Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-107/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-784/2023-13 od 19. kolovoza 2024. u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-784/2023-13 od 19. kolovoza 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.372,65 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 600,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik u cijelosti, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, podredno, da pobijanu presudu ukine te vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtijeva trošak sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.372,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama, po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da je da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 26. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj : [broj kredita], potvrđen kod javne bilježnice Snježane Nazarević u Bujama pod br. OV-2003/07 od 29. ožujka 2007., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 109.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 9. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012362118.

6. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće bitne činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, posl. br. P-1696/2019-32 od 25. travnja 2024. naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.490,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika;

- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, radi isplate razlike neotplaćene glavnice;

- da se tužitelj se, kao potrošač, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012362118 od 9. prosinca 2015., nije odrekao prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 9012362118 od 26. ožujka 2007. te se sud prvog stupnja poziva na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, da je utvrđeno je da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama, te da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da su navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h ZPP i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, te da se skladu s tim tužitelj, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,

- da su tužitelju povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;

- da Ugovor o kreditu broj: 9012362118 od 26. ožujka 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8. Sud prvog stupnja je, nadalje, u pogledu konverzije, ističe da su tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012362118 od 9. prosinca 2015. Predmetni Dodatak sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/15) te da predmetna konverzija odnosno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužitelja budući da se niti odredbama ZID ZPK- a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovarala valutna klauzula u CHF, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti su tužitelji u trenutku konverzije znali da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

9. Sud prvog stupnja dalje ističe kako su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utuženi iznos koji predstavlja razliku između neotplaćene glavnice utvrđene u konverziji u zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu i glavnice utvrđene u početnom otplatnom planu primjenom tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene kamate.

10. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužitelja, a polazeći od odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), i utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava te odredbe članka 502. c ZPP, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine neosnovanim, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

11. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti.

13. S obzirom na da je predmet spora kondemnatorni zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 29. ožujka 2007. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne. Kako je sporni ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2007., to su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZZP/03. Ovaj sud ističe da je sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.) te je propustio primijeniti odredbe ZZP/03, što međutim nije od utjecaja, jer je pravilnom primjenom odredbi ZZP/03 valjalo jednako odlučiti.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

17. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

19. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imao pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

20. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, odredbom članka 328. ZOO, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

21. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. točke 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. točka 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

22. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka ugovora o kreditu (9. prosinca 2015.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema odredbi članka 41. stavaka 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo, a kako je to također pravilno zaključio sud prvog stupnja.

24. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljičino pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

25. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, i u vezi odredbe članka 323. stavka 1. ZOO.

26. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

27. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

28. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

29. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

30. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljice bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

31. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

32. Kako je prethodno navedeno, potpunom restitucijom tužitelj treba biti doveden u onu pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetnih ugovornih odredaba nije bilo, što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju vještačenjem. U ovom slučaju na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da bi, kada bi se uzela u obzir djelomična ništetnost osnovnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita bila bi manja i to za iznos od 4.372,65 EUR. Točno je da tuženik konverziju nije bio dužan provoditi uzimajući u obzir da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) ništetne, što uostalom u trenutku provođenja konverzije i nije bilo moguće, a niti utvrđeno u pojedinačno vođenom sudskom postupku te da je prilikom provođenja iste uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila. Međutim, to ne znači da tužitelj nema pravo zahtijevati da se uspostavi stanje kao da ništetnih dijelova ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje vještačenjem u svakom pojedinom slučaju. U konkretnom slučaju, vještačenjem je utvrđeno da bi u slučaju da se konverzija provodila na način da su prilikom iste uzeta u obzir djelomična ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, glavnica neotplaćenog konvertiranog EUR kredita bila manja i to za iznos od 4.372,65 EUR.

33. S obzirom na to da je prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredaba nije bilo, to tužitelj osnovano zahtijeva i isplatu utuženog iznosa od 4.372,65 EUR. Naime, da su se uzele u obzir ništetne odredbe osnovnog ugovora o kredita o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, njegova glavnica konvertiranog euro kredita bi bila manja za navedeni iznos.

34. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. (od dana donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10). S obzirom na to da je tužba podnesena 14. lipnja 2023., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

35. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.

36. Tuženik u žalbi ističe i prigovor povrede prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske u kontekstu povrede prava na jednakost oružja i prava na kontradiktorni postupak. Ovaj sud ističe da je člankom 220. ZPP određeno da sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok je čl. 8. ZPP određeno da sud prema svom uvjerenju ne temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje činjenice će uzeti kao dokazana. Ovaj sud utvrđuje da je sud prvog stupnja proveo sve predložene dokaze na okolnost utvrđivanja osnove i visine tražbine tužitelja te je pravilno primijenio materijalno pravo na temelju utvrđenog činjeničnog stanje.

37. Također se ističe da je tuženik tijekom postupka bio ovlašten predložiti dokaze kojima bi dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. sukladno čl. 7. st. 1. ZPP, što isti nije učinio. Na tu okolnost tuženi je predložio saslušanje osobnog bankara, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga je odustao, dok druge dokaze tuženik nije predložio. Dakle, sud prvog stupnja je, suprotno navodima tuženika, istom omogućio da na jednak način kao i tužitelj iznese činjenice i predloži dokaze.

38. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

39. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP.

40. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor