugovora uz zadržavanje iznosa od 995,42 eur/7.500,00 kuna

- nalazi da nije pravilan stav tuženika da je isti mogao u cijelosti ispuniti svoju obvezu na dan 23. svibnja 2020. godine, neovisno o pojavi pandemije Covid-19 virusa. Iako je nedvojbeno utvrđeno da su se spornog dana mogle održavati okupljanja do maksimalno 40 uzvanika, stranke su u rujnu 2019. ugovorile najam prostora za event do 80 uzvanika, dok je pravilan stav tužitelja kad tvrdi da je tuženik bio dužan tužiteljima ustupiti prostoriju dana 23. svibnja 2020. godine na način koji je dogovoren, te ne može prihvatiti stav tuženika da je bio u mogućnosti ispuniti cijelu svoju obvezu, već je bio u mogućnosti ispuniti samo djelomično svoju obvezu, odnosno iznajmiti prostor tužiteljima za maksimalno 40 uzvanika s uključenim protuepidemijskim mjerama

- ne prihvaća tuženikov navod da je ponudom drugog slobodnog termina u narednih godinu dana ponudio pravičnu izmjenu ugovora obzirom da u doba kada se trebala održati svečanost, nitko nije mogao znati kako će se pandemija koronavirusa odvijati te ujedno ne može prihvatiti stav da je tužiteljica odlučila raskinuti ugovor iz osobnih razloga

- pandemija koronavirusa predstavlja izvanredni vanjski događaj, okolnost koja je nastala nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze koju ni jedna ugovorna stranaka nije mogla predvidjeti, niti spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga ugovorna stranka, te obzirom na neprijeporno utvrđenje da tuženik nije mogao na dan 23. svibnja 2020. u cijelosti ispuniti svoju obvezu sud primjenjuje odredbu čl. 373. st.2. ZOO-a te čl. 368. ZOO-a.

- prvotužiteljica i drugotužitelj su nedvojbeno aktivno legitimirani za postupanje u predmetu s obzirom kako su isti kao nositelji svadbene svečanosti bile stranke ugovornog  odnosa, a koju aktivnu legitimaciju na strani tužitelja tuženik nije ni osporio do okončanja postupka

- da je sukladno odredbi članka 41. ZOO-a riječ o djeljivoj obvezi slijedom čega su tužitelji postavili pravilno tužbeni zahtjev

 

7. Prvostupanjski sud ocjenjujem neosnovanim protutužbeni zahtjev budući da tuženik pogrešno smatra da su tužitelji dužni platiti ugovoreni iznos od 15.000,00 kn s time da se uplaćeni iznos od 995,42 eur/7.500,00 kuna ima uračunati u iznos odustatnine, a sukladno čl. 8. Općih uvjeta, a koji se ne primjenjuju jer se tuženik nije pozvao na iste prilikom sklapanja ugovora, niti je upoznao tužitelje s navedenim odredbama. Naknada od 995,42 eur/7.500,00 kuna ne može predstavljati odustatninu ili kaparu, već je iz ponude razvidno da predstavlja naknadu za rezervaciju termina. Prvostupanjski sud nalazi da u slučaju kapare i odustatnine mora postojati sporazum ugovornih strana o tome, sukladno odredbi čl. 307. ZOO-a. Osim toga odustatnina i kapara u svojoj pravnoj naravi podrazumijevaju odustanak koji je posljedica promjene volje ugovaratelja, a ne okolnosti koje objektivno onemogućuju ispunjenje ugovora, sukladno čl. 304. st. 1. ZOO-a. Ističe da bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu štete s obzirom na raskid ugovora, za što ne podnosi ni jedan dokaz da mu je nastala šteta ili izmakla dobit u visini od 995,42 eur/7.500,00 kuna. Troškovi na koje se poziva tuženik mogli su nastati tek uoči održavanja svadbe, koja u konkretnom slučaju nije ni održana. 

 

8. Prije svega treba istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a te da se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. istog Zakona te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, treba istaći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe ZOO-a kada je utvrdio tuženikovu obvezu isplate tražbine.

 

9. Pogrešno je sud primijenio odredbu čl. 373. st. 2 ZOO-a, a podredno odredbe čl. 368. i čl. 371. ZOO-a, već je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 373. st. 1. ZOO-a kojom odredbom je propisan slučaj kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju tuženik nije mogao ispuniti svoju obvezu, budući da je ugovoreno korištenje prostora za do 80 ljudi, dok je uslijed protupandemijskih mjera to bilo moguće do 40 ljudi. O djelomičnoj nemogućnosti ispunjenja moglo bi se govoriti ukoliko je jedna strana već ispunila dio obveze, međutim u trenutku nastanka  općepoznatih i tada nepredviđenih okolnosti tuženik nije mogao dati na korištenje prostor za broj ljudi koji je i ugovoren. Dakle, ne radi se o nemogućnosti djelomičnog ispunjenja, već do nemogućnosti ispunjenja cijele obveze na koji slučaj se primjenjuje čl. 373. st. 1. ZOO-a.

 

10. Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da tuženik ukazuje na primjenu čl. 369. ZOO-a, a koji institut promijenjenih okolnosti se iz gore navedenih razloga ne može primijeniti na konkretan slučaj. Također tuženik u žalbi ne konkretizira koja je to bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog koje podnosi žalbu, a ovaj sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama te nije proturječna sama sebi. U odnosu na dosuđene troškove, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio iste dok tuženik ne konkretizira zašto određeni troškove ne bi bili nužni.

 

11. Slijedom obrazloženog, primjenom čl. 368 st. 2. ZPP-a odlučeno je kao točki I. izreke ove presude.

 

12. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. 

 

U Rijeci, 25. rujna 2023.

 

Sutkinja:

Filka Pejković, v.r.