REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P–1064/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima DA, IA, i Vani Vrsalović, odvjetnicima u odvjetničkom društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. u Splitu, Sukoišanska 43, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. kolovoza 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 7. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011793479 od 17.08.2006., sklopljenom između tužitelja i tuženika, solemniziranom 18.08.2006. od Javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić OU-783/06-1, u dijelu u koji se odnosi na valutu CHF (švicarski franak), i to dio koji glasi:
1. IZNOS KREDITA "……. iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.337,00 CHF (slovima: pedesetpettisućatristo tridesetsedam CHF) , po srednjem tečaju za CHF ...“
7.2 OTPLATA KREDITA, „...Kredit u iznosu od 55.337,00 CHF(slovima: pedesetpettisućatristo tridesetsedam CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se .........po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke....“
II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011793479 od 17.08.2006., sklopljenom između tužitelja i tuženika, solemniziranom 18.08.2006. od Javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić OU-783/06-1, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, i to dio koji glasi:
4.1. KAMATA NA KREDIT, : „... Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana....“.
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.193,05 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotan poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na da 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varjabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da s osnove razlike preostale glavnice u odnosu na preostalu glavnicu u EUR nakon izvršene konverzije isplati tužitelju iznos od 2.158,57 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotan poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na da 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varjabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.107,39 Eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na da 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varjabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao Korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao Bankom, dana 17.08.2006. godine Ugovor o kreditu broj 9011793479, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.337,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Mjesečni iznos anuiteta kredita je uz kamatnu stopu 4,35% godišnje iznosila 345,62 CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je prebivao na adresi [adresa] u [adresa]. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, čime je ponašanje tuženika u trenutku sklapanja ugovora kao i za vrijeme njegovog trajanja predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, a uslijed čega su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetni. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011793479 kao stambeni kredit. Prema članku 1. tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 55,337,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF, tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 7. st. 2., kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj smatra da je dio odredbe članka 1., te čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu, prema kojoj će se svaki povrat izvršen u kunama, obračunan u CHF, po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, ništetan. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), i to čl. 81 i 82, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da potrošač donio informiranu odluku. Također dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni da li je predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasni mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci trebali su biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelom obveznog prava, a to su načela savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje. Što se tiče pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tužitelj napominje da je o takvim ugovornim odredbama, na temelju kolektivne tužbe koju je podnijela udruga Potrošač protiv banaka, između ostalog i tuženika, svoju odluku u korist potrošača donio Visoki trgovački sud RH presudom posl. broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je u tom dijelu potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. godine, utvrđujući da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u - ugovorima o kreditima na način da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. O ovom pitanju odluku u korist potrošača donio je i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018). Europski sud za ljudska prava je u presudi C-51/17 od 20.09.2018. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač treba razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno značenje i gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dakle, tužitelj kao prosječan potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Ukratko, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom su potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja. Do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), tužitelj je plaćao povećane anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na Kunu. Radi izračuna više plaćenog iznosa po kreditu zbog nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je angažirao stalnog sudskog vještaka za financijsku struku Tomislava Borkovića. Stalni sudski vještak Tomislav Borković izradio je nalaz i mišljenje prema kojem je utvrđeno da je zbog valutne klauzule i ekstremnoga rasta tečaja CHF u odnosu Kune tuženik od tužitelja stekao bez osnove iznos od 28.093,00 Kn. Ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovor o kreditu broj 9011793479 tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. U čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) navedeno je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istim člankom propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj. U citiranom ugovoru u čl. 4. KAMATA NA KREDIT, st. 1. ugovoreno je plaćanje kamate na kredit po kamatnoj stopi od 4,35% (četiricijelih tridesetpet posto), s tim da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana ništetna. Naime, prilikom sklapanja ugovora o kreditu o ovoj ugovornoj odredbi tužitelj kao korisnik i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre o promjenjivosti kamatnih stopa i metode izračuna tih parametara, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana kao posljedicom jednostranog povećanja kamatnih stopa, a što za posljedicu kao nepoštena ugovorna odredba, sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" 96/03) ima ništetnost. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu tužitelja mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, te o istome obavješćivao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, tako da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju povećavana nekoliko puta, pa je s početne 4,35 % najviše iznosila 6,1% i to u vrijeme kada je vrijednost CHF rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužitelja je postao promjenjiv element, na koji isti nije mogao utjecati iz razloga što je kamatu tuženik (banka) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema presudi Europskog suda pravde od 30.04.2014. u predmetu posl. broj: C 26/13 navodi se da čl. 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačit na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne - što je osobito obrazloženo na str. od 53. do 67. navedene presude i rješenja, a u ovome predmetu se radi upravo o takvom identičnom slučaju. U obrazloženju svoje odluke posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visoki trgovački sud RH, također naveo je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1 ZZP/09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Citiranu presudu Visokog trgovačkog suda potvrdilo je i Vrhovni usud RH svojom odlukom posl. broj:
Revt-249/14 od 09. travnja 2015. S obzirom da je odredba čl. 4. u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope, nepoštena, pa prema tome ništetna, tužitelj je na temelju izračuna stalnog sudskog vještaka Tomislava Borkovića, osnovom nezakonito povećavane kamatne stope preplatio, a tuženik bez osnove stekao ukupni iznos od 16.920,00 kn. Što se pak tiče eventualnog prigovora zastare za podnošenje tužbe, tužitelj napominje da je to pitanje meritorno riješeno presudom Vrhovnog suda RH pod posl. brojem: Rev-2245/17 od dana 20.ožujka 2018. godine, u kojoj je izričito navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sukladno presudi VTS RH posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužiteljice, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je tužitelj platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, predlaže tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Tuženik se protivi kako osnovu tako i visini tužbenog zahtjev, te posebno ističe prigovor zastare. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011793479 od 17.08.2006.godine i to u dijelu koji se tiče valutne klauzule i u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope. Tužitelj ujedno potražuje isplatu iznosa od 28.093,00 kn uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, kao i iznos od 16.920,00 kn uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate predmetnog kredita, sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate. U bitnome, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i isplata-povrat preplaćenih iznosa. Tužitelj naime smatra da su mu predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava kao potrošača, jer da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odrede, a svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P1401/12 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13, utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, u članku 4. Direktive 93/13 EEZ i čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima. Tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužitelj i tuženik su zaista dana 17. kolovoza 2006.godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9011793479 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.337,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4.1. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35 % godišnje. No međutim, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje u tekstu ZID ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su dana 07.12.2015.godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011793479, a koju činjenicu je tužitelj očito svjesno propustio navesti u svojoj tužbi. Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to; od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 9011793479 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)... raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 3. i 4. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen ukupan iznos pretplate u visini od 1.919,76 EUR-a, te je ugovoreno da će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava - sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata. Iz dodatka ugovoru o kreditu od broj 9011793479 od 07.12.2015.godine nedvojbeno proizlazi i to da je tužitelju ukupni iznos pretplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja kojom je pridružen iznos preplaćenih kamata. Tužitelj se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakon izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja, niti u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti, niti u dijelu koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu - jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Nadalje, da bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplati temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9011793479. Stoga opetovano, pozivanje na presudu trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute." Ustavni sud u svojoj odluci U-1-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOOa), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a)." Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: "Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke.,,.Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. lako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili
1 0
neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora."! Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate, kako po osnovi valutne klauzule tako i po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14:,,Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je inesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatne stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.godine koji je na snazi od 01.01.2014.godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006.godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine ("Narodne novine" 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004.godine do 14.07.2009.godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu
1 1
o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. lako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom... ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi...o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. U odnosu na prigovor zastare: Pozivom na odredbu članka 1111. ZOO-a tužitelj zahtjeva isplatu iznos od 45.013,00 kn. Kako dakle tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove - a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006.godine - korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastrani rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. U konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare kako to tvrdi tužitelj. Naime, nije u pravu tužitelj kada pozivom na odluku Vrhovnog suda RH, Rev 2245/17 tvrdi da bi pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241, ZOO-a, te da bi pojedinačni restitucijski zahtjevi počeli teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donese u tom
1 2
predmetnu. Navedena sudska odluka u izravnoj je suprotnosti s odredbom članka 241. ZOO-a jer tužbu nije podnio vjerovnik, niti je tužba podnesena radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kolektivnom tužbom zatraženo je samo utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi općenito, čak ne iz određenog konkretnog ugovora o kreditu, a ista ni u kom slučaju nije mogla prekinuti zastaru jer nije podnesena radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011793479 od 07.12.2015.godine, koji Dodatak je potvrđen po javnom bilježniku Veri Marčina, iz Zadra, Poslovni broj: OV-11424/15, a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 17.08.2006.godine čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje su prestale postojati, niti temeljem istog može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu!
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 9011793479 od 17. kolovoza 2006.godine potvrđen po javnom bilježniku u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-783/06-I od 18. kolovoza 2006. godine (l.s.11-13), financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja razlike više plaćenih anuiteta po kreditu broj 9011793479 po vještaku Tomislavu Borkoviću dipl. oec. od 7. svibnja 2019. godine (l.s.15-21), plan otplate PBZ-a za KA (l.s.22-42), pregled uplata po kreditu na dan 3. svibnja 2019. godine (l.s.43-46), izvod otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015.g. po ugovoru o kreditu broj 9011793479 (l.s.47), dodatak ugovora o kreditu broj 9011793479 od 7. prosinca 2015. godine ovjeren po javnom bilježniku u Zadru Veri Marčini pod brojem OV-11424/15 od 21. prosinca 2015. godine (l.s.63-67), opće uvjete poslovanja sa građanima Privredne banke Zagreb (l.s.111-115), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag.oec. od 15. siječnja 2020. godine (l.s.120, 130-143), dopunu financijskog vještačenja vještaka Petra Bajla dipl.oec. od 3. travnja 2020. godine (l.s.152 -163), proveo financijsko vještačenje po vještaku Ručević d.o.o. Zagreb od 22. veljače 2021. godine (l.s.179,186-202), izvršio uvid u izjavu TA od 11. listopada 2022. godine (l.s.236), izveo dokaza stranačkog saslušanja tužitelja (l.s.239-241), izvršio uvid u izjavu TA od 23. lipnja 2025. godine (l.s.330).
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate prvotnih iznosa od 46.661,57 kuna (6.193,05 Eur-a) i 16.263,73 kuna (2.158,57 Eur-a), utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,35 % po Ugovoru o kreditu broj
1 3
9011793479 od 17. kolovoza 2006.godine potvrđenom po javnom bilježniku u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-783/06-I od 18. kolovoza 2006. godine.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9011793479 od 17. kolovoza 2006.godine potvrđen po javnom bilježniku u Zadru Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-783/06-I od 18. kolovoza 2006. godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.337,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 240 mjeseca, te početnu kamatnu stopu od 4,35%, te da je čl. 4.1. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila 5,35%, 6,10% i 5,25%.
10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
1 4
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 4.1. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Ručević d.o.o. Zagreb od 22. veljače 2021. godine prema kojem ugovoreni iznos od 55.337,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 255.915,92 kn, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. listopada 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.511,63 CHF, odnosno 11.615,25 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. listopada 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 32.046,32 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'si' Tabele 1 iz nalaza, kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao (iznosi 192.653,88 kn) u odnosu na iznos preostale glavnice
1 5
kakva bi bila da se od početka otplate do dana 30. rujna 2015. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,40%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita (iznosi 176.390,15 kn), iznosio je 16.263,73 kn, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 1.825,45 EUR, odnosno 13.941,87 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 46.661,57 kn (43.579,01 kn glavnice i 2.526,90 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), tuženik da je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i valjan.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za gradnju kuće za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.
16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
1 6
17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru. Konačno u pisanoj izjavi svjedokinje TA od 23. lipnja 2025.g. se navodi da je pozvana na ročište u svojstvu svjedoka za predmet pod posl.br. P-1064/2025, ona da više nije djelatnik Privredne banke Zagreb i da radi kod novog poslodavca, da nije u mogućnosti dana 14. srpnja 2025.g. prisustvovati ročištu, ali da tim putem daje svoju izjavu u svezi kredita koji su se u to vrijeme sklapali. Svi klijenti da su u to vrijeme bili slobodni u odabiru modela i uvjeta kreditiranja, krediti da su bili pripremljeni, gotovi proizvod Banke po čijim uvjetima se tada radilo, klijentima da je bilo omogućeno da model kreditiranja i način kreditiranja sami biraju i odlučuju o modelu, i da se nada da će se udovoljiti njezinoj molbi za izuzećem s ročišta i prihvatiti izjavu vezanu za kredite, koju pisanu izjavu je sud prihvatio kao valjanu obzirom da se svjedokinja očitovala o svim bitnim okolnostima vezanim za sklapanje spornog ugovora o kreditu i nije dovela u sumnju istinitost iskaza tužitelja, te je raspravnim rješenjem od 14. srpnja 2025.g. sud odustao od njezinog neposrednog saslušanja.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7.2. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa
1 7
i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi
1 8
donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 29. kolovoza 2006.godine u iznosu 1CHF=4,624680 Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelja pripadalo potraživanje, kako je to vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju.
24.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju, jer je iznos preplate u iznosu od 13.941,87 kune, obračunat u nalazu i mišljenju vještaka Ručević d.o.o.i proslijeđen na zatvaranje zakonske zatezne kamate na potraživanja tužitelja.
25.Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.
26. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.
27. Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.
28.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
1 9
29.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge
- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.
30.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .
31.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.
32.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006. godine.
33.U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva ističe se da je na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova održanom 26.11.2021. pod točkom 4. zauzeto pravno shvaćanje pod posl. br. Su IV – 162/2021 koje glasi: „u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim
2 0
francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, i da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje pod posl. brojem: Su-IV- 123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ S obzirom da je odredba čl. 190. ZPP-a bila iznimno restriktivna, uočeno je da u praksi to predstavlja problem, stoga da je zakonodavac dodao st. 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.,“ a temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a 2019., izmjena se primjenjuje i na postupke u tijeku. Iz obrazloženja promjena koje se želi postići ovim pravilom proizlazi da se ovim novim pravilom predlaže mogućnost da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu bez pristanka tuženika do trenutka zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle riječ je o iznimci, a ne o pravilu da se tužba može preinačiti, kakva je u konkretnom slučaju.
34.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.),za zastupanje na ročištu od 20. kolovoza 2019.godine 500,00 kuna (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 09.rujna 2019.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 11. studenog 2019.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 03. ožujka 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.), za sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 19. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 16. lipnja 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 23. srpnja 2021.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 7. studenog 2022.godine u iznosu od 1.500,00 kuna (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 14. studenog 2022.godine u iznosu od 1.500,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 22. studenog 2022.godine u iznosu od 1.500,00 kuna (Tbr.9.1.),ukupno 13.000,00 kuna, uvećano za PDV,- 16.250,00 kuna, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 3.500,00 kuna,-19.750,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu 800,00 kuna i na presudu 979,00 kuna, ukupno 21.529,00 kuna ili 2.857,39 Eur-a, u ponovljenom postupku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) za zastupanje na ročištu od 12. lipnja 2025. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 26. lipnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 14. srpnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 28. srpnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 27. kolovoza 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),ukupno 500 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.000,00 Eur-a, uz pdv - 1.250,00 Eur-a, ukupno 4.107,39 Eur- a.
2 1
35.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 7. listopada 2025. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćnicima
