Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2993/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OGV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Petri Sokač odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačka banka d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-337/2019-35 od 6. lipnja 2022. i rješenja istog suda poslovni broj P- 337/2019-43 od 14. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-337/2019-35 od 6. lipnja 2022. u pobijanoj točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-337/2019-35 od 6. lipnja 2022. u pobijanoj točki II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-337/2019-43 od 14. srpnja 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe protiv rješenje od 14. srpnja 2025.

IV. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka protiv presude odlučit će se u konačnoj odluci suda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.517,63 kn s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama s osnova više plaćenih redovnih kamata dok je u točki II naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.947,85 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova pretplate po osnova tečajne razlike.

U točki II/2 nalože se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 14.759,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok se zahtjev tuženika za naknado parničnog troška odbija kao neosnovan.

Rješenjem od 14. srpnja 2025., odbijen je zahtjev tuženika za ispravkom presude kao neosnovan.

2. Protiv te presude i rješenja u cijelosti pravovremenu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „ponovno odlučivanje“. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Žalba protiv presude djelomično osnovana, dok je žalba protiv rješenja neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta kredita s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13. listopada 2008. a za kupnju motornog vozila kojim je ugovoren kredit u iznosu od 12.704,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti i koji me ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55% i kojim je otplata kredita ugovorena na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

6. Neosnovano nadalje tuženik upire da bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. navodeći kako je u točki I izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.517,63 kn budući da pojedinačni iznosi zbrojeni ispravno daju upravo zbroj od 1.517,63 kn kao je to i navedeno a ne 1.517,62 kn kako to pogrešno u žalbi navodi tuženi. Međutim u odnosu na pobijanu točku II. izreke presude utvrđeno je da je ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da je u tom dijelu izreka proturječna sama sebi budući da je njome tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos do 13.947,85 kn po osnovu tečajne razlike dok pojedinačno navedeni iznosi daju zbroj od 13.979,25 kn radi čega je istu valjalo ukinuti kao u izreci temeljem čl. 369. čl. 1. ZPP, budući da je za sada nejasno koji iznos je naloženo isplatiti tužitelju na što tuženik osnovano upire u žalbi.

7. U tom smislu pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 342. ZPP za ispravak presude da nije došlo do pogreške u pisanju ili računanju jer je prvostupanjski sud odlučivao tako proturječno postavljenom tužbenom zahtjevu.

8. Iz navedenih razloga pobijano rješenje kojim je odbijen tuženikov zahtjev za ispravkom presude potvrđeno je kao pravilno i zakonito temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP.

9. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o protivljenju tuženika za djelomičnim povlačenjem tužbe podneskom tužitelja od 28. prosinca 2020., te 20. prosinca 2021., čemu se tuženik protivio podnescima od 28. listopada 2021. i 24. svibnja 2022., navodeći da je tužitelj raspolagao svim podatcima za pravilno postavljanje tužbenog zahtjeva no kako prvostupanjski sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva nije donio odluku, a tuženik nije predložio donošenje dopunske presude utvrđeno je da ti žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Ovo stoga što se žalbom ne može dovoditi u pitanje pravilnost nečega o čemu nije odlučeno napadanom odlukom.

9.1. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika prvostupanjski sud u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

10. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i prednik tuženika, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

11. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i ugovorenu kamatu, da li je preplaćeni mjesečni iznos po osnovi stjecanja bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valjalo umanjiti za tzv. negativnu tečajnu razliku, odnosno iznos u kojem je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate te da li je nastupila zastara tražbine tužitelja.

12. Tuženik neosnovano žalbom osporava da bi prvostupanjski sud pravilno utvrdio status potrošača tužitelj u ovo sporu budući da iz iskaza tužitelja i sadržaja ugovora proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao privatna osoba za kupnju motornog vozila koje nije služilo njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se takvi žalbeni navodi ukazuju neosnovani.

13. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice bez navođenja što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 13.947,85 kn te zbog jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 1.517,63 kn.

15. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prednik tuženika nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. 15. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik tuženika, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

17. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

18. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 13.947 kn i zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.517,63 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

19. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

20. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

21. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da je postupanje njegovog prednika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirao o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da su prilikom sklapanja ugovora poštivane sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

22. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi.

23. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

24. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

25. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2008., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet, a kako je upravo postupio i prvostupanjski sud.

26. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne.

27. Tuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa koje je na temelju ništetne ugovorne odredbe platio tuženiku trebao uzeti u obzir da je tužitelj od navedenih ugovornih odredbi imao i koristi pa je dosuđeni iznos valjalo umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika. Dakle, prigovor tuženika upravljen je na visinu iznosa na koji tužitelj ima pravo, a na ime stjecanja bez osnove, jer je utvrđena djelomična ništetnost ugovora u kreditu i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

28. Osporavanjem visine tražbine tužitelja s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovara visini tražbine tužitelja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži, odnosno povoljniji za tužitelja od onog koji je bio u vrijeme zaključenja ugovora, a prema kojem je u postupku utvrđena visina obveze tuženika.

29. Kod ništetnih ugovora, isto kao i kod djelomično ništetnih ugovornih odredbi ugovora svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 350/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.

30. Pretpostavka za odlučivanje o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev, procesnopravni pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja.

31. Tuženik u ovom predmetu samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF koje se odnose na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa sud u ovom predmetu zbog izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

32. Gore izneseno u skladu je i sa pravnim shvaćanjem zauzetim u presudi Vrhovnog suda republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. gdje je navedeno slijedeće:

„…kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

33. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog promjenjive kamatne stope pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva kao u točki I izreke presude.

34.1. U odnosu na ukinutu točku II. izreke a radi pravilnog utvrđenja koji iznos tužitelju doista pripada po osnovi tečajne razlike potrebno je ocijeniti ranije izvedene dokaze i eventualno iste dopuniti a radi utvrđenja točnog iznosa koji tužitelju pripada s tog osnova te sukladno tome odlučiti u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

35. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata, jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništetne, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

36. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (24. travnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

37. Neosnovan je i prigovor zastare za preinačeni dio tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a nakon provedenog financijskog vještačenja, pri čemu valja navesti da samoj preinaci tužbe tuženik ne prigovara, jer je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe.

38. Ovo je i u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. gdje je navedeno:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

39. Budući da je pobijana presuda djelomično ukinuta kao u izreci odlučeno je da će se o troškovima nastalim povodom pravnoga lijeka odlučiti u konačnoj odluci suda (čl. 166. st. 4. ZPP).

40. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom protiv rješenja odbijen je njegov zahtjev za naknadom troška sastava žalbe protiv tog rješenja kao neosnovan temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević