Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1406/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, protiv tuženika: ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 30. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3208079604 od 20. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i RENATE WALDMAN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 178,79 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 178,79 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 352,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od donošenja ove presude 7. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 1.191,36 EUR, kao i preko dosuđene stope zatezne kamate na trošak iz točke IV. izreke, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su VL s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik sklopili 20. siječnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208079604, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 81.159,42 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita. Ističe da je u čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, te da je korisniku kredita dana 30. siječnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 178,79 EUR/1.347,13 kn a sve sukladno gore navedenoj odredbi članka 2. Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija). Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 2. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 178,79 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega osporava naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi smatrajući je previsoko naznačenom obzirom na kondemnatorni tužbeni zahtjev, osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Smatra da je tužitelj dužan dokazati status svoj potrošača. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Poziva se i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 u kojoj je zauzet stav da da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Navodi da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja i iznosom ulazne naknade. Ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje naknade koja je naplaćena 30. siječnja 2006. Prigovara zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata za koje smatra da i ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev da bi tužitelj imao pravo od trenutka podnošenja tužbe.

3. Na pripremnom ročištu dana 2. travnja 2025. sud je rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora od 178,79 EUR a obzirom da je navedeno bilo sporno između stranaka te je obrazložio iz kojih razloga. Tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i zamolbenim putem pred općinskim sudom u Osijeku saslušana je svjedokinja VL na okolnost statusa potrošača, pregovaranja i pojašnjenja naknada za obradu kredita i odgodu plaćanja.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, br. 3208079604 od dana 20. siječnja 2006. i zahtjev za isplatu iznosa od 178,79 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208079604 od dana 20. siječnja 2006. (list 10-15 spisa) sklopljen je između VL kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. kao kreditora, dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit radi kupnje stana uz valutnu klauzulu i to u kunskoj protuvrijednosti 81.159,42 CHF na dan plaćanja, po srednjem tečaju HNB-a. Čl. 2. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

10. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

13. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03).

15. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

16. Iz iskaza svjedokinje VL proizlazi da ona nije imala mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu odnosno u pogledu naknade za obradu kredita, da nije znala koliko naknada iznosi a niti da bi joj bilo pojašnjeno pa sud zaključuje da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

17. Štoviše, niti tuženik to ne osporava već tvrdi da joj je bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu kredita, ugovorenu čl. 2. Ugovora o kreditu, pa nedvojbeno ista niti je mogla utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

18. Nadalje, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu posljednje rečenice koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

19. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

20. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

21. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje određeni novčani iznos radi stambenog kreditiranja s rokom otplate 25 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje (čl. 1., 2., 3., 6, i 7. Ugovora o kreditu).

22. Iz toga proizlazi da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za obradu kredita i za odgodu plaćanja, a iznos kojih naknada se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

23. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

24. U spisu nema dokaza a niti tuženik tvrdi da bi njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kredita i odgodu plaćanja već u odgovoru na tužbu samo primjerice nabraja neke troškove koje pokriva naknada za obradu kredita a za odgodu plaćanja niti to.

25. Što se tiče primjerice nabrajanja troškova koje pokriva naknada za obradu kredita valja reći da zaposlenici tuženika za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi koje tuženik spominje (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu.

26. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

27. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

28. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu kredita i odgodu plaćanja (čl. 2. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se te naknade naplaćuju iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

29. Stoga je navedena odredba, u dijelu posljednje rečenice koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

30. Osim toga, Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora predstavlja, u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, opće uvjete ugovora, a osnovni preduvjet za primjenu općih uvjeta ugovora je taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a), a tuženik nije dokazao da je Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, u kojoj se navodno navode parametri za obračun ulazne naknade, ikada uručio korisniku kredita niti da mu je ukazao gdje bi iste mogla pronaći, ako je eventualno poslovna politika tuženika bila da se isti osobno ne uručuju, već da se javno objavljuju na određenom mjestu (primjerice tuženikovoj internetskoj stranici).

31. Sama korisnica kredita navodi da joj nije ništa pojašnjeno niti je pregovarala o navedenim naknadama, dakle da joj parametri iz Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora nisu bili poznati, slijedom čega ju, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

32. Bez primjene Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'', ostaje neodređena, neodrediva i nejasna odnosno nije jasno koju to dodatnu novčanu činidbu (pored povrata kredita i plaćanja ugovornih /redovnih/ kamata) korisnik kredita mora izvršiti i u kojem iznosu.

33. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

34. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

35. S obzirom da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba plaćanja naknade od strane korisnika kredita u smislu odredbe čl. 2., posljednje rečenice, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 2. u citiranom dijelu neodređena i neodrediva.

36. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

37. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora.

38. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

39. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita i odgodu plaćanja nikako ne može biti i nije odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

40. Posljedica ništavosti navedene odredbe o naknadama jest ta da je potrošač- korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

41. Visina naknade koju je korisnik kredita platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu nije sporna. Dakle, nije sporno da je dana 30. siječnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 178,79 EUR / 1.347,13 kn, što i proizlazi iz dopisa tuženika od 12. lipnja 2024. (list 16 spisa).

42. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

43. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO- a).

44. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je VL ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

45. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

46. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

47. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

48. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

49. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

50. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

51. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od VL u ispunjenju Ugovora o namjenskom kreditu primjenom ništetne odredbe.

52. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

53. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. S obzirom da odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

55. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 178,79 EUR s zateznim kamatama, kako je odlučeno u točkama I. i II. izreke.

56. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, a tužitelj potražuje prvi slijedeći dan. Ovo iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

57. Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno u točki III. izreke.

58. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) a uzimajući vrijednost predmeta spora od 178,79 EUR. Tužitelju koji je uspio u cijelosti u glavnoj stvari, priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1), sastava podneska od 1. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima 2. travnja 2025., 6. svibnja 2025. i 30. rujna 2025. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 312,50 EUR. Također priznat mu je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga sveukupno priznat trošak tužitelja iznosi 352,32 EUR, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

59. Tužitelju nije priznat trošak potvrde o visini naknade za obradu kredita jer nije dokazao da bi platio navedeni trošak. Također nije mu niti priznat trošak ročišta za objavu presude jer se ne radi o trošku koji je potreban radi vođenja ove parnice.

60. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u odnosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti potraživanje troška.

61. Stoga je o odbijajućem dijelu zatraženih parničnih troškova odlučeno u točki V. izreke.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 eur

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana