Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-491/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Dumenčić, odvjetnik u Zagrebu, Slovenska ulica 13, protiv tužene Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bego Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-338/2023-26 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste&Steiermärkische Bank d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-338/2023-26 od 31. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 7. Ugovor o kreditu broj [broj kredita] koji je sklopljen između stranaka 21. lipnja 2004., i to u dijelu koji glasi:„ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ te u dijelu pod točkom IV. izreke. r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 2. Ugovor o kreditu broj [broj kredita] koji je sklopljen između stranaka 21. lipnja 2004., i to u dijelu koji glasi:“...50.487,70 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, zatim u dijelu pod točkom II. izreke, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovor o kreditu broj [broj kredita] koji je sklopljen između stranaka 21. lipnja 2004., i to u dijelu koji glasi:„… 50.487,70 CHF (pedesettisućačetristoosamdesetsedamCHFisedamdeset/100) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te u dijelu koji glasi:„ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju (s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), isplati iznos od 6.049,32 eura, uvećano za pripadajuće zatezne kamate, na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke, naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.760,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (31. listopada 2024.) do isplate. Pod točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 664,24 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, istaknuto radi prebijanja.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s pripadajućim PDV-om te troška sudske pristojbe za žalbu, u sveukupnom iznosu od 420,37 eura.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetnima te je naložio tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi.

5. Žaliteljica u žalbi ističe prigovore vezane za negiranje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, ponavlja prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, upirući i na pogrešnu odluku o progovoru radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Žalbenim navodimai ističe i to da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu, time ujedno prigovarajući visini potraživanja, ističuću i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje odredbe ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da u dijelu kojim je sud prvog stupnja odlučivao o ništetnosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu i prigovoru radi prebijanja manje plaćenih anuiteta s osnova negativne tečajne razlike, nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Naime, pobijana presuda u tom dijelu sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U tom dijelu u presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženice istaknuto radi prebijanja manje plaćenih anuiteta i otklanja prigovor zastare.

7. U odnosu na žalbene navode žaliteljice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati ima li, ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP-a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

8. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

9. Međutim, ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, u smislu žalbenih navoda tuženice, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj odluci ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu u žalbi određeno ukazuje tuženica, u dijelu u kojem pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje bi bile relevantne za ocjenu osnovanosti dijela potraživanja kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 2., te u dijelu u kojem pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje bi bile relevantne za ocjenu osnovanosti utuženog dijela potraživanja za isplatu, pri tome imajući u vidu podneseni prigovor tuženice radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu te činjenicu da pobijanom presudom nije deklarirano postojanje osnovanog potraživanja tužitelja, već je samo donesena odluka o kondemnatornom zahtjevu tužitelja na isplatu, koja odluka, u situaciji ako se utvrdi osnovanim prigovor radi prebijanja, ne bi bila pravilna, u kojim okolnostima, zbog samog sadržaja odluke povodom prigovora radi prebijanja u izreci presude, ista nije podložna donošenju dopunske odluke (radi čega u tom dijelu nije bilo moguće predmet vratiti radi donošenja dopunske presude), a na koju povredu u žalbi određeno ukazuje tuženica, u kojem dijelu se pobijana odluka, stoga, ne može ispitati, a koja povreda iz naprijed navedenih razloga nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

10. Naime, prvostupanjski sud povodom prigovora tuženice nije odlučio o prigovoru radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu (čl. 333. st. 3. ZPP-a), imajući u vidu da je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a, izreka presude trebala sadržavati odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja s osnove razlike u depozitu (istovjetno kao i u odnosu na prigovor radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog negativne tečajne razlike o kojem je sud prvog stupnja odlučio). Pri tome se ističe da, ako sud zaključi da egzistira tužiteljevo potraživanje i da egzistira potraživanje tuženice, da je u toj situaciji potrebno utvrditi da postoji tužiteljevo potraživanje, zatim utvrditi da postoji potraživanje tuženice i potom donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tih dvaju potraživanja, a ako je tužiteljevo potraživanje veće od potraživanja tuženice, u toj situaciji tuženici naložiti da ispuni nekompenzirani dio tužiteljeva potraživanja, dok će se za njegov kompenzirani dio tužbeni zahtjev odbiti.

11. Dakle, izreka se tada sastoji od tri dijela. Iako je nespretno tuženica u odgovoru na tužbu naznačila da ističe prigovor radi prijeboja, jasno je iz sadržaja njezinog zahtjeva da je istaknula prigovor radi prebijanja (zbog manje plaćenih anuiteta s osnove negativne tečajne razlike, o kojem je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio i zbog razlike u depozitu, o kojem je sud prvog stupnja propustio odlučiti pobijanom presudom), a ne građanskopravni prigovor prijeboja, kao izjave o prijeboju, odnosno jednostrane kompenzacije uređene Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO). Pri tome, činjenica da tuženica nakon finacijskog vještačenja po kojem je usklađivala svoje prijebojno potraživanje s osnova manje plaćenih anuiteta zbog negativne tečajne razlike (podneskom od 5. travnja 2024.), nije izričito ustrajala kod prijebojnog potraživanja s osnova razlike u depozitu, s obzirom na to da je potraživanje s osnove razlike u depozitu određeno postavila u odgovoru na tužbu u iznosu od 980,00 eura, koji iznos se bitno ne razlikuje od iznosa koji je utvrđen financijskim vještačenjem (980,01 eura), kako tuženica u tom dijelu nije povukla svoj prigovor (kako to proizlazi iz sadržaja spisa), a na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava je ustrajala kod svih istaknutih prigovora, u takvoj procesno-pravnoj situaciji je o navedenom istaknutom prigovoru tuženice trebalo odlučiti.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačena) podneskom od 27. ožujka 2024. (list 402-405 spisa), za utvrđenjem djelomične ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor te zahtjev za isplatom iznosa od 6.049,32 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, između ostalog i pozivom na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem odredbi predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF za koje tužitelj tvrdi da su ništetne.

13. Pri tome je predmet spora i odlučivanje o prigovoru tuženice radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), i to prigovoru radi prebijanja s osnova manje plaćenih anuiteta zbog negativne tečajne razlike, koji prigovor je tuženica postavila u odgovoru na tužbu, konačno specificirajući svoje prijebojno potraživanje (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 5. travnja 2024., te o prigovoru radi prebijanja s osnova razlike u depozitu (koji prigovor je tuženica postavila u odgovoru na tužbu).

14. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena obveza tuženice na isplatu kredita u valuti CHF i obveza tužitelja na otplatu kredita u CHF uz valutnu klauzulu te posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem ugovornih odredbi za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, s time da je sporna i osnovanost i visina potraživanja (s obzirom na istaknuti prigovor radi prebijanja zbog manje plaćenih anuiteta s osnove negativne tečajne razlike i zbog razlike u depozitu) te istaknuti prigovor zastare, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice.

15. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, provednim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja kao stranke), proizlazi:

- da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 21. lipnja 2004. zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 50.487,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 144 mjeseci, a nije sporno niti to da je navedenim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku zaključenja ugovora bila 4,99 %, a tijekom otplate kredita se mijenjala uslijed jednostrane odluke banke, što je povećavalo anuitete kredita, kao niti to da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF) te da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao,

- da je tužitelj saslušan kao stranka (čiji iskaz je sud prvog stupnja u potpunosti prihvatio), iskazao da je namjena kredita bila kupnja stana u kojem i danas živi na adresi [adresa], u [adresa], da taj stan nije koristio ni za kakvu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, već isključivo za stanovanje, na koji način ga i danas koristi, da on nije tražio od bankara sklapanje ugovora o kreditu upravo u valuti CHF, već da mu je u banci rečeno da je najpovoljniji kredit upravo u valuti CHF, da ga nitko od zaposlenika banke nije upozorio na rizik zaključenja ugovora o kreditu u toj valuti, niti ga je itko upozorio na mogućnost većeg porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, da se u tom trenutku valuta CHF smatrala najstabilnijom valutom, da mu nitko nije rekao da bi valuta CHF mogla toliko varirati, da ga bankari nisu upozorili da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da je pročitao ugovor prije potpisivanja, ali da se više ne sjeća je li što bilo nejasno, a da kako je po struci geodet, da nije znao značenje pojma valutna klauzula,

- da je tužitelj dokazao status potrošača (jer je sredstva dobivena predmetnim kreditom utrošio za kupnju kuće koju je cijelo vrijeme, pa i danas koristio i još uvijek koristi, za stanovanje),

- da je u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12 te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno da je i tuženica, uz ostale banke koje su bile tuženice u tom postupku, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, na način da je u ugovorima o kreditima zaključenim u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno, da su govorne odredbe kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile uočljive i jasne, međutim, da nisu bile razumljive, na koji način je stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama,

- da je financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Petri Blašković, dipl. oec. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (koji nalaz i mišljenje vještakinje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, cijeneći ga sačinjenim u skladu s pravilima struke, objektivnim i obrazloženim te na temelju dokumentacije koja je predana u spis), utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: - ukupna preplata iznosi 6.049,32 eura, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita, s time da - ukupni iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno iznosi 664,24 eura, a da je radi rasta tečaja iznos depozita na dan povlačenja depozita bio veći za ukupno 980,01 eura.

16. Temeljem svega naprijed obrazloženog, prvostupanjski sud prije svega otklanja prigovor statusa tužitelja kao potrošača, a potom pozivom na odredbu čl. 502.a i čl. 502.c ZPP-a, kao i na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF), cijeneći da je sud vezan utvrđenjima iz navedene presude, prvostupanjski sud predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je iznos kredit vezan uz valutu CHF (članak 2. i članak 7. predmetnog Ugovora o kreditu), utvrđuje ništetnima, obrazlužući da je svrha valutne klauzule da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju, ali da je zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženica na štetu potrošača primala „extra profite“, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, čime se izgubila svrha valutne klauzule, slijedom čega zaključuje o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja zahtijevati da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu na isplatu iznosa od 6.049,32 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja utvrđene razlike, u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike preplaćenog iznosa i datuma dospijeća pojedinih iznosa te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

17. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi), imajući u vidu da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a te da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći iz početka (od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe).

18. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, točkom IV. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji potraživanja tuženice u iznosu od 664,24 eura (s osnova takozvane negativne tečajne razlike, kada se primjenjivao tečaj manji od inicijalnog), s obrazloženjem da je potraživanje tuženice po tom osnivu zastarjelo, s obzirom na to da se radi o iznosima koji su plaćeni u razdoblju od 2004. do prosinca 2009., tako da je od plaćanja svakog pojedinog iznosa do podnošenja prigovora radi prebijanja - 22. svibnja 2023., proteklo znatno više od pet godina, s time da se na tuženicu, koja je banka, dakle trgovac, ne odnose odredbe Zakona o zaštiti potrošača, niti se tuženica može pozivati na ništetnost odredbi koje je upravo ona unosila u ugovor.

19. Svoja uvjerenja u odnosu na zaključak o ništetnosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u odnosu na zaključak po kojem utvrđuje da ne postoji potraživanja tuženice u iznosu od 664,24 eura (s osnova takozvane negativne tečajne razlike), do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

20. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji, između ostalog, na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 21. lipnja 2004. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u kunama (točka 2. Ugovora), koji kredit se tužitelj obvezao platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

21. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne problematizira), pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 21. lipnja 2004.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Zbog toga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

23. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, neupitno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje sporne ugovorne odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu (o vezanosti glavnice uz valutu CHF po kojoj je tužitelj u obvezi vratiti kredit).

25. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli (po kojoj je tužitelj u obvezi vratiti kredit), bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

26. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu (čl. 7.), valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio, protivno žalbenim navodima tuženice, da je predmetna ugovorna odredba (čl. 7.), ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je banka pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative te da banka nije mogla predvidjeti promjene koje ovise o budućim događajima, pozivajući se i na dostatnu informiranost tužitelja, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

27. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednice tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

28. Suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na dostavljenu dokumentaciju i materijale, jer iz priložene dokumentacije svakako ne proizlazi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosile na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, a tuženica suprotno od utvrđenog u sporu po kolektivnoj tužbi potrošača, u ovom sporu nije dokazala.

29. Na prednji zaključak suda je bez utjecaja pozivanje tuženice na pisani iskaz zaposlenice tuženice, IH, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženice, imajući u vidu da ista nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, tako da nije imala neposrednih saznanja o predmetu spora, pa njezino očitovanje s naprijed navedene pozicije kod tuženice, nije od odlučnog značaja, pri čemu iz iskaza tužitelja (kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu), proizlazi da mu je u banci ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji te da u banci nije bilo nikakvog posebnog pregovaranja, niti je bilo govora o rizicima CHF, niti ga je itko upozorio na mogućnost većeg porasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

30. Stoga, kako se odluka o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju, a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice u žalbi na zanemarivanje dostavljene dokumentacije i materijala, odnosno na onemogućavanje tuženice u dokazivanju informiranosti tužitelja i pojedinačnog pregovaranja.

31. Utoliko je neosnovano pozivanje tuženice i na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti te u tom kontekstu pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

32. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe čl. 7. (o valutnoj klauzuli) i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti.

33. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovor o kreditu u dijelu koji glasi:„ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

35. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici.

36. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

37. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. siječnja 2023., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare te da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji rok zastare jer da se radi o naknadi štete, neosnovani.

38. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču odluke prvostupanjskog suda kojom je pod točkom IV. izreke, utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 664,24 eura (po osnovu tzv. negativne tečajne razlike). Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a. Stoga, neovisno o tome što je sud prvog stupnja odluku o neosnovanosti tog dijela istaknutog prigovora radi prebijanja, temeljio na stavu da se radi o zastarjeloj tražbini tuženice, pravilnom primjenom materijalnog prava je o zahtjevu tuženice valjalo jednako odlučiti.

39. Naime, tuženica nije izričito navela temelji li tražbinu istaknutu radi prebijanja, na institutu stjecanja bez osnove ili na naknadi štete, dok iz činjeničnih navoda u postupku proizlazi da je tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja, temeljila na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, pa da se radi djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora, temeljem čega, u smislu čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) je svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio, niti je stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u svezi sa st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primila tuženica, stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time niti konkretna tražbina tuženice po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, kao što ne postoji niti konkretna tražbina tuženice s osnova naknade štete, jer je čl. 323. st.2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a da je u konkretnoj situaciji tuženica ta koja je kriva za sklapanje ugovora (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženice, a ne na tužitelju, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, slijedom čega tuženica kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu u smislu citirane odredbe.

40. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

41. Međutim, neovisno o tome što sud prvog stupnja pravilno zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici (razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF, u odnosu na početno ugovoreni tečaj za CHF), imajući u vidu podneseni prigovor tuženice radi prebijanja po osnovi razlike u depozitu, o kojem sud prvog stupnja pobijanom presudom nije odlučio, a o kojem pak ovisi i kondemnatorni zahtjev na isplatu (kako je to obrazloženo u 10. odlomku ove drugostupanjske odluke), valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženice, ukinuti presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i u tom dijelu presudu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. ZPP-a) te riješiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

42. Pored navedenog, osnovano tuženica upire i na to da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 2., izašao iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., s obzirom na to da se dio navedene odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu, odnosi na odobravanje (isplatu) kredita od strane banke, uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pri čemu u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje bi bile relevantne za ocjenu osnovanosti tog dijela potraživanja, naročito imajući u vidu da ništetnost obje ugovorne odredbe koje su predmetom tužbenog zahtjeva, pored pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, tužitelj temelji i na drugim činjenicama (pozivom na popvredu odredaba tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima), o kojim povredama sud prvog stupnja ne daje potrebna obrazloženja, neosnovano prihvaćajući tužbeni zahtjev i u tom dijelu pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara.

43. Dakle, takvim postupanjem suda prvog stupnja, po stavu ovoga suda, nije na pouzdan način utvrđena odlučna činjenica, a to je činjenica nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF vezano za čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

44. Stoga, kako prvostupanjska presuda i u navedenom dijelu (kojim se odlučivalo o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 2.), ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjalo je i u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženice i u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu pod točkom I. izreke, u kojem dijelu je presudu valjalo vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. ZPP- a) te riješiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

45. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao izreci ovog rješenja pod točkom II.

46. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u naprijed izloženom smislu te će odlučiti o istaknutom prigovoru prebijanja po osnovi razlike u depozitu, a ovisno o tome odlučiti i o zahtjevu za isplatu, pored navedenog, raspraviti će odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivanje o postavljenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 2., nakon čega će, vodeći računa o svemu navedenom, donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

47. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš