Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-924/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, Pisarnica Split I, Varaždinska 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1362/2020-21 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Splitu poslovni broj P- 1362/2020-21 od 17. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH1210010051863000160, model 26, pozivnom na broj 5908-19-19-03368296430 iznos od 15.489,73 eura sa zateznom kamatom određenoj po članku 29. stavak 2. ZOO tekućom od 4. svibnja 2020. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.“ II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 4.375,00 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja, dakle od 17. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353 ZPP-a. Presuda je zasnovana na pogrešnom pravnom pristupu. U odnosu na postojanje obveze naknade štete tuženika prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj smatra da ta odredba ne može isključiti pravo tužitelja na naknadu štete koje je određeno odredbama čl. 161. do čl. 170 Zakona o mirovinskom osiguranju. U Zakonu o mirovinskom osiguranju je regulirano pravo tužitelja na naknadu štete, pojedini slučajevi u kojima za tužitelja nastaje šteta, te visina štete, kao i način njezinog izračuna. U čl. 164. ZOMO st. 1. je navedeno kako Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), a u čl. 164. ZOMO st. 5 stoji da su za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne odredbe toga Zakona. U konkretnom slučaju trebalo je primijeniti čl. 161. st. 2 Zakona o mirovinskom osiguranju. Navedena odredba tužitelju daje pravo na naknadu stvarne štete koja se odnosi na novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Tužitelj ne može prihvatiti da je u konkretnom slučaju razlog primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu zato što tako kaže Vrhovni sud RH. Oba zakona su lex specialis iz razloga što se i ZOOP i ZOMO odnose na posebne segmente prava osiguranja koji su regulirani općim odredbama ZOO-a. Sud daje prednost u primjeni Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu pred Zakonom o mirovinskom osiguranju, iako je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, pa kasniji zakon derogira raniji. Tužitelj je dostavio potvrdu (obračun) o izvršenoj isplati mirovine u utuženom razdoblju, ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima je dodatno ukazao da su navedene mirovine doista isplaćene u naznačenim svotama. Time je tužitelj izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda, odnosno obračun ima značenje javne isplave. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, a nisu počinjene niti ostale bitne povrede iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Stoga zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tužitelj vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) potražuje od tuženika (kao društva za osiguranje) naknadu štete koja predstavlja isplaćenu mirovinu tužiteljevom osiguraniku AN za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 29. veljače 2020.

- da je do umirovljenja TN došlo kao posljedica njegovog ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se zbila 4. rujan 1995.

- da je pravo na invalidsku mirovinu AN priznato rješenjem (ondašnjeg) Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (RF MIORH) od 28. svibnja 1997.

- da se potraživanje prema društvu za osiguranje (ovdje tuženiku) temelji na činjenici da je "u vrijeme nastanka prometne nezgode vozilo je vilo osigurano policom auto odgovornosti broj 00000763323"

- da se odgovornost tuženika za štetu temelji na čl. 164. Zakona o mirovinskog osiguranju, a visina štete na čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju

- da je sporno među strankama primjenjuje li se na konkretni slučaj članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 115/18) ili čl. 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13,152/14)

- da uz pasivnu legitimaciju tuženik osporava i uzročnu vezu štetne radnje (predmetne nezgode) i štete (umirovljenja i posljedičnih isplata mirovina), odgovornost za štetni događaj te činjenicu isplata mirovina

- da je iz prijave o povredi na radu HZZO-a od 2. studenog 1995. utvrđeno da je ista podnesena za ozlijeđenog TN povodom prometne nezgode od 4. rujna 1995.

- da je iz rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Klasa: UP/I- 140-04/97-01/03368296460, Ur. broj: 341-18-03/1-97-002853 od 28. svibnja 1997. utvrđeno da je istim osiguraniku AN, kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu priznato od 1. travnja 1997. pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 1.425,17 kuna mjesečno

- da je iz nalaza i mišljenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 18. veljače 1997. utvrđeno da se u istom navodi da za TN postoji gubitak radne sposobnosti jer nema preostale radne sposobnosti

- da je iz presude istoga suda pod poslovnim brojem IP-1277/2002 od 1. lipnja 2007. utvrđeno da je naloženom tuženiku Jadransko osiguranje d.d. isplatiti tužitelju HZMO iznos od 57.053,75 kuna za razdoblje od 1. prosinca 1999. do 31. svibnja 2002. te iznos od 62.889,90 kuna za razdoblje od 1. listopada 2003. do 31. prosinca 2005.

- da se potraživanje prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, temelji na činjenici što je nezgodu skrivio vozač autobusa, koje je na dan predmetne nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika.

7. Prvostupanjski sud navodi da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revd-3181/2021-2 od 14. rujna 2022. izraženo pravno shvaćanje da se u sporu HZMO-a protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Prema čl. 27. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (3.).

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju mirovine utvrđene zbog ozljede na radu, što bi značilo da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, na koju razliku tužitelj isključivo ima pravo kao naknadu štete ostvariti od društva za osiguranje pa bi potraživanje već i zbog toga bilo neosnovano (tako i Revd-2028/2023. od 15. studenog 2023., Revd-379/2023. od 14. lipnja 2023). Tuženik je osporavao da su utuženi iznosi plaćeni. Dokumentacija koju je dostavio tužitelj predstavlja vjerodostojne isprave, a ne javne isprave. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da u situaciji kada je tuženik osporio da su isplate doista i izvršene, tužitelj je trebao dokazati osnovanost svog potraživanja.

9. Nadalje, sud navodi da sve kad bi i tužitelj imao pravo na naknadu u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, da tužitelj, na kojem je teret dokaza u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, nije predložio financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja postoji li eventualna razlika u smislu čl. 27 st. 1. i 3. ZOOP-a. Tužitelju bi s osnova ugovora o osiguranja od automobilske odgovornosti prema tuženiku mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine, a ne puni iznos štete koji tužitelj potražuje na temelju članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj tvrdi da se u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, temeljem koje odredbe je odredio visinu potraživanja, pa je prvostupanjski sud s obzirom da tužitelj nije predložio dokaze za utvrđivanje visine potraživanja, odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

10. Treba reći da je na valjano utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno, u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP). Takvo stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev 2538/2018-2 od 12. siječnja 2022., Rev- x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2002. i Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata ("Narodne novine", broj 157/13 - dalje: ZMO), a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.

11. Pravilno prvostupanjski sud primjenjuje čl. 27. st. 1. ZOOP-a, koji je bio na snazi u vrijeme isplata mirovina koje su predmet ovog postupka, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. navedenog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. ZOOP-a). Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP- a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U skladu s citiranom odredbom čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom predmetu trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, o čemu ovisi odluka o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da postoji razlika između iznosa mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a što ovdje nesporno nije slučaj (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a).

13. Vezano na žalbene navode tužitelja koji se odnose na to koji materijalno pravni propis valja primijeniti u ovom slučaju, valja istaći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava, te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a. Pri tome valja istaći da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te sud samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti na činjenična utvrđenja u svakom predmetu.

14. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina