Poslovni broj: P- 1027/2019-19

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Plavšiću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Krešimira Majnarića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnicu Hrvojku Čolaković, 9. rujna 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu broj: 9010894336, sklopljenog 13. prosinca 2005.g. između tužitelja ŽŠ OIB [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 84,100,00 CHF (osamdesetčetiritisućeistotinu CHF) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb OIB 02535697732 u dijelu u kojem se navodi da je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1. i članka 7.2. Ugovora o kreditu kojima se odobrava kredi od 84.100,00 CHF (osamdesetčetiritisućeistotinu CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita i kojima se utvrđuje otplata kredita u 216 mjesečnih anuiteta prema otplatnoj tablici tuženika uz primjenu valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu za CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po ugovoru o kreditu broj: 9010894336.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732, Radnička 50, Zagreb, da tužitelju RŠ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati novčani iznos od 2.115,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju ŽŠ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 7.006,80 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.337,95 eura po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan sporedni zahtjev tužitelja u vezi potraživanja zatezne kamate preko dosuđene točkom IV. izreke ove presude na iznos od 5.337,95 eura, do zatražene na iznos 7.006,80 eura, odnosno zatražene zatezne kamate na tu razliku od 1.668,85 eura, počevši od 30. rujna 2015., do isplate.

VI Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi isplate. U tužbi navodi da je 13. 12. 2005. sklopio Ugovor o kreditu, prema kojem je kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 84.100.,00 CHF s rokom otplate od 216 mjeseci, te da je dana 8. 12. 2015. sklopila dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija, te da je kredit otplaćen u cijelosti. Nadalje navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa 4,35%, o kojoj se nije pojedinačno pregovarala kao i odredbu kojom je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima. Nadalje navodi da ga tuženik nije dovoljno informirao o potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se nadalje poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br P-1401/12 od 4. 7. 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br Pž-7129/13-4 pod 13. 6. 2014. , kojim presudama je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba ništetna. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 7.1. Ugovora ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, odnosno u 216 mjesečnih anuiteta, da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje se tužitelj poziva na presudu suda EU C-186/16 kojom je pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik- kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

Podneskom od 17. lipnja 2025. tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev te predlaže sudu da naložit tuženiku da mu na ime povrata razlike anuiteta uslijed povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja tijekom trajanja otplate isplati iznos od 9.162,53 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu na način da je osporavao kako osnovanost tako i visinu tužbenoga zahtjeva, tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda u Vinkovcima, pozivajući se na čl. 48. i 59 ZPP-a, Tuženik nadalje ističe prigovor da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih 17 umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Gos-1/2019, utvrdio da su sklopljeni Dodaci kojima je izvršena konverzija zakoniti i pravno valjani, slijedom čega ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi, po mišljenju tužitelja, proizlazilo iz takvog pravnog posla koji je u potpunosti u skladu sa zakonom iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odredila; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tužba je, povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje obzirom da visina tužbenog zahtjeva za isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu, stoga se predlaže istu odbaciti. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže, odbaciti tužbu kao neurednu podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br 9010894336 otplatni plan, pregled uplata o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, knjigovodstvena kartica, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim - vještačenjem po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec.- stalni sudski vještak te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog - financijskog vještačenja.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu. Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao na raspravnom rješenju od 9. rujna 2025.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i povrata preplaćenog iznosa otplate kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 13. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu br 9010894336 na iznos od 84.100,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb, te da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35%,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 562,15 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala

- da su stranke dana 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija.

7. Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovorenih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

-

da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe.

8. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje ima potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 ( Profi Credit Slovakia) od 22. 4. 2021.godine."“

9. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĐŠ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

10.1. Tužitelj saslušan na ročištu od 9. rujna 2025. izjavio je da je ugovor s tuženikom zaključio dana 19.12. 2005. godine, da je kredit koristio za adaptaciju kuće, da prilikom zaključenja ugovora, nije bio klijent tužene banke, da je kredit podigao u PBZ zato što su mu ponudili najpovoljnije uvjete. Nadalje je izjavio da su mu ponudili kredit u eurima, ali su mu nakon kasnijeg izvršenog izračuna, ponudili kredit u CHF obzirom da je za njega u tom trenutku bio najpovoljniji i ispunjavao uvjete za isti. Tužitelj navodi da je razgovarao s osobnim bankarom i raspitivao se o eventualnom rizicima i da mu je bankar rekao da tu nema nekog velikog rizika i da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali da ne očekuju neku veliku promjenu što se tiče samih kamata kao i da mu je osobni bankar objasnio što to znači valutna klauzula s tim da dotada nije imao saznanje o tome što točno znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Navodi da je početna rata za otplatu bila nešto više od 2500kn, a u jednom trenutku je bila veća od 3000kn pa čak i u jednom trenutku bila i 4000kn. Tužitelj je prilikom zaključenja ugovora računao na početnu ratu koju je bio u mogućnosti otplaćivati, a kasnije povećanje rate mu je predstavljalo jako veliki problem. Tužitelj navodi da je znao da će toliko porasti mjesečna rata, nikako se ne bi upustio u kreditiranje i adaptaciju kuće.

Na posebne upite punomoćnika tuženika, tužitelj je odgovorio da je tražio da mu objasne to oko valutne klauzule i koliki su rizici i kako je već ranije naveo da je tada dobio pojašnjenje o tome, navodi da je djelomično pročitao ugovor jer nije sumnjao u riječi osobnog bankara s obzirom da mu je prije toga pojasnio detalje koji su ga zanimali, a javni bilježnik je samo djelomično pročitao ugovor i upozorio ga na rizike. Tužitelj navodi da je dolazio u banku više puta i usmeno upozoravao na to da mu se objasni zašto mu je toliko porasla mjesečna rata. Nadalje, tužitelj je izjavio da je rate kredita plaćao zajedno sa svojim roditeljima. Tužitelj je također izjavio da je dobrovoljno pristao na dodatak ugovora o kreditu te da nje imao drugog izbora nego pristati na nove uvjete kreditiranja s obzirom na mjesečna primanja. Na taj način mu je smanjen anuitet u skladu s njegovim primanjima i početnim anuitetom na koji je sam pristao prilikom zaključivanja ugovora.

11. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 LŠ i TŠ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

13. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

14. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

16. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

17. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

17.1. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

10. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)

10.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu FŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.

Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

11. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

12. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

13. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

14. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

15. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

16. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

17. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

18. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

19. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

20. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu R protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

21.1. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.

22. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno - financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec. stani sudski vještak. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je vještak uvidom u dostupnu dokumentaciju sadržanu u predmetnom spisu utvrdio da su tužena Privredna banka Zagreb kao Kreditor i RŠ kao korisnik kredita dana 13.12.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 9010894336 kojim se tužitelju kao korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 84.100,00 CHF protuvrijednosti u HRK po važećem srednjem tečaju kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu, da je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta. Otplata kredita ugovorena je s rokom od 216 mjeseci, odnosno 216 jednakih mjesečnih anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 562,15 CHF dana 31.01.2006. godine. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Nadalje, vještak navodi da je člankom 4 predmetnog ugovora o kreditu utvrđena primjena kamatne stope u visini od 4,35 %, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana dok je uvidom u obavijesti o promjenama kamatnih stopa utvrdio da kamatna stopa u vrijeme dospijeća prvog anuiteta otplate kredita iznosila 4,30 %. Kao početni iznosa anuiteta i početnu kamatu u izračunu razlike anuiteta nastale uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu vještak je primijenio ugovorom određenu kamatnu stopu u visini 4,35 godišnje, odnosno nominalni iznos anuiteta u visini od 562,15 CHF iskazan u početnom otplatnom planu uz osnovni ugovor o kreditu.

Iz zaključka nalaza mišljenja vještaka proistječe da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od 2.115,73 eura, te da je ukupan iznos manje plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen u visini od – 6.287,43 eura. Nadalje, vještak utvrđuje da razlika (više-manje) anuiteta nastala uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđena je u visini od – 4.171,70 eura. IZ nalaza proistječe da razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od 4.778,12 eura. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, vještak utvrđuje u iznosu od 5.337,95 eura. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu utvrđen je u iznosu od – 559,83 eura. Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015) utvrđen je u iznosu od 1.665,96 eura, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Iz nalaza nadalje proistječe da je razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. priznata u konverziji utvrđena u iznosu od 3.728,04 eura. Iznos koji tužitelj potražuje tužbom utvrđen ovim vještačenjem, iskazan u Tablicama 1 i 2 pismenog nalaza, nije uzet u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR. Ukupan iznos zakonske zatezne kamate obračunat na više plaćene iznose po osnovu tečajnih razlika od datuma dospijeća svake pojedine preplate do 30.09.2015. utvrđen je u ukupnom iznosu od 3.334,81 eura. Ukupan iznos zatezne kamate preostale nakon uračunavanja preplate utvrđene izračunom konverzije (sukladno odredbama iz čl. 170-172 ZOO) utvrđen je u iznosu od 1.668,85 eura. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa s primjenom od 01.01.2014. utvrđena je u visini od 3,23 % na godišnjem nivou, dok je tečaj CHF s primjenom od 26.01.2015. godine utvrđen u visini od 6,39 kn za 1 CHF. Navedene zakonske odredbe uzete su u obzir u izračunima iskazanim u ovom vještačenju.

22. Nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istoga sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.

Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da tužitelju prilikom konverzije 30.09.2015. nije priznato 1.668,85 eura zateznih kamata na više plaćene iznose po osnovi tečajnih razlika, stoga tužitelj taj iznos pribraja preplati anuiteta zbog razlike tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni u iznosu od 5.337,95 eura, te da preplata po osnovi promjene tečaja i nepriznatog dijela zatezne kamate na dan kada je izvršena konverzija tj. 30.09.2015 iznosi sveukupno 7.006,80 eura.

22.1. Tužitelj potražuje iznos od 2.115,73 eura po osnovi više plaćenih anuiteta nastalih zbog jednostrane promjene kamatne stope, iznos od 1.668,85 eura na ime zateznih kamata na više plaćene iznose po osnovi tečajnih razlika, te iznos 5.337,95 eura na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio djelomično osnovanim, osim u dijelu koji se odnosi na sporedni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 1.668,85 eura, koji iznos je pribrojen preplati anuiteta zbog tečajne razlike, jer je to protivno odredbi čl. 31. st.1. ZOO-a, propisanoj zabrani anatocizma.

23. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,35% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,35% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

23.2. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

23.3. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim te je donio odluku kao u točkama I-IV izreci.

25. Ocijenivši neosnovanim zahtjev tužitelja na isplatu zakonskih zateznih kamata na dospjele kamate u iznosu od 1.668,85 eura, sud je donio odluku kao u točci V.

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a obzirom da tužitelj nije uspio tek u neznatnom dijelu sporednog potraživanja zakonskih zateznih kamata, zbog kojeg dijela nisu nastali dodatni troškovi i čl. 155. ZPP-a, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.162,53 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 250,00 eura, za sastav 2 obrazložena podneska 22.3.2021. i 18.6.2025. po 250,00 eura, za zastupanje na ročištima od 22.3.2021., 29.4.2025. i 9.9.2025. po 250,00 eura, odnosno ukupno 1.500,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko - knjigovodstvenog vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 eura.

25.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu budući ista nije plaćena prilikom podnošenja tužbe niti do dana donošenja presude. Tužitelju također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupi na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

25.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eura.

U Vinkovcima, 7. listopada 2025.

sudac;

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. Odvjetnik Hrvoje Plavšić, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb – punomoćnik tuženika