Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-461/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužitelja SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama 1. i 2. tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9202/2023-66 od 28. ožujka 2024. i o žalbi tuženika protiv rješenja poslovni broj P- 9202/2023-68 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba 1. tužiteljice ČJ i 2. tužitelja SJ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9202/2023-66 od 28. ožujka 2024. u st. I. izreke te u st. VI. izreke, u dijelu u kojem nije dosuđen trošak parničnog postupka preko iznosa od 15.222,71 eura.

II. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9202/2023-66 od 28. ožujka 2024. u st. II., III., IV., V. i VII. izreke, te u st. VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka do iznosa od 15.222,71 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

III. Preinačuje se navedena presuda pod st. VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka preko iznosa od 15.222,71 eura (437,00 EUR-a) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 437,00 eura.

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9202/2023-68 od 28. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je prvopostavljeni osnovni tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti u cijelosti Ugovora o namjenskom kreditu od 19. svibnja 2005. godine te pripadajući kondemnatorni zahtjev za isplatom (st. I. izreke). Stavkom II. izreke utvrđuju se ništavim dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 19. svibnja 2005. sklopljen između 1. tužiteljice i tuženika i 2. tužitelja. Stavkom III. izreke nalaže se tuženiku isplatiti 1-2. tužiteljima na ime preplaćene valutne klauzule iznos od 44.615,25 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 21,79 eura od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos 5,80 eura od 18.3.2009. do isplate,

- na iznos 6,41 eura od 18.7.2009. do isplate,

- na iznos 2,45 eura od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos 6,58 eura od 11.9.2009. do isplate,

- na iznos 3,53 eura od 6.10.2009. do isplate,

- na iznos 15,48 eura od 5.1.2010. do isplate,

- na iznos 16,03 eura od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos 30,25 eura od 23.3.2010. do isplate,

- na iznos 32,29 eura od 26.3.2010. do isplate,

- na iznos 51,30 eura od 11.6.2010. do isplate,

- na iznos 71,05 eura od 21.9.2010. do isplate,

- na iznos 96,76 eura od 23.2.2011. do isplate,

- na iznos 103,00 eura od 25.3.2011. do isplate,

- na iznos 92,93 eura od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos 113,81 eura od 14.5.2011. do isplate,

- na iznos 135,39 eura od 17.6.2011. do isplate,

- na iznos 196,79 eura od 5.8.2011. do isplate,

- na iznos 149,25 eura od 16.9.2011. do isplate,

- na iznos 138,90 eura od 28.9.2011. do isplate,

- na iznos 139,01 eura od 7.10.2011. do isplate,

- na iznos 134,00 eura od 7.12.2011. do isplate,

- na iznos 145,98 eura od 10.1.2012. do isplate,

- na iznos 151,39 eura od 19.1.2012. do isplate,

- na iznos 153,43 eura od 14.3.2012. do isplate,

- na iznos 151,39 eura od 5.5.2012. do isplate,

- na iznos 156,27 eura od 6.6.2012. do isplate,

- na iznos 152,28 eura od 4.8.2012. do isplate,

- na iznos 142,14 eura od 6.10.2012. do isplate,

- na iznos 150,21 eura od 9.11.2012. do isplate,

- na iznos 153,57 eura od 9.1.2013. do isplate,

- na iznos 147,23 eura od 8.12.2012. do isplate,

- na iznos 137,17 eura od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos 142,13 eura od 9.3.2013. do isplate,

- na iznos 146,72 eura od 7.5.2013. do isplate,

- na iznos 135,57 eura od 6.6.2013. do isplate,

- na iznos 135,53 eura od 3.8.2013. do isplate,

- na iznos 133,00 eura od 7.8.2013. do isplate,

- na iznos 148,07 eura od 5.10.2013. do isplate,

- na iznos 146,90 eura od 10.11.2013. do isplate,

- na iznos 149,63 eura od 24.12.2013. do isplate,

- na iznos 143,68 eura od 9.1.2014. do isplate,

- na iznos 157,08 eura od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos 155,30 eura od 8.3.2014. do isplate,

- na iznos 152,04 eura od 8.4.2014. do isplate,

- na iznos 147,50 eura od 7.6.2014. do isplate,

- na iznos 129,09 eura od 8.7.2014. do isplate,

- na iznos 136,62 eura od 11.9.2014. do isplate,

- na iznos 217,44 eura od 26.5.2015. do isplate,

- na iznos 36.813,84 eura od 7.10.2015. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana. Stavkom IV. izreke utvrđuju se ništavim dijelovi odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u člancima 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 19. svibnja 2005. između 1. tužiteljice, tuženika i 2. tužitelja. Stavkom V. izreke nalaže se tuženiku da isplati 1-2. tužiteljima na ime preplaćene redovne kamatne stope iznos od 5.028,97 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 16,45 eura od 25.1.2008. do isplate,

- na iznos 16,16 eura od 20.2.2008. do isplate,

- na iznos 50,35 eura od 28.5.2008. do isplate,

- na iznos 50,18 eura od 10.6.2008. do isplate,

- na iznos 49,67 eura od 7.8.2008. do isplate,

- na iznos 50,08 eura od 21.8.2008. do isplate,

- na iznos 52,67 eura od 21.10.2008. do isplate,

- na iznos 51,63 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos 55,89 eura od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos 54,15 eura od 18.3.2009. do isplate,

- na iznos 54,22 eura od 18.7.2009. do isplate,

- na iznos 53,78 eura od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos 54,23 eura od 11.9.2009. do isplate,

- na iznos 82,42 eura od 11.9.2009. do isplate,

- na iznos 81,92 eura od 6.10.2009. do isplate,

- na iznos 83,90 eura od 5.1.2010. do isplate,

- na iznos 83,99 eura od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos 86,35 eura od 23.3.2010. do isplate,

- na iznos 86,69 eura od 26.3.2010. do isplate,

- na iznos 89,84 eura od 11.6.2010. do isplate,

- na iznos 93,12 eura od 21.9.2010. do isplate,

- na iznos 97,38 eura od 23.2.2011. do isplate,

- na iznos 46,82 eura od 25.3.2011. do isplate,

- na iznos 46,03 eura od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos 47,68 eura od 14.5.2011. do isplate,

- na iznos 49,38 eura od 17.6.2011. do isplate,

- na iznos 54,23 eura od 5.8.2011. do isplate,

- na iznos 50,47 eura od 16.9.2011. do isplate,

- na iznos 49,66 eura od 28.9.2011. do isplate,

- na iznos 33,26 eura od 7.10.2011. do isplate,

- na iznos 32,99 eura od 7.12.2011. do isplate,

- na iznos 33,63 eura od 10.1.2012. do isplate,

- na iznos 33,91 eura od 19.1.2012. do isplate,

- na iznos 34,02 eura od 14.3.2012. do isplate,

- na iznos 33,91 eura od 5.5.2012. do isplate,

- na iznos 34,17 eura od 6.6.2012. do isplate,

- na iznos 33,96 eura od 4.8.2012. do isplate,

- na iznos 33,42 eura od 6.10.2012. do isplate,

- na iznos 33,85 eura od 9.11.2012. do isplate,

- na iznos 34,04 eura od 9.1.2013. do isplate,

- na iznos 33,69 eura od 8.12.2012. do isplate,

- na iznos 33,16 eura od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos 33,42 eura od 9.3.2013. do isplate,

- na iznos 33,67 eura od 7.5.2013. do isplate,

- na iznos 33,08 eura od 6.6.2013. do isplate,

- na iznos 33,07 eura od 3.8.2013. do isplate,

- na iznos 32,94 eura od 7.8.2013. do isplate,

- na iznos 33,74 eura od 5.10.2013. do isplate,

- na iznos 33,67 eura od 10.11.2013. do isplate,

- na iznos 33,82 eura od 24.12.2013. do isplate,

- na iznos 33,50 eura od 9.1.2014. do isplate,

- na iznos 34,21 eura od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos 34,12 eura od 8.3.2014. do isplate,

- na iznos 33,95 eura od 8.4.2014. do isplate,

- na iznos 33,71 eura od 7.6.2014. do isplate,

- na iznos 7,87 eura od 8.7.2014. do isplate,

- na iznos 7,98 eura od 11.9.2014. do isplate,

- na iznos 9,14 eura od 26.5.2015. do isplate,

- na iznos 9,12 eura od 26.5.2015. do isplate,

- na iznos 1.128,47 eura od 7.10.2015. do isplate,

1.1. Rješenjem o trošku poslovni broj P-9202/2023-68 od 28. ožujka 2024. riješeno je: ''Nalaže se tuženiku da nadoknadi 1-2. tužiteljima daljnji parnični trošak u iznosu 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.''

2. Protiv presude žale se tužitelji pobijajući istu u dijelu u kojem su odbijeni sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti i isplatom s osnove restitucije za cjelokupnu ništetnost zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno/nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelji su odbijeni sa glavnim zahtjevom, te im nije im priznat zatraženi trošak postupka kojeg su potraživali prema vrijednosti glavnog zahtjeva, jer je sud dosudio troškove prema vrijednosti prihvaćenog supsidijarnog zahtjeva. Tužbeni zahtjevi su međusobno uvjetovani te ih se može promatrati isključivo kao cjelinu iz razloga što sud o eventualno kumuliranom zahtjevu ne bi bio obvezan ni odlučiti da je osnovni zahtjev usvojio. U slučaju usvajanja osnovnog zahtjeva bila bi donesena drugačija odluka o troškovima postupka. Osnovni prvopostavljeni tužbeni zahtjev temelji se na činjenici da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa, a te odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora, pa je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Kako bi utvrdio osnovanost prvopostavljenog tužbenog zahtjeva sud je trebao utvrditi jesu li odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Sud je isto i utvrdio, a što proizlazi iz činjenice da je drugopostavljeni tužbeni zahtjev usvojen. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nisu ostvareni uvjeti za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti. Sud je utvrdio ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, što predstavlja bitne sastojke ugovora, međutim sud utvrđuje da je posljedica samo djelomična ništetnost ugovora. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi uzrokovale su očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja što čitav ugovor čini ništetnim. Sud prvog stupnja propustio je ugovor sagledati kao cjelinu, kao skup neodvojivo povezanih ugovornih odredbi koje zajedničkim i povezanim djelovanjem formiraju obvezu tužitelja. Predlaže se preinačiti presudu na način da se usvoji prvopostavljeni zahtjev, kao i da se tužiteljima prizna troškove postupka u cijelosti za zakonskim zateznim kamatama, odnosno podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik žalbom pobija presudu, osim u t. I. izreke te rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na izreku presude u deklaratornom smislu, sud nije obrazložio razloge ništetnosti odredbi relevantnim razlozima, jer se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnim tužiteljima. U konkretnom slučaju kredit je zbog neplaćanja otkazan 11. rujna 2014. , a presude za kolektivnu zaštitu potrošača ne odnose se na otkazane kredite. Izreka je u t. III. proturječna sama sebi, jer je sud tužitelju dosudio ukupan iznos od 44.615,25 eur, a sve tražbine iz t. III. izreke zbrojene ispravno, daju zbroj od 44.615,00 eur, a u t. V. izreke je presuđeni iznos 5.028,97 eur, dok zbrojeno ispravno trebalo je presuditi 5.028,98 eur. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 259. ZPP-a te čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je sud na ročištu 15. ožujka 2024. saslušao vještaka, koji je otklonio prigovore tuženika. Ponavlja se da je vještak pogrešno uzimao u obzir samo pozitivne tečajne razlike, a razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja, uključujući pozitivne i negativne razlike, pa je trebalo suditi i manje plaćeno od tužiteljske strane tuženoj strani. Tuženik smatra da su tužbom osim tužiteljica BJ kao korisnice kredita i tužitelja SJ kao sudužnika trebale biti obuhvaćene osim tužene banke još i korisnik kredita (MJ) te založni dužnici (KJ i JJ), pa sud po takvoj tužbi nije smio postupiti, jer tužba ne sadrži sve što je potrebno u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP- a. Okolnost da tužbom nisu obuhvaćene sve ugovorne stranke onemogućuje pokretanje postupka, meritorno raspravljanje, te suđenje u ovom sporu. Tužitelji su u tužbi od 8. studenog 2018. postavili glavni tužbeni zahtjev kao deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 19. svibnja 2005. u cijelosti, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se traži da tuženik plati tužiteljima iznos od 1.310.762,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. U tužbi je postavljen i jedan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te kondemnatorni tužbeni zahtjev za iznos od 416.235,28 kuna sa zakonskim zateznim kamatama te za iznos od 58.730,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Podneskom od 14. srpnja 2020., nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelji su preinačili tužbene zahtjeve za isplatu time što su povisili glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev na 1.330.928,64. Sud je na ročištima 7. prosinca 2020. i 15. prosinca 2021. dopustio preinake tužbenog zahtjeva od 14. srpnja 2020. i 25. lipnja 2021., što tuženik osporava ovom žalbom. Sud je tužbene zahtjeve usvojio primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbu članka 502. a i c ZPP-a. Tužitelji nisu dokazali da su prosječni potrošači, niti da su sredstva zbog čega je odobren kredit, korištena isključivo u privatne svrhe, jer je stan kupljen kreditnim sredstvima korišten kao ured. Po stavu tuženika tužitelji nisu potrošači (poduzetnici su jer su vlasnici 11 tvrtki), niti je ugovor o kreditu potrošački ugovor, a Ugovor o kreditu je otkazan. Pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljev tužbeni zahtjev koji je uperen na isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka te zbog promjenjivosti kamatne stope trebalo je odbiti. Sud je automatski primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, bez provođenja testa poštenja, čak i bez objektivnog utvrđenja o potrošačkim svojstvima konkretnog ugovora i tužitelja kao potrošača. Osporava se odluka suda glede prigovora zastare, te se navodi da je isti osnovan. Tuženik drži da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2005., jer da i treba vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe i preinake od 25. lipnja 2021. Tužitelji nisu solidarni vjerovnici, pa bez utvrđenja koji je od dvoje tužitelja platio svaku pojedinu obvezu ne mogu opstati t. III. i V. izreke tim više jer su tužitelji iskazali da su „zajednički“ plaćali kredit. Sud obrazlaže da se radi o djeljivoj obvezi na jednake dijelove, no tako ne sudi, već kao da se radi o solidaritetu. Zbog navedenog pogrešna je primjena čl. 1111. ZOO jer samo onaj tko je nešto bez osnove platio, ovlašten je tražiti povrat. Ugovor o kreditu sklopljen je 19. svibnja 2005., pa se može primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., a nikako oni naknadni. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka (t. VI. i VII. izreke) u kojima je tužiteljima dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 15.659,89 eur uvećano za zatezne kamate odnosno odbijen zahtjev tuženika, a pobija se i rješenja. Sud je tužitelju dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, a zanemario je čl. 188. st. 2. ZPP-a jer je odbio glavni zahtjev tužitelja, ali nije odmjerio tuženiku troškove postupka. Tuženik smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije nužan i opravdan trošak. Sud je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od ukupno 331,81 eur, zanemarujući da su od plaćanja pristojbi oslobođeni između ostalog potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Sud je priznao tužitelju trošak preliminarnog vještačenja sačinjenog izvan postupka (106,18 eur), iako na istome nije utemeljio presudu, niti je koristio kao dokaz. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i rješenje u cijelosti, te odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka, kao troškova žalbe, uvećano za zatezne kamate, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu, kao i rješenje u cijelosti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelji predlažu odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika u cijelosti te potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i da naloži tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni trošak odgovora na žalbu, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Žalbe nisu osnovane, osim dijela žalbe tuženika na odluku o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Nije osnovan ni žalbeni navod da je u st. III. i V. izreka proturječna sama sebi, jer je očito da se radi o neznatnim razlikama nastalim prilikom preračunavanja i zaokruživanja iznosa u kunama u iznose u eurima. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. U svezi žalbenog navoda, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi preinake tužbe, te na navode prvostupanjskog suda valja dodati da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je ovdje sud utvrdio, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede preinake tužbenog zahtjeva i prigovora zastare.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da je u cijelosti ništav Ugovor o namjenskom kreditu i da im tuženik vrati sve što su mu isplatili na temelju tog Ugovora

- da eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelji traže utvrđenje ništavim pojedinih odredbi Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata i valutna klauzula, te da im tuženik isplati razliku između anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenjivom tečaju CHF

- da su 1. tužiteljica ČJ (ranije MJ), kao korisnica kredita i založna dužnica i tuženik Zagrebačka banka d.d. sklopili 19. svibnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu kojim je 1. tužiteljici (korisnici kredita) odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 140.850,00 CHF

- da se prema članku 2. Ugovora 1. tužiteljica obvezala kredit platiti u anuitetima, a prema članku 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 774,60 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja

- da je ugovorena redovna godišnja kamata od 4,90 % koja je promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama tuženika

- da je namjena kredita kupnja stana u [adresa], ukupne površine 47,69 m2

- da je 2. tužitelj Ugovor o namjenskom kreditu potpisao u svojstvu sudužnika te preuzeo obvezu otplate kredita uz uvjete i na način kao i korisnik kredita, te ima pravni položaj korisnika kredita

- da je Ugovor o kreditu otkazan 11. rujna 2014.

- da je kredit u cijelosti otplaćen 25. svibnja 2015.

- da su 1. i 2. tužitelji iskazali da im je kredit bio potreban radi kupnje stana u kojem će živjeti, te da u predmetnom stanu žive od kupnje stana

- da stan koriste za osobne, obiteljske potrebe

- da su trgovačka društva TRI BRATA j.d.o.o., E-SEKURUS d.o.o., CENTAR ZA VJEŠTAČENJA, PROCJENE I UPRAVLJANJE d.o.o., DVA LIMUNA d.o.o. i CENTAR ZA ZAPOŠLJAVANJE d.o.o. osnovana 2018. te ih se ne može dovesti u vezu s predmetnim kreditom, jer je kredit otplaćen prije toga

- da je iz iskaza svjedokinje FJ utvrđeno da se 1 i 2. tužitelja ne sjeća, ali da klijenti nisu mogli pregovarati oko visine kamatne stope i da im je općenito rečeno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- da su tužitelji podneskom od 28. lipnja 2021. nakon financijskog vještačenja te dopune vještačenja konačno postavili kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuju isplatu iznosa od 1.330.928,64 kune / 176.644,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne uplate

- da postavljaju i eventualno kumulirani zahtjev kojim potražuju isplatu preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule u iznosu 336.153,60 kuna / 44.615,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose razlika anuiteta, te isplatu preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 37.890,81 kunu / 5.028,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose razlika anuiteta - da se tuženik toj preinaci protivio, a ako sud dopusti preinaku, ističe prigovor zastare

- da iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora ili da tužitelji nisu potrošači, što tuženik nije dokazao

- da je tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 30. studenoga 2020. prigovorio da tužitelji nemaju svojstvo potrošača, jer da nisu dokazali da stan koji je kupljen sredstvima kredita koriste isključivo u potrošačke svrhe

- da je kao dokaz prigovora tuženik dostavio članak objavljen 12. siječnja 2020. u "Jutarnjem listu" u kojem se navodi da su tužitelji stan uredili za iznajmljivanje

- da prigovara da konkretni Ugovor nije potrošački ugovor

- da sud utvrđuje da se radi se o materijalnopravnim prigovorima koji se mogu isticati nakon zaključenja prethodnog postupka, ali se radi njegovog opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP- a

- da je prethodni postupak zaključen 8. srpnja 2019., dok je članak objavljen 12. siječnja 2020, pa sud zaključuje da taj dokaz tuženik nije mogao priložiti prije zaključenja prethodnog postupka

- da članak koji je dostavljen i nekretnina koja se u istome opisuje nisu iste, odnosno radi se o opisu druge nekretnine, a ne o nekretnini koja je kupljena sredstvima kredita

- da je iz predmetnog ugovora o kreditu nesporno da su tužitelji isti sklopili zbog kupnje stana, da tužitelji svojstvo potrošača nisu bili dužni dokazivati, te da su živjeli sa dvoje djece u stanu od 52 m2, pa je životno logično da u njemu nisu mogli obavljati nikakvu djelatnost

- da sud nije po službenoj dužnosti obvezan istraživati sudski registar i poslovanje tužitelja, već se dokazi mogu provoditi samo ukoliko su do zaključenja prethodnog postupka predloženi

- da tužitelji ne spore da su na toj adresi imali prijavljeno sjedište društva POKLON d.o.o. iako je djelatnost bila obavljana posredstvom trećih osoba u okviru informatičkih djelatnosti, te istu nisu obavljali osobno niti u stanu u kojem su živjeli

- da činjenica da su tužitelji nakon sklapanja Ugovora o kreditu otvarali i zatvarali pojedina trgovačka društva nije od utjecaja na donošenje odluke, već je za utvrđenje njihovog potrošačkog statusa relevantan samo period u kojem je ugovor sklopljen

- da iznos kredita nije od značaja na pitanje je li predmetni kredit potrošački jer se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača

- da glede prigovora zastare za preinačeni dio tužbe kojim je povećan kondemnatorni dio prvo postavljenog zahtjeva (eventualno kumulirani zahtjevu su smanjeni) ističe se da prigovor nije pravno odlučan jer je prvo postavljeni zahtjev odbijen

- da je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Darfin d.o.o. utvrđeno, nakon što su otklonjeni prigovori na nalaz i mišljenje da preplaćeni iznosi s osnove valutne klauzule iznose 336.153,60 kuna / 44.615,25 eura, te da preplaćeni iznosi s osnove promjenjive kamatne stope iznose 37.890,81 kunu / 5.028,97 eura

- da su prigovori koje iznosi tuženik pravne naravi, te da isti ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja

- da glede prigovora tuženika da je sud odlučujući o visini tužbenog zahtjeva trebao uzeti u obzir negativne tečajne razlike, sud navodi da tuženik u konkretnom slučaju nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev

- da u postupku u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o CHF valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamati, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, odnosno kada su kamatne stope bile niže (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023.)

- da iz tih razloga nije davan vještaku takav zadatak

- da je iz prometa po kreditu utvrđeno da su otplate mjesečnih anuiteta vršene od strane tužitelja, osim nekoliko gotovinskih uplata

- da tuženik nije dokazao da je navedene uplate izvršila neka treća osoba za korist tužitelja

- da se radi o djeljivoj obvezi, a da kod takve vrste obveza nije potrebno razdvajati iznose, jer se ukupna tražbina dijeli među tužiteljima na jednake dijelove, sve u smislu čl. 412. st. 2. ZOO-a.

15. Prvostupanjski sud otklanja prigovor tuženika da je Ugovor o namjenskom kreditu otkazan 11. rujna 2014. te da je otkazom prestao postojati, pa da se ne može više utvrđivati ništavost ugovora, kao niti ništavost pojedinih odredbi koje su bile u njemu sadržane. U odnosu na taj prigovor tuženika ističe da je člankom 110. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 109. stavak 1. ZOO/91) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li ugovor otkazan. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da se ništetnost ne može isticati ako je ugovor prestao postojati. U odnosu na prigovore dopuštenja preinačenja tužbe od 7. prosinca 2020. i 15. prosinca 2021. pravilno sud navodi da su tužitelji podneskom od 28. lipnja 2021., te podneskom od 14. srpnja 2020. povećali iznos prvopostavljenog zahtjeva, dok su smanjili eventualno kumulirane kondemnatorne zahtjeve, a da je čl. 191. st. 2. ZPP-a propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužitelji su tužbu preinačili (povećali prvopostavljeni zahtjev za isplatu) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja ukupno uplaćenih iznosa, kao i preplaćenih iznosa, pa sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. stavak 2. ZPP-a, jer tužitelji bez svoje krivnje nisu mogli tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena. Glede prigovora da su tužbom trebali biti obuhvaćeni MJ te založni dužnici KJ i JJ, sud utvrđuje da MJ nije korisnik kredita, već založni dužnik, te da ugovorne stranke jesu jedinstveni, ali nisu nužni suparničari u parnicama radi utvrđenja ništetnosti pravnih poslova. Stoga tužitelji nisu dužni tužbom obuhvatiti sve ugovorne strane spornih ugovora budući se ne radi o nužnim suparničarima.

16. Na žalbu tužitelja valja reći da prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže navodeći da utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetni Ugovor o kreditu je oslobođen ništetnih odredaba, što za posljedicu ima djelomičnu ništetnost, ali ne i ništetnost cijelog Ugovora. Takvo pravno stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelji ne osporavaju pobude za sklapanje Ugovora, ne osporavaju namjenu kredita i ne osporavaju da su ugovori plaćanje kamata i valutnu klauzulu, a osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF i po stajalištu ovoga drugostupanjskog suda, ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, te čl. 324. st. 1. ZOO prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (obrazloženo u daljnjem tekstu presude) uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da su tužitelji kao potrošači dovedeni u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga prema ocjeni i ovoga suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi, jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljima omogućeno od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Prema tome, kako tužitelji na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazali da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tuženice kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobude zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, niti su izložili činjenice iz kojih bi takav zaključak proizlazio, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 324. st. 1. ZOO i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, kao i kondemnatorni zahtjev temeljem toga za isplatu.

17. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

18. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine. Tužiteljima je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

19. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

22. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 19. svibnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da su tužitelji nastupali isključivo kao fizičke osobe, da je stan kupljen i da se koristi za stanovanje, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelji u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

23. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

24. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da su tužitelji temeljem ništetnih odredbi preplatili tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljima taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

25. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

26. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. prosinca 2018., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet ABC i ABC protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.) Na žalbene navode stranaka valja istaći, da su tužitelji postavili glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te da je sud prvoga stupnja glavni tužbeni zahtjev odbio u cijelosti a usvojio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, vrijednosti predmeta spora tužbenih zahtjeva kod eventualne kumulacije se ne zbrajaju jer tužitelj ne traži da se prihvate oba zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x-348/10 od 29. veljače 2011), pa je prvostupanjski sud pravilno o troškovima parničnog postupka odlučio temeljem vrijednosti predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Na daljnje žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi, pa su u tom dijelu žalbe stranaka neosnovane. Međutim, djelomično osnovano tuženik prigovara odluci suda prvog stupnja da tužiteljima nije bilo potrebno dosuditi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od ukupno 331,81 eur, te trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 106,18 eur. Temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što su ovdje tužitelji. Temeljem čl. ZPP-a 151. st.1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, što ovdje za troškove citiranog vještačenja nije slučaj, a posebno iz zbog toga što utvrđenja predmetnog vještačenja prvostupanjski sud nije koristio kod odlučivanja. Zbog navedenog valjalo je utvrđene troškove parničnog postupka umanjiti za iznos od 437,00 eura, te preinačiti pobijanu presudu u stavku VI. izreke.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

29. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljima ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude, valja istaći da se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a zatražila naknadu tih troškova. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005., pa je žalbu tužene kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP pobijano rješenje potvrditi.

30. Zbog navedenog žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u st. I. izreke, te u st. VI. izreke, u dijelu u kojem nije dosuđen trošak parničnog postupka preko iznosa od 15.222,71 eura kao zakonitu.

31. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u st. II., III., IV., V. i VII. izreke, te u st. VI. izreke do iznosa od 15.222,71 eura kao zakonitu, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu i temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod st. III. izreke ove drugostupanjske presude.

32. Tužiteljima nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njihova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

33. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo glede manjeg dijela odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte