REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-743/2025-2

Gž-744/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. HC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], 2. LC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. mlt. GC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po ocu IC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice HCK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivi Pranjiću i Mariani Pilat Rudan, odvjetnicima u Poreču, radi predaje posjeda, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo poslovni broj: P-900/2024-28 od 27. veljače 2025. te o žalbi tužitelja protiv rješenja istog suda poslovni broj: P-900/2024-33 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 07. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-900/2024- 28 od 27. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-900/2024-33 od 17. ožujka 2025. preinačuje na način da se nalaže tuženici da tužiteljima naknadi i daljnje troškove postupka u iznosu od 568,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 2025. do isplate dok se u preostalom dijelu žalba odbija i to rješenje potvrđuje.

II. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljima troškove žalbenog dijela postupka u iznosu od 75,00 eura, u roku od 15 dana dok se u preostalom zatraženom dijelu odbija zahtjev tužitelja.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

IV. Tužiteljima se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) naloženo je tuženici da iseli i preda tužiteljima u posjed nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč, označenu kao kč. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi zgrada i dvorište 3. suvlasnički dio 61/300 u vlasništvu 1. tužitelja, 4. suvlasnički dio 61/300 u vlasništvu 2. tužitelja i 5. suvlasnički dio 61/300 u vlasništvu

3. tužiteljice u naravi stan u [adresa], na adresi [adresa], u roku od 15 dana. Odlukom o troškovima postupka (u st. II.) tuženici je naloženo da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.619,51 euro, u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem od 17. ožujka 2025. (očitom omaškom navedena godina 2024.) koje je doneseno postupajući po podnesku tužitelja od 12. ožujka 2025. riješeno je da se zahtjev tužitelja odbija za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog presudom od 27. veljače 2025. pod poslovnim brojem P-900/2024-28.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica putem svojih punomoćnika iz svih žalbenih razloga. Navode da je u ovom postupku trebalo utvrditi predstavlja li predmetni stan dom tuženice, odnosno je li njezino pozivanje prava na dom utemeljeno na odredbi čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija) pri tome provodeći i primjenjujući tzv. test razmjernosti. Sud prvog stupnja je počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. u vezi sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer se presuda ne može ispitati i budući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o razlozima presude i sadržaja zapisnika o iskazima stranaka misleći pri tome na iskaze tužitelja na zapisniku o stambenom statusu i materijalnim prilikama. Tužitelji u provedenom dokaznom postupku nisu dali niti predložili bilo kakve materijalne dokaze o svojem materijalnom stanju, podstanarstvu, najamnini, visini kredita, primanjima, zalogu na nekretnini pa nije razvidno na temelju čega sud utvrđuje da su 1. i 2. tužitelji podstanari, da plaćaju stanarinu i da im treba predmetni stan za vlastite potrebe ili pak za ostvarivati prihode iz svoje imovine.

2.1. U odnosu na životnu situaciju tuženice od čemu svjedoči i njezina kćerka KC valja reći da tuženica živi sama i ne želi otići iz kuće odnosno iz predmetnog stana jer je u [adresa] sve jako skupo pa bi stanarina iznosila više od njezine mirovine koja iznosi oko 400,00 eura mjesečno. Tuženica ne želi iseliti iz stana tužitelja jer nema novaca za plaćati najam ili kupnju drugog stana na području [adresa]. Tužitelji prešućuju istinu – da u svom vlasništvu imaju više nekretnina i to ne samo na području [adresa] već i na području [adresa]. Kraj navedenih činjenica i u svijetlu svih okolnosti konkretnog slučaja sud je trebao utvrditi i zaključiti da interes tuženice kao starije osobe (88 godina) preteže u odnosu na interes tužitelja da iseli tuženicu iz predmetnog stana te da rečeni stan koriste za sebe, odnosno u velikom stupnju vjerojatnoće da ga prodaju ili da ga iznajmljuju trećim osobama, a koji stan su u tu svrhu i kupili na javnoj dražbi.

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženice da se pobijana presuda ukine "i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje".

3. Tužitelji podnose žalbu protiv rješenja od 17. ožujka 2025. u kojem je njihov zahtjev za naknadu parničnog troška iznad iznosa od 2.619,51 euro odbijen iz svih žalbenih razloga sa obrazloženjem, u bitnome, da je prvenstveno došlo do greške prilikom izračuna troška za sastav tužbe koji im je sud priznao u iznosu od 331,81 euro a koji bi im s obzirom na vrijednost predmeta spora od 26.554,69 eura pripadao u iznosu od 500,00 eura (250 bodova), uvećano za 20% prema Tbr. 40. Odvjetničke tarife + PDV-e, ukupno u iznosu od 750,00 eura, da im neosnovano nije priznat trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025. u kojem zahtijevaju ispravak odluke o troškovima postupka, da im neosnovano nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 21. svibnja 2024. kojim su tužitelji predložili nastavak parničnog postupka kao i od 28. listopada 2024. kojim su predložili izvođenje brojnih dokaza na okolnost neosnovanosti navoda iz odgovora na tužbu.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se preinači pobijano rješenje i obveže tužitelje da im nadoknade cjelokupni trošak postupka uvećano za trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025.

4. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

5. U svom odgovoru na žalbu tuženice tužitelji navode da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, isto tako da tuženica neovlašteno posjeduje predmetnu nekretninu 17 godina, ne plaća nikakvu naknadu za korištenje iste, nema nikakva vlasnička prava na toj nekretnini, nije niti pokušala u tom roku pronaći drugi odgovarajući smještaj, odnosno nije niti tužiteljima ponudila plaćanje naknade za korištenje predmetne nekretnine pa proizlazi da je tuženica svo vrijeme postupala nesavjesno, prijevarno i nepošteno te se već iz tih okolnosti ukazuje kako ista zbog svog nepoštenja ne može niti ostvarivati ikakvu zaštitu – prava na dom – na štetu prava vlasništva tužitelja. Predlažu da se žalba odbije.

6. Žalba tuženice nije osnovana dok je žalba tužitelja protiv odluke o parničnim troškovima djelomično osnovana.

7. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari predstavlja revindikacijski zahtjev tužitelja za predajom u posjed nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan u [adresa] na adresi [adresa].

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći dodatno po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede postupka te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni navod da bi presuda bila opterećena bitnom potvrdom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U postupku su kao nesporne i nedvojbeno utvrđene slijedeće činjenice:

-da su tužitelji upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine te da se tuženica nalazi u posjedu iste;

-da je predmetnu nekretninu Kupoprodajnim ugovorom od 29. veljače 2008. [obrt] prodao ... kao najboljem kupcu na javnoj dražbi, da je ... predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji od 08. kolovoza 2013. prodao kupcu IC, da je Ugovorom o diobi bračne stečevine od 13. kolovoza 2013. koji je zaključen između IC i SC nekretnina kao zajednička imovina podijeljena na način da je u cijelosti pripala u vlasništvo SC, da je ista Ugovorom o darovanju sa osnivanjem prava doživotnog plodouživanja od 23. studenog 2018. darovala HC i LC te mlt. GC svakom u 1/3 dijela;

-da je tuženica kao tužiteljica vodila spor protiv [obrt] te tvrtke ... iz [adresa] te da je pravomoćno odbijen njezin zahtjev kojim je ista zahtijevala da se utvrdi da je vlasnica predmetnog stana te da je temeljem te presude ovlašteno uknjižiti svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama (presuda pod poslovnim brojem P-2919/15-35);

-da je tužiteljica vodila postupak protiv ovdje tužitelja te [obrt] u kojem je zahtijevala da se poništi Kupoprodajni ugovor kojim je taj Zavod prodao, a ... kupio predmetnu nekretninu te da se utvrdi ništetnim Kupoprodajni ugovor kojim je ... prodao IC predmetnu nekretninu kao i Ugovor o diobi te nekretnine te Ugovor o darovanju i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Tuženica je pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem P-1052/2023-36 od 10. travnja 2024. odbijena sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom;

-da tuženici predmetni stan predstavlja dom u kojem živi od 1962. godine, da ima mirovinu od 400,00 eura mjesečno, da joj djeca tj. sin i kćerka financijski pomažu i da su nadalje joj spremni pomagati, da ona ne želi izaći iz predmetnog stana premda je iskazala da je za njezine potrebe prevelik stan, da nije pokušala pronaći drugi stan;

-da su 1. i 2. tužitelji podstanari, da imaju obitelj i djecu, da plaćaju podstanarstvo, da kao obitelj zajedno obavljaju poslove kamenoklesarstva, da su 1. i 2. tužitelji iskazali da žele živjeti u predmetnom stanu za čiju namjeru da su stan i kupili.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tuženica dužna iseliti iz predmetnog stana i isti predati u posjed tužiteljima koji kao vlasnici, a sukladno odredbi čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje ZV) imaju pravo posjedovati isti.

11. Kako se tuženica pozvala na pravo na dom sud je proveo tzv. test razmjernosti, odnosno razmotrio sve okolnosti dvaju pojedinačnih prava: prava tužitelja kao vlasnika i prava na dom na koji se poziva tuženica. Prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na utvrđene činjenice - a to je da su 1. i 2. tužitelji podstanari, da plaćaju podstanarstvo, da imaju u vlasništvu stan kojega ne mogu koristiti jer je u posjedu tuženice, da je prema vlastitom iskazu tuženice predmetni stan prevelik za njezine potrebe, da ne želi iznajmiti drugi stan niti kupiti drugi stan premda od 2008. godine zna da nema pravo na posjed stana, da u tom razdoblju niti pokušala pronaći drugi za nju odgovarajući stan iako za to ima pomoć od sina i kćerke te unuka te da provodeći test razmjernosti sud "nalazi da je pretežiti interes tužitelja kao vlasnika nekretnina u odnosu na interes tuženice koja je istaknula svoje pravo na dom".

12. Predmetna odluka pravilna je i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbenim navodima žaliteljice. Naime, čl. 8. Konvencije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17) propisuje da svatko ima pravo na poštivanje privatnog obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.) te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2.).

13. U konkretnoj pravnoj situaciji tuženica koristi predmetni stan od 1962. godine pa je dugotrajnim posjedom predmetnog stana ostvarila takvu povezanost koja se zahtjeva za definiranje nekog prostora domom. Tužiteljev zahtjev za iseljenje iz tog stana, odnosno predaju u posjed predstavlja miješanje javne vlasti u ostvarivanju tužiteljevog prava ali u sukobu njihova dva prava dakle, prava na dom i prava vlasništva provodi se test razmjernosti uz pomoć tri eliminacijska pitanja - da li je miješanje utemeljeno na zakonu; da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja; da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

13.1. Zaključak prvostupanjskog suda je s tim u vezi pravilan pa i ovaj sud prihvaća da je miješanje države putem sudbene vlasti u pravo tuženice na dom kroz odluku o iseljenju bilo utemeljeno na zakonu i to na odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a koja ovlašćuje vlasnika zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu je preda u posjed. Nadalje, miješanje je bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja jer sa ovakvim miješanjem države štiti legitimno vlasništvo tužitelja koji kao vlasnici, kao što je već rečeno, imaju pravo posjedovati svoju stvar pa je takvo miješanje bilo u skladu sa čl. 8. navedene Konvencije. Miješanje je također bilo nužno u demokratskom društvu sve s obzirom na činjenicu da tuženica nema nikakvo pravo koje bi je ovlastilo na posjed stana, ista je odbijena sa svim svojim zahtjevima za utvrđenjem prava vlasništva predmetnog stana i ništavosti svih navedenih Kupoprodajnih ugovora te ista koristi predmetni stan punih 17 godina, a da za to ne plaća naknadu.

14. Slijedom svega navedenog proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju treba dati prednost pravu vlasništva (kao javnom interesu) u odnosu na pravo na dom (kao privatnom interesu) i da je miješanje opravdano radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije.

15. O žalbi tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka.

Sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljima priznao troškove postupka u visini od 2.619,51 euro. Protiv tog rješenja tužitelji su podneskom od 12. ožujka 2025. podnijeli prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o troškovima, odnosno prijedlog za ispravak odluke o troškovima postupka, podredno žalbu. Sud prvog stupnja je rješenjem od 17. ožujka 2024., a jer su tužitelji zahtijevali troškove postupka u visini od 6.750,00 eura + troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu odbio zahtjev tužitelja u dijelu iznad iznosa od 2.619,51 euro. Tužitelji su protiv navedene odluke o trošku podnijeli žalbu uz navod da sud prvog stupnja prvenstveno nije uzeo u obzir pravilnu vrijednost predmeta spora od 26.555,00 eura prilikom utvrđivanja troška za sastav tužbe, kao i da je sud neosnovano odbio zahtjev za sastav podnesaka od 21. svibnja 2024. i 28. listopada 2024. (očitom omaškom navedena je 2025.).

15.1. Prvostupanjski sud je tužiteljima priznao troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku za slijedeće parnične radnje: sastav tužbe od 311,81 euro, zastupanje na ročištima od 30. listopada 2024. i 27. siječnja 2025. za svako po 500,00 eura uvećano za 20% zbog zastupanja tri osobe + PDV-e kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, odnosno ukupno 2.619,51 euro. Tužiteljima nije priznat trošak sastava opomene pred tužbu, sastav podneska od 18. lipnja 2019., te 02. rujna 2019. kao i sastav žalbe od 03. listopada 2019. Tužiteljima nisu priznati ni troškovi sastava podnesaka od 21. svibnja 2024. i 28. listopada 2024. uz obrazloženje da isti nisu bili potrebni.

15.2. Odluka o troškovima postupka djelomično nije pravilna te je žalba tužitelja djelomično osnovana. Naime, prema vrijednosti predmeta spora od ranije 200.001,00 kuna, odnosno sada 26.555,00 eura proizlazi pravo tužitelja na trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke tarife od 250 bodova uvećano za 20% sukladno Tbr. 40. Odvjetničke tarife + PDV-e u iznosu od 750,00 eura, a ne od 331,81 euro kako je to istima priznao sud prvog stupnja. Nadalje, sud prvog stupnja odbio je trošak sastava podnesaka od 21. svibnja 2024. i 28. listopada 2024. kao nepotrebne. Trošak podneska od 21. svibnja 2024. je bio potreban s obzirom da je tim podneskom predložen nastavak postupka pa tužiteljima prema Tbr. 8. t. 4. Odvjetničke tarife za sastav tog podneska pripada 25 bodova odnosno sa uvećanjem od 20% 30 bodova što sa PDV-eom daje iznos od 75,00 eura. Podnesak od 28. listopada 2024. ni po ocjeni ovog suda nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer su te navode tužitelji mogli iznijeti na ročištu od 30. listopada 2024., a za koje im je priznata puna naknada. Tužiteljima je valjalo priznati i trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025 od 75 bodova prema Tbr. 8. t. 4. Odvjetničke tarife. Stoga tužiteljima pripadaju i daljnji troškovi postupka u visini od 568,19 eura.

16. Slijedom iznijetog žalba tuženice u cijelosti je odbijena dok je žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka djelomično prihvaćena te je odlučeno kao u izreci ove odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 380. t. 3. ZPP-a).

17. Kako je tuženica odbijena sa svojom žalbom valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe na rješenje djelomičnoj je prihvaćen u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 10. t. 4. te Tbr. 40. Odvjetničke tarife + PDV-e) dok je njihov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženice odbijen kao procesno nepotreban (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a).

U Puli - Pola 07. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus