REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-1122/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi obvezno - ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. kolovoza 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika PĐ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 116-289/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 11.12.2008. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.12.2008. godine po javnom bilježniku Slavku Remenariću iz Samobora pod br. OV-6030/08, u dijelu odredbe koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita. "

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 630,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 20. prosinca 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 615,58 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 11.12.2008. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu br. 116-289/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 33.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita.

1.2. Nadalje navodi da je prednik tuženika prilikom isplate kredita dana 19.12.2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.752,66 kn, odnosno 630,79 eura.

1.3. Tužiteljica tvrdi da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja.

1.4. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.5. Stoga tužiteljica predlaže donijeti odluku kojom će se utvrditi da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 116-289/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 11.12.2008. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.12.2008. godine po javnom bilježniku Slavku Remenariću iz Samobora pod br. OV-6030/08, u dijelu odredbe koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita. “ Također predlaže naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 630,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 20.12.2008. do isplate, sve uz nadoknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, navodi da se radi o zabrani manjeg značaja uzimajući u obzir da je tužiteljici ugovorom o kreditu stavljen na raspolaganje iznos od 33.000,00 eura, a tužbenim zahtjevom se traži isplata iznosa od 630,79 eura.

2.1. Ističe kako je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena jer je u članu 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 2,00 % iznosa kredita. Ističe da troškovi obrade kredita predstavljaju uvjete davanja kredita u smislu članka 1021. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu i članak 2., stavak 1., točka 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

2.2. Nadalje navodi da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) te se poziva na članak 173. stavak 1. Zakona o bankama. Smatra da je banka ispunila svoju obvezu da u svojim poslovnim prostorijama učini dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Slijedom navedenog tuženik smatra kako je članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

2.3. Također tuženik ističe da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva te je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

2.4. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

2.5. Nadalje, u presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU je zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

2.6. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi valjana i da proizvodi pravne učinke, slijedom čega predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt- 09/1533-3 od 27.02.2009. i Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. (str. 5-6 spisa), Isplatni nalog (str. 8 spisa), Ugovor o kreditu br. 116-289/2008 od 11.12.2008. (str. 9-14 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 155 spisa), te je pročitana sudska praksa (list 27- 52, 58-113, 119-149 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 11.12.2008., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

8. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st. 4.).

9. Sukladno članku 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Odredbom članka 102. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema članku 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica 11.12.2008. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 116-289/2008, kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio hipotekarni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.000,00 EUR prema srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Jednako tako, nije sporno da je čl. 5. tog Ugovora određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% iznosa kredita, kao što nije sporno da je tuženik naplatio tu naknadu.

13. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara.

14. Iz članka 2. spornog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o hipotekarnom kreditu, a iz iskaza tužiteljice da joj je novac bio potreban za adaptaciju kuće te ga je djelomično utrošila u navedenu svrhu, a djelomično za neke druge troškove koje je imala sa strane, na temelju čega se zaključuje da je tužiteljica taj ugovor sklopila u svojstvu potrošača.

15. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke, u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi nadalje da su joj uvjeti kredita bili poznati, ali je na te uvjete pristala jer inače ne bi mogla dobiti kredit. Platila je naknadu za obradu kredita, pri čemu joj nisu u banci ništa posebno objasnili o čemu se radi i za što se ta naknada plaća. Prilikom sklapanja kredita bila je i kod javnog bilježnika, koji joj također nije objasnio za što plaća predmetnu naknadu. Kredit je podigla u ovoj banci, zbog toga što je tamo već imala ranije jedan kredit podignut za kupnju kuće. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je ugovor o kreditu pročitala prije potpisivanja. Djelatnik banke joj nije posebno ukazao na predmetnu odredbu kredita. Ona nije posebno obraćala pažnju, obzirom da joj je bilo u interesu da dobije kredit. Nekretninu za koju je kredit podignut nije nikada iznajmljivala.

17. Tužiteljica je uvjerljivo iskazivala, pa sud vjeruje da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, već ju je morala prihvatiti takvu kakva jest kako bi joj kredit bio isplaćen.

18. Tuženik, na kojem je sukladno članku 96. stavak 4. ZZP-a teret dokaza, nije dokazao da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita. Njegove tvrdnje u tom smislu su paušalne. Pozivanje tuženika na dostupne informacije u prostorijama banke o uvjetima usluga potrošačima, a sukladno Zakona o bankama, ne mogu se smatrati potpunim informiranjem potrošača.

19. Stoga, kako tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom smislu valja reći da tuženik nije naveo od čega bi se sastojala naknada za obradu kredita koju je naplatio od tužiteljice niti koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi imao bilo kakve troškove vezane za obradu kredita.

21. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena, pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

22. Stoga, kako je sud utvrdio u dokaznom postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 5. st. 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 2,00% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 96. stavaka 1. i 2. i članka 102. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

23. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata iznosa od 630,79 eura za troškove obrade kredita, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju članka 102. stavak 1. ZZP-a ništetnom zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. presude.

24. Treba reći da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ta ugovorna odredba, lako razumljiva, pa da je na temelju članka 99. ZZP-a isključeno ocjenjivanje njene poštenosti. Naime, činjenica da je navedeno da se radi o troškovima obrade kredita i da je izražen postotak u kojem se ta naknada plaća, a ne visina te naknade u apsolutnom iznosu, ne znači da je ta odredba razumljiva u situaciji kada se ne može zaključiti za koje se usluge ona plaća, odnosno je li njena visina odgovara stvarno pruženim uslugama. Pritom je upravo dužnost banke bila da pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra, a suprotno navodima tuženika da za tužiteljicu ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva.

25. Osim toga, ističe se tuženiku da članak 99. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita.

26. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

27. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od 4.752,66 kn, što je protuvrijednosti iznosa od 630,79 eura. Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1.

ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

28. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u isplatni nalog na listu 8 spisa (19.12.2008.). Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

31. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora, slijedom čega se navodi da u predmetnom slučaju deklaratorni zahtjev sukladno odredbi čl. 35. i čl. 40 ZPP treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za novčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva za činidbu što je ujedno i stajalište važeće sudske prakse (Županijski sud u Zagrebu posl.br. Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.). Stoga je vrijednost predmeta spora određena u visini od 630,79 eura.

32. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnim troškovima je donesena primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljici su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 10.2.2025. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 26.5.2025. i 28.8.2025. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife) te troškovi pristupa na ročište za objavu u visini 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 225 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eur i 25% PDV-a iznosi 562,50 eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 eur i na presudu u iznosu od 26,54 eur pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 615,58 eur. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnične troškove koje teku od dana donošenja odluke o troškovima. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.