Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-569/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Ninčeviću, odvjetniku u Gluić Ninčević odvjetničko društvo d.o.o., Zadar, Špire Brusine 16, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1504/2023-29 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1504/2023-29 od 23. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 22.238,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.027,80 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.238,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu za razliku od dosuđenog iznosa od 22.238,03 eura do zatraženog iznosa od 22.973,77 eura tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 735,74 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.625,90 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela točke I. izreke te točke II. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 28. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu o namjenskom kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF uz rok otplate od 30 godina,

- da je kredit tužitelju odobren namjenski u svrhu kupnje stana,

- da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,90 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotnu načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača,

- da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 22.238,03 eura s osnove povrata iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Neosnovano dakle, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, kao i personalne i materijalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, te je na temelju istih, pravilno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive, te da stoga nije bilo dopušteno ispitivati njihovu nepoštenost. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da sporne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je vezana uz švicarski franak su tuženik bile nerazumljive jer mu kao potrošaču koji je u ugovornom odnosu slabija strana nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg tih odredaba. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno proveo i test transparentnosti i nakon toga test poštenosti spornih ugovornih odredbi te je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli utvrdio sve odlučne činjenice. Stoga žalbeni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile uočljive, jasne i razumljive, odnosno, da se nije mogla ispitivati njihova nepoštenost, nisu osnovani

8. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na presude Suda Europske unije br. C-81/19 i C-243/20. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane odluke.

9. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao u svrhu kupnje stana za svoje osobne potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je odobren upravo za tu namjenu. Stoga je pravilno utvrđenje sud prvog stupnja da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP). To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača. odnosno da je kredit podigao radi obavljanja djelatnosti koja bi bila trgovačke, obrtničke, ili profesionalne prirode.

10. Pravilna je odluka sud prvog stupnja kojom je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 735,74 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj kao potrošač plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja. To pogotovo u ovom konkretnom slučaju kada je sud prvog stupnja tražbinu tužitelja dosuđenom točkom I. izreke umanjio za tzv. negativne razlike, što, s obzirom da tužitelj nije podnio žalbu, sukladno odredbi čl. 365. st. 1. ZPP, ovaj sud ne može ispitivati u žalbenom postupku.

11. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tražbina tužitelja zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u zastarnom roku od pet godina. Stoga rok zastare u odnosu u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka, tako da tražbina tužitelja u dosuđujućem dijelu nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

12. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

13. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz 81. st. 1. i 2 u svezi s čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

14. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Naime, ista je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tako da tuženik neosnovano žalbom osporava i taj dio pobijane presude.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj