REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-118/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Branka Brkića kao predsjednika Vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog SK zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 14/23.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 15. srpnja 2024. broj K-8/2024-40 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. veljače 2025. broj I Kž-341/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog SK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 15. srpnja 2024. broj K-8/2024-40, preinačena u odluci o kazni presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. veljače 2025. broj I Kž-341/2024-9, SK proglašen je krivim zbog pokušaja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora od pet godina. Na temelju članka 54. KZ/11. SK je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 31. listopada 2023. pa nadalje.

2. Osuđeni SK je pravovremeno po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1., 4., te 5. ZKP-a, zatim, povrede odredaba kaznenog postupka propisano u čl. 468. st. 2. ZKP-a, te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi, te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu, dakle, temeljem čl. 517. st. 1. t. 3. ZKP-a.“. U zahtjevu se predlaže „na temelju čl. 519. a u svezi sa čl. 513. ZKP- a utvrditi da je zahtjev osnovan, ukinuti osporene odluke prvostupanjskog suda i višeg suda, predmet vratiti na ponovnu odluku, podredno odluke suda preinačiti na način da se okrivljenom izreče blaža kazna.“.

2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik je pravovremeno podnio i po branitelju, odvjetniku Vinku Gulišiji „zbog razloga iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku.“, s prijedlogom „uvažiti ovaj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ukinuti pobijanu pravomoćnu presudu Županijskog suda u Splitu broj K-8/2024-40 od 15. srpnja 2024. g., a preinačenu presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske br. I Kž- 341/2024-9 od 25.02. 2025; te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku. “. Ujedno je predloženo i da se, u smislu članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), odgodi izvršenje pravomoćne presude.

2.2. Budući da se ova dva zahtjeva međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjuju, bit će razmotreni kao jedan osuđenikov zahtjev.

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev, u kojem je predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovim braniteljima (poleđina l. 665.), nakon čega je osuđenik prvostupanjskom sudu dostavio podnesak naslovljen „Dopis‟, koji je proslijeđen ovom sudu.

4. Zahtjev osuđenika SK nije osnovan.

5. Osuđenik, uz niz grešaka u pisanju, u zahtjevu tvrdi da „…obrazloženje drugog supanja ne zadovoljava niti minimum onoga što bi obrazloženje presude u ovakvim predmetima trebalo sadržavati. Presuda suda drugog stupnja nema ocijenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, nema navođenja prihvatljivih razloga pri rješavanju pravnih pitanja, nem obrazloženja o pravnoj kvalifikaciji djela, jasno, kako u objektivnom a osobito u subjektivnom smislu. Nema raščlambe tijeka događaja, nema obrazloženja o kakvom se to verbalnom i tjelesnom sukobu radi. Kod činjenice da je u inkriminaciji – činjeničnom opisu učina navedeno da je pucanju prehodio verbalni i tjelesni sukom, bilo je nužno obrazložiti o kakvom se to i verbalnom, a osobito tijelesnom sukobu radilo. Bilo je nužno naznačiti ponašanje i optuženog i oštećenog u tom kako verbalnom tako i osobito tjelesnom sukobu. Uostalom o tom verbalnom i tjelesnom sukobu, okrivljeni je u žalbi prvostupanjske presude konkretizirao ponašanje sudionika.‟. Potom osuđenik zaključuje da „… sve ono što je gore navedeno možda i ne predstavlja razlog zbog kojeg se može izjaviti ovaj Zahtjev, međutim to upućuje na način odlučivanja u ovom kaznenom postupku, a kojim je očito došlo do povrede Kaznenog zakona te time i razloga za izjavljivanje zahtjeva po čl. 469. t. 1., 3. i 5. ZKP-a.‟.

5.1. Protivno ovakvim navodima, osuđeniku se napominje da, u skladu s odredbama članka 459. ZKP-a, sve na što se upire da nedostaje u drugostupanjskoj presudi, zapravo treba sadržavati prvostupanjska presuda. Obrazloženje drugostupanjske presude, prema odredbi članka 487. stavka 1. ZKP-a, treba sadržavati ocjenu žalbenih navoda te povrede zakona koje je drugostupanjski sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Budući da osuđenik u žalbi na presudu nije istaknuo sada u zahtjevu navedene nedostatke, nije bilo potrebe da drugostupanjski sud na to odgovara. Drugostupanjski je sud, postupajući u povodu osuđenikove žalbe, jasno, dostatno, razumno i argumentirano odgovorio na sve žalbene navode, obrazloživši zbog čega je prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda da je osuđenik s neizravnom namjerom počinio upravo kazneno djelo pokušaja ubojstva, a ne neko blaže kazneno djelo (odlomci 9.2.1. i 9.2.2.). Također je obrazloženo i zbog čega u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir primjena instituta nužne obrane (odlomci 9.1.2. i 9.1.3.). To obrazloženje nije proizvoljno, nego je utemeljeno na podacima u spisu predmeta, odnosno na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Osuđenikovo neslaganje s takvim utvrđenjima i obrazloženjem u pravomoćnoj presudi, a na što se u najvećem dijelu svodi njegov zahtjev, predstavlja zapravo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi, koje osuđenik u zahtjevu pokušava podvesti pod povredu kaznenog zakona. Međutim, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a, činjenična utvrđenja nije dopušteno osporavati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6. Pritom se osuđeniku napominje da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Raščlanjujući obrazloženje prvostupanjske presude, vidljivo je da je taj sud vrlo opsežno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmet žalbenog postupka. Kraj takve kvalitete prvostupanjske presude, koja u potpunosti obuhvaća ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je već prvostupanjski sud odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači ujedno da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode ili da je na njih samo općenito odgovorio, već pokazuje da se u žalbi ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to ovdje nije slučaj.

7. Ističući povredu kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1., 4. i 5. KZ/11., osuđenik u zahtjevu tvrdi da se „…sud drugog stupnja … uopće ne osvrće na navode iz žalbe a koji se odnosi na broj ispaljenih hitaca.‟ te potom raščlanjujući broj ispaljenih hitaca, udaljenost pucanja, nastale ozljede te način pucanja, tvrdi da osuđenikova namjera nikako nije mogla biti usmjerena na lišenje života oštećenika. No, protivno ovakvim navodima, treba napomenuti da u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude i to, kako onoj podnesenoj po odvjetniku Vinku Gulišiji, tako i onoj podnesenoj po odvjetniku Vinku Ljubičiću, osuđenik nije dovodio u pitanje broj ispaljenih hitaca, nego i sam u žalbi izjavljenoj po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću navodi da je najprije ispaljen jedan hitac koji nije pogodio oštećenika, a potom još tri hica koja ga pogađaju. Kraj takvih žalbenih navoda, drugostupanjski nije niti imao potrebe utvrđivati broj ispaljenih hitaca jer ta okolnost nije bila osporena žalbom. Ostalim istaknutim okolnostima osuđenik zapravo pokušava dovesti u sumnju činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude. Međutim, kao što je to već navedeno u ovoj presudi, to nije dopušteno kroz ovaj izvanredni pravni lijek.

8. Osuđenik u zahtjevu ističe i povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. Međutim, tu povredu nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude pa je, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-a, ne može niti sada po prvi puta isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, osim ako je do te povrede došlo u drugostupanjskom postupku, a to se izričito ne tvrdi u zahtjevu. Kada se razmotre sadržajno navodi kojima osuđenik argumentira navedenu povredu, vidljivo je da on zapravo pobija činjenična utvrđenja vezano za kaznu na koju je osuđen te dovodi u sumnju iskaz svjedoka ZK. Međutim, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. ZKP-a, niti odluka o kazni, a niti ocjena istinitosti i vjerodostojnost iskaza svjedoka, što je činjenično pitanje, nisu predviđeni kao osnova pobijanja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8.1. No, ovdje svakako treba napomenuti da je drugostupanjski sud, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni, tu odluku obrazložio na način da je, uvažavajući od strane prvostupanjskog suda utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, upravo otegotnim okolnostima dao veći značaj, osudivši osuđenika na nešto višu kaznu od one koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom. Pritom, protivno navodima u zahtjevu, niti prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud, prilikom obrazlaganja odluke o kazni nisu otegotnim cijenili okolnosti koja se odnose na obilježja počinjenog kaznenog djela pa nisu dva puta vrednovane iste okolnosti.

9. Jednaka je situacija i s vrlo opširnim tvrdnjama da je u konkretnoj situaciji riječ o nužnoj obrani, pri čemu osuđenik ne tvrdi da se događaj odvijao na neki drugačiji način, nego ne prihvaća utvrđenja iz pravomoćne presude da činjenično opisano, utvrđeno i obrazloženo postupanje osuđenika ne predstavlja postupanje u nužnoj obrani. Međutim, i tim navodima osuđenik zapravo nedopušteno pobija činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude.

10. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP-a, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Branko Brkić