- 1 -              Rev 70/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 70/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) Opća bolnica O. (OIB: ...), O., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik) M. F. (OIB: ...) iz Z., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-390/17-2 od 29. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-514/09-57 od 4. studenoga 2016., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-390/17-2 od 29. siječnja 2019. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.000,00 kn i iznos od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose i po stopama pobliže navedenim u izreci (točka I. izreke). Nadalje je odbijen je tužitelj s preostalim zahtjevom za isplatu iznos od 533.149,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništavim odredbe st. 5. čl. IV. i odredbe st. 3. čl. V. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između stranaka 10. veljače 2003. i za naknadu parničnog troška (točka III. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 533.149,10 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 70.350,00 kn (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu 8.328,13 kn (točka II. izreke), a odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sudske pristojbe u iznosu od 20.000,00 kn (točka III. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da je podnosi zbog svih razloga predviđenih ZPP. Nije predložio odluku ovom sudu po podnesenoj reviziji.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbiti uz naknadu troška odgovora u iznosu od 9.175,00 kn.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet ovog revizijskog postupka je tužbeni zahtjev za isplatu bruto plaće sa zakonskim zateznim kamatama koju je tužitelj isplatio tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije u razdoblju od listopada 2001. do prosinca 2005., a za koju tužitelj smatra da mu pripada zbog povrede ugovorne obveze (samovoljnog prekida radnog odnosa) iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 4. listopada 2001. kojim se tuženik obvezao nakon završene specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita ostati najmanje dvostruko vremena koliko je trajala specijalizacija na radu kod tužitelja na radnom mjestu specijaliste pedijatra, a u slučaju samovoljnog prekida radnog odnosa naknaditi mu puni iznos sredstava koja su uložena u protekli period specijalizacije i to iznos bruto plaće i druge prinadležnosti s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

8. Među strankama nije bilo sporno da su Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 4. listopada 2001. (u daljnjem tekstu:Ugovor) tužitelj i tuženik, kao specijalizant iz pedijatrije, uredili međusobna prava i obveze na način:

 

- da je čl. II. određeno da tuženik počinje sa specijalizacijom 4. listopada 2001.,

 

- da se čl. III. tužitelj obvezao tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije u drugim ustanovama osigurati plaću,

 

- da je čl. IV. Ugovora određeno da će tuženik u roku 48 mjeseci završiti specijalizaciju iz pedijatrije, te da će nakon završene specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita započeti raditi na radnom mjestu specijalista pedijatrije, odnosno da će ostati na radu u Općoj bolnici O. na odgovarajućem radnom mjestu najmanje dvostruko vremena koliko je trajala specijalizacija,

 

- da se čl. V. st. 3. Ugovora tuženik obvezao da ako samovoljno prestane s radom za vrijeme trajanja specijalizacije, odnosno ukoliko samovoljno napusti ustanovu nakon završene specijalizacije, dužan je ustanovi vratiti puni iznos sredstava koja su uložena u protekli period specijalizacije (iznos bruto plaće i druge prinadležnosti) i to uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja počinje teći od dana primitka sredstava pa do isplate kao i naknaditi eventualnu štetu do koje dođe uslijed prestanka radnog odnosa.

 

8.1. Među strankama nije bilo sporno ni da tuženik nije postupio u skladu s citiranim odredbama Ugovora (čl. IV. i čl. V.), s obzirom je samovoljno prekinuo radni odnos kod tužitelja prije proteka roka određenog tim Ugovorom.

 

9. Među strankama je u revizijskom stupnju postupka jedino sporno postoji li obveza tuženika temeljem navedenog Ugovora tužitelju isplatiti utuženi iznos koji se sastoji od troška bruto plaće od listopada 2001. do prosinca 2005. koju je primio od tužitelja.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da iz Specijalističke knjižice tuženika proizlazi da je započeo sa specijalizacijom 4. listopada 2001.,

 

- da su tužitelj i tuženik kao specijalist pedijatar dana 3. veljače 2006. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme prema kojem će tuženik obavljati poslove specijaliste pedijatra u Odjelu na pedijatriji s početkom rada 3. veljače 2006.,

 

- da je rješenjem o prestanku ugovora o radu otkazom zaposlenika od 28. studenog 2008. tuženiku prestao radni odnos 30. studenog 2008.

 

11. Prvostupanjski sud, polazeći od činjenice da je tuženik za vrijeme specijalizacije obavljao rad za tužitelja, neovisno u kojoj ustanovi, a unatoč tome što je odredbom čl. V. st. 3. Ugovora bilo određeno da je tuženik dužan je ustanovi vratiti puni iznos sredstava koja su uložena u protekli period specijalizacije (iznos bruto plaće i druge prinadležnosti) ukoliko samovoljno napusti ustanovu, zauzima shvaćanje da iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženika budući se upravo tužitelj Ugovorom obvezao tuženiku osigurati plaću. Nadalje se u prilog svom shvaćanju poziva na odredbu čl. 3. Zakon o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 - službeni pročišćeni tekst, 68/05, 94/09, 149/09 - dalje: ZR) prema kojoj je poslodavac radniku za obavljeni rad dužan isplatiti plaću koja predstavlja naknadu za obavljeni rad te se isplaćuje sukladno odredbi čl. 83. st. 1. ZR nakon obavljenog rada. Slijedom navedenog u tom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji predstavlja trošak tužitelja za bruto plaće isplaćene tuženiku, ocjenjuje neosnovanim i odbija ga.

 

12. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. t. 3. ZPP i nalaže tuženiku isplatu spornog iznosa tužitelju ocijenivši da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izrazio shvaćanje da iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženika. Ovaj sud svoj zaključak temelji na nespornoj činjenici da je tužitelj ispunio svoje ugovorne obveze prema tuženiku pa zaključuje da je i tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu prema tužitelju sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), jer su ugovorne strane u obveznom odnosu dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezino ispunjenje, a u slučaju raskida ugovora tuženik dužan je ispuniti obveze nastale kao posljedica raskida ugovora na temelju odredbe čl. 132. st. 2. i 5. ZOO.

 

13. Iako tužitelj u reviziji navodi da je podnosi zbog svih razloga predviđenih ZPP, on sadržajno osporava samo shvaćanje suda u pobijanoj presudi da je tuženik dužan vratiti tužitelju isplaćenu bruto plaću za vrijeme trajanja njegovog rada kod tuženika, a kao posljedicu prijevremenog raskida ugovora o radu, a koje je sud utemeljeno na odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 17. ZOO).

 

14. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

 

15. Po ocjeni ovoga suda pravilno je u pobijanoj presudi ocijenjeno da se spor ima riješiti primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZOO u vezi s odredbama Ugovora o specijalizaciji, kojim su stranke uz ostalo ugovorile i pravne posljedice raskida ugovora. Naime, radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a sam ugovor u svojim odredbama čl. IV. st. 5. i čl. V. st. 3. nije ništav kako je to pravomoćnom prvostupanjskom presudom i utvrđeno.

 

15.1. Za procjenu osporenog shvaćanja drugostupanjskog suda bitno je krenuti od činjenice da je ugovorom o specijalizaciji tužitelj tuženiku omogućio njegovu specijalizaciju koju je on uspješno priveo kraju i nakon specijalizacije mu je osigurao radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tuženika u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužitelja po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ovih ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u ZR i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.

 

15.2. Kako je tuženik sklapanjem Ugovora o specijalizaciji preuzeo obvezu da će, u slučaju ako se raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, vratiti tužitelju sve isplaćene naknade bruto plaće odnosno troškove koje je tužitelj imalo u svezi specijalizacije tuženika, tako upravo iz čl. 17. st. 1. ZOO, a u vezi s odredbama Ugovora, proizlazi obveza tuženika na vraćanje utuženog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je isplata pojedinog iznosa izvršena.

 

15.3. Međutim, polazeći od shvaćanja ovoga suda zauzetog na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 28. studenoga 2016. da liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju te shvaćanja ovoga suda izraženog u brojnim odlukama (npr. poslovni broj Revr-333/2017 od 20. studenog 2018., poslovni broj Revr-853/13 od 16. siječnja 2018., itd.) da se ukupni troškovi specijalizacije moraju umanjiti primjenom korektivnog faktora za vrijeme provedeno na radu (odrađeno) nakon završene specijalizacije, a uzevši u obzir i shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023., o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, kao i u odluci U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020. o tome da troškovi bruto plaće i drugi troškovi u vezi s radom predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koji je specijalizant obavljao za bolnicu, ovaj sud je u konkretnoj situaciji ocijenio da je drugostupanjski sud izrazio pogrešno pravno shvaćanje kada je zaključio da je tuženik obvezan vratiti sve isplaćene mu bruto plaće, ne uzevši u obzir koliko je obveze tuženik odradio radeći kao specijalist kod tuženika. Posljedično navedenom, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud nije potpuno utvrdio sve činjenice koje su potrebne za ocjenu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, a sve kako bi primijenio korektivni faktor za vrijeme koje je provedeno na radu kod tužitelja.

 

16. Slijedom navedenog nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

17. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

18. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 19. rujna 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.