- 1 -              Rev 489/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 489/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G., OIB ..., iz Đ., koju zastupa punomoćnica Z. F., odvjetnica u Đ., protiv 1. tuženika V. K., OIB ..., iz P., kojeg zastupa posebni skrbnik Ž. R., odvjetnik u K., 2. tuženika M. B., OIB ..., iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., 3. tuženika V. M., OIB ..., iz Đ., 4. tuženika M. Z., OIB ..., iz V., D., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., 5. tuženika I. F., OIB ..., iz Đ., kojeg zastupaju punomoćnici Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnici u B., 6. tuženika I. I., OIB ..., iz R., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u B. i 7. tuženice Z. Z., OIB ..., iz V., D., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji 4. tuženika M. Z. i 7. tuženice Z. Z. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-2043/2017-2 od 4. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-1555/2016-70 od 12. lipnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda broj P-1555/2015-78 od 11. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija 4. tuženika M. Z. i 7. tuženice Z. Z. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom su presudom svi tuženici obvezani solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 240.199,58 kuna (31.879,96 €)[1]  sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 100.000,00 kuna (13.272,28 €) od 28. ožujka 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima na način da navedeni novčani iznos polože na račun kod Općinskog suda u Koprivnici radi namirenja potraživanja tužiteljice, te joj solidarno naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 32.302,00 kuna (4.287,21 €) sa zakonskim zateznim kamatama uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema stopi propisanoj prema odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima od 12. lipnja 2017. godine do isplate.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19  i 80/22 - dalje: ZPP) podnose 4. tuženik i 7. tuženica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica je odgovorila na reviziju te ju je ocijenila nedopuštenom i predložila odbaciti, podredno neosnovanom uz prijedlog odbijanja.

 

4. Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

5. Odredbom je članka 382. stavka 1. ZPP propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona. Kako vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna (26.544,56 €), uz činjenicu da se traži solidarna isplata potraživanog iznosa, i kako je, pored toga, drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe članka 373.a ZPP, to je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz članka 382. stavka 2. točaka 1. i 3. ZPP. U tom smislu nisu osnovani navodi tužiteljice iz odgovora na reviziju.

 

6. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP ovlašćuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

 

7. Bez osnove tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ovu bitnu povredu revidenti vežu uz proturječnost između utvrđenja činjenice pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja o ovrsi kojim je određena pljenidba tražbine ŠKZ "Š." i sadržaja spisa osporavajući da je to rješenje dostavljeno 4. tuženiku i 7. tuženici. Ovu su tvrdnju revidenti istakli i u žalbi protiv prvostupanjske presude, ali je sud drugog stupnja otklonio ovaj prigovor navodeći da je riječ o činjenici koja je postala sporna i koja je iznesena po prvi put u žalbi što nije dopušteno. Ujedno se u reviziji navodi da "dostavnice u dokaz tome tužiteljica nije dostavila kao dokaz u kopiji, prvostupanjski ih sud u pobijanoj presudi ne spominje niti kod nabrajanja procesne građe koja je pročitana/izvedena a niti na kojem drugom mjestu u presudi", koji prigovor ukazuje na tvrdnje o arbitrarnosti nižestupanjskih sudova u kontekstu primjene procesnih odredaba. Ujedno revidenti ističu da se ne radi o činjenici, već o ispunjenju materijalnopravnih pretpostavki za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u vezi s prinudnom cesijom koju mora dokazati onaj koji tvrdi da je do takve cesije došlo. Međutim, revidenti pritom nisu u pravu jer je tužiteljica već u tužbi, među ostalim dokazima, predložila i pregled spisa broj Ovr-219/2006 te rješenja o ovrsi donesenog u tom predmetu 21. travnja 2006. Taj je dokaz sud prvog stupnja izveo na ročištima za glavnu raspravu održanima 14. svibnja 2014. i 1. lipnja 2017. na koja revidenti nisu pristupili usprkos urednoj dostavi te je tom prigodom izvršen i uvid u dostavnice koje prate rješenje o ovrsi i predstavljaju dokaz primitka tog rješenja zato što su dostavnice sastavni dio spisa. Na taj je način utvrđena činjenica pravomoćnosti rješenja o ovrsi na kojeg revidenti ukazuje. Sadržaj dostavnica priloženih uz to rješenje o ovrsi ne ukazuje da postoji proturječnost između utvrđenja činjenice pravomoćnosti ovog rješenja o ovrsi i dostavnica priloženih uz to rješenje jer su dostavnice koje služe kao dokaz primitka ovog rješenja o ovrsi za 4. tuženika i 7. tuženicu  potpisane na mjestu primatelja. Stoga nije ostvarena ova bitna povreda.

 

7.1. U odnosu na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 377. ZPP koja je također u reviziji istaknuta, valja odgovoriti da u odnosu na uputu prvostupanjskom sudu iz rješenja broj Gž-478/2015-2 od 3. srpnja 2015. da utvrdi je li potraživanje po rješenju o ovrsi broj Ovr-619/2002 naplaćeno u cijelosti, odgovoreno je da je teret dokazivanja činjenice da je tražbina tužiteljice namirena na tuženicima koji u tom pravcu nisu predlagali dokazi. Kako je, i po ocjeni revizijskog suda, teret tog dokaza na tuženicima, tako nije ostvarena bitna povreda na koju revidenti ukazuju. U takvim okolnostima valja zaključit da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu iznosa od 240.199,58 kuna (31.879,96 €) s pripadajućom kamatom utemeljen na odredbi članka 164. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 67/08 - dalje: OZ).

 

9. U postupku su utvrđene sljedeće pravno odlučne činjenice:

- da je prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Đurđevcu broj P-416/05-26 od 5. listopada 2005. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-70/06-2 od 2. veljače 2006. naloženo tuženiku Zanatsko štedno -kreditnoj zadruzi "Š." iz Đ. (dalje: ŠKZ "Š.") isplatiti tužiteljici iznos od 100.000,00 kuna (13.272,28 €) sa zakonskom zateznom kamatom od 2. svibnja 2005. i naknaditi joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.150,00 kuna (1.214,41 €),

- da je radi naplate te novčane tražbine tužiteljica kao ovrhovoditeljica kod Općinskog suda u Đurđevcu pokrenula ovršni postupak pod brojem Ovr-219/06 u kojem je doneseno rješenje o ovrsi od 21. travnja 2006. kojim je ovrha određena pljenidbom novčanih tražbina ovršenika ŠKZ "Š." i prijenosom zaplijenjenih tražbina radi naplate u korist ovrhovoditeljice, a koje ovršenik ima prema V. K., M. B. i V. M. temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-363/99-14 od 22. rujna 1999., a prema M. Z., I. F., I. I., N. U., Z. Z. i S. J. temeljem pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovrv-619/02-2 od 1. srpnja 2002. te su pozvani ovršenikovi dužnici dužni iznos položiti kod suda,

- da su temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-363/99-14 od 29. rujna 1999. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-56/00-2 od 24. veljače 2000., V. K., M. B. i V. M. bili dužni ŠKZ "Š." isplatiti iznos od 71.010,00 kuna (9.424,64 €) s kamatom po stopi od 6% mjesečno koja teče od 6. ožujka 1998. do isplate,

- da su M. Z., I. F., I. I., N. U., Z. Z. i S. J., temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovrv-619/02-2 od 1. srpnja 2002., bili dužni ŠKZ "Š." isplatiti iznos od 35.000,00 kuna (4.645,29 €) s kamatama od 5% mjesečno koje teku od 24. listopada 1998. do isplate,

- da je po rješenju broj Ovrv-619/02 od 1. srpnja 2002. od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 6. tuženiku I. I. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 30. ožujka 2007. naplaćen ukupno iznos od 39.501,63 kuna (5.242,76 €),

- da je kod Općinskog suda u Koprivnici u predmetu broj P-897/13 u kojem je tužiteljica podnijela tužbu protiv M. P. i R. P. radi pobijanja pravnih radnji dužnika zaključena sudska nagodba temeljem koje su se iste obvezale tužiteljici isplatiti iznos od ukupno 31.000,00 kuna (4.114,40 €), a radi se o novčanoj tražbini koju je ŠKZ "Š." imao prema M. P. (ranije N.) i koju je ista prema presudi Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, broj P-1294/09-20 od 18. svibnja 2010. bila dužna isplatiti tužiteljici, a radi namirenja iste tražbine koja je predmet ove tužbe,

- da tuženici nisu postupili po rješenju o ovrsi i nisu uplatili iznose koje su bili dužni ŠKZ "Š." na račun suda koji je provodio ovrhu (već su osporili dug),

- da je na temelju knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Đ. D. utvrđen dug na dan vještačenja 27. ožujka 2017. po presudi broj P-363/99, 1. do 3. tuženika prema ŠKZ "Š." u iznosu od 1.045.450,46 kuna (138.755,12 €), dug 4. do 7. tuženika po rješenju broj Ovrv-619/02 u iznosu od 386.975,80 kuna (51.360,51 €), a dug ŠKZ "Š." po presudi broj P-416/05 prema tužiteljici 240.199,58 kuna (31.879,96 €), od čega 100.000,00 kuna (13.272,28 €) glavnice i 140.199,58 kuna (18.607,68 €) zakonske zatezne kamate obračunate od 5. listopada 2005. do 23. ožujka 2017.

 

10. Imajući na umu naprijed utvrđene pravno odlučne činjenice da je tužiteljica kao ovrhovoditeljica na temelju pravomoćne i ovršne isprave, presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-416/2002-23 od 5. listopada 2015., podnijela prijedlog za ovrhu protiv svog dužnika ŠKZ "Š." te da je povodom tog prijedloga doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-219/2006-2 od 21. travnja 2006. koje je steklo svojstvo pravomoćnosti, a kojim je ovrha određena pljenidbom i prijenosom novčane tražbine koju su tuženici iz ovog postupka kao dužnici ŠKZ "Š." bili dužni namiriti ŠKZ "Š." na temelju naprijed navedenih sudskih odluka, sudovi su pravilno ocijenili da je donošenjem rješenja o ovrsi izvršena pljenidba ovršenikove tražbine prema njegovim dužnicima sukladno odredbama članka 152. stavaka 2. i 3. Ovršnog zakona  ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 67/08 - dalje: OZ/96) kojima je propisano da je pljenidba provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovom dužniku (stavak 2.) te da je ovrhovoditelj pljenidbom stekao založno pravo na ovršenikovoj tražbini (stavak 3.). Zapljena tražbine prenesena je na tužiteljicu kao ovrhovoditeljicu u skladu s njezinim prijedlogom radi naplate te su tuženici kao dužnici ovršenika ŠKZ "Š.", već u prijedlogu za ovrhu, pravilno pozvani položiti dužni iznos kod suda uplatom na račun uz obvezu obavještavanja suda o tome.

 

11. Dakle, upravo zbog činjenice da je tražbina koju ŠKZ "Š." ima prema tuženicima donošenjem rješenja o ovrsi kojim je radi naplate novčane tražbine tužiteljice kao ovrhovoditeljice prema ŠKZ "Š." kao ovršenika na novčanoj tražbini ovršenika prema tuženicima kao njegovim dužnicima došlo do prijenosa te tražbine na tužiteljicu u smislu odredbe članka 160. stavka 2. i članka 165. OZ/96.

 

12. Kako su tuženici dužnici tužiteljičina dužnika kojima je dostavljeno rješenje o ovrsi, to oni, u skladu s odredbom članka 164. stavka 1. OZ/96, ispunjavaju svoju obvezu polaganjem novca kod suda koji provodi ovrhu. Budući da do toga nije došlo, ostvarile su se pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 164. stavka 2. OZ/96 na temelju koje se nalaže tuženicima kao ovršenikovim dužnicima dužni iznos položiti kod suda koji provodi ovrhu. U takvim je okolnostima prihvaćanje tužbenog zahtjeva u odnosu na revidente rezultat pravilne primjene materijalnog prava slijedom čega nije ostvaren ni ovaj revizijski razlog.

 

13. Ovaj zaključak nije doveden u pitanje revizijskom tvrdnjom o ništavosti stope ugovornih kamata zato što je visina duga revidenata kao tuženika prema ŠKZ "Š." utvrđena naprijed navedenom pravomoćnom sudskom odlukom (rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-619/2002-2 od 1. srpnja 2002.) koje veže ne samo stranke, već i sud u postupku iz članka 164. stavka 2. OZ/96 (članak 333. stavak 2. ZPP).

 

14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju 4. tuženika i 7. tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 19. rujna 2023.