Posl. broj: P-1044/2023-31.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Kipa, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoje potraživanje tuženika Zagrebačke banke d.d. prema tužitelju UB prema istaknutom prigovoru radi prebijanja koji glasi:

"Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju MARKO TOMIČIĆ, 10000 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 225,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

- 0,23 EUR od 01.11.2005. pa do isplate,

- 0,45 EUR od 01.01.2006. pa do isplate,

- 2,29 EUR od 01.02.2006. pa do isplate,

- 3,26 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

- 3,71 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

- 2,57 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

- 3,04 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

- 3,86 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

- 4,97 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

- 3,56 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

- 3,55 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

- 5,23 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

- 4,79 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

- 5,73 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

- 6,99 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

- 5,45 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

- 7,10 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

- 9,33 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

- 9,45 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

- 10,21 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

- 8,88 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

- 8,89 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

- 11,15 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

- 8,63 EUR od 01.11.2007. pa do isplate,

- 10,67 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

- 7,15 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

- 7,71 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

- 4,52 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

- 5,23 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- 9,25 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

- 7,73 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

- 8,92 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

- 9,17 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

- 9,21 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- 4,66 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

- 1,88 EUR od 01.11.2008 pa do isplate,

- 5,82 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- 0,17 EUR od 01. 10.2009. pa do isplate."

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. d.d. da tužitelju UB plati iznos od 973,09 EUR (devetstosedamdesettri eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:

na iznos od 0,18 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate

na iznos od 4,81 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 4,92 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 1,35 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 2,17 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

na iznos od 2,33 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 0,92 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 1,17 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 1,52 EUR od 1. rujna 2009. do isplate

na iznos od 0,92 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate

na iznos od 0,74 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 3,69 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 5,17 EUR od 1. veljače 2010. do isplate

na iznos od 4,70 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 7,05 EUR od 1. travnja 2010. do isplate

na iznos od 10,49 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 11.23 EUR od 1.lipnja2010. do isplate

na iznos od 15,28 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 15,14 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 22,54 EUR od 1. rujna 2010. do isplate

na iznos od 18,65 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

na iznos od 19,78 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate

na iznos od 25,09 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 25,56 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 23,67 EUR od 1. veljače 2011. do isplate

na iznos od 24,81 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 24,87 EUR od 1. travnja 2011. do isplate

na iznos od 28,36 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 35,78 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 44,22 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 53,42 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 38,88 EUR od 1. rujna 2011. do isplate

na iznos od 33,99 EUR od 1. listopada 2011. do isplate

na iznos od 34,32 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 34,99 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 39,21 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 40,48 EUR od 1. veljače 2012. do isplate

na iznos od 39,10 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 38,89 EUR od 1. travnja 2012. do isplate

na iznos od 39,57 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 40,81 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 39,29 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 38,87 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 35,14 EUR od 1. rujna 2012. do isplate

na iznos od 37,12 EUR od 1. listopada 2012. do isplate

sve to u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. d.d. da tužitelju UB naknadi troškove postupka u iznosu od 1.087,75 EUR (tisućuosamdesetsedam eura i sedamdesetpet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.062,25 EUR (tisućušezdesetdva eura i dvadesetpet centi).

IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je 15. rujna 2005. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu pod nazivom „Renault financiranje“ br. ugovora: 3205420969/05, kreditna partija br: 7102870874 kojim mu je tuženik odobrio auto kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 13.686,93 obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju 84 mjeseca tako da tražbina kreditora po tom ugovoru dospijeva najkasnije do 1. studenog 2012. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./ Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati Rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima. Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1111.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate. Tužitelj je pred istim sudom u predmetu P –1540/2019, pravomoćno dobio isplatu temeljem nezakonitog uvećanja kamatne stope po istom kreditu, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-2687/2021. Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 887,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao u tužbi.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice na kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Ne osporava da je s tužiteljem sklopio navedeni ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2018. Protivi se prijedlogu da se od njega pribavlja financijsko-knjigovodstvena dokumentacija budući da tužitelj nesporno raspolaže istom je je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu po istom ugovoru o kreditu protiv tuženika u postupku posl. broj: P-1540/2019 (pravomoćno utužio preplatu s osnove načina promjene kamatne stope. Navodi da tužitelj nije dokazao da ej potrošač niti da su se sredstva iz kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe te ističe da je na adresi tužiteljevog prebivališta registrirano sjedište društva WOODCO d.o.o. kojem je tužitelj osnivač i jedini član, a na istoj je adresi donedavno registrirano i sjedište društva TEA-NAUTES d.o.o. Što se tiče valutne klauzule, ističe da je ona zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom. Tvrdi nadalje da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, a da je prilikom sklapanja ugovora tužitelju pružila sve potrebne informacije. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

4. Tuženik je podneskom od 15. ožujka 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kreditu u iznosu od 223,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u podnesku.

5. Tužitelj se na ročištu 2. listopada 2024. protivi prigovoru istaknutom radi prebijanja te u vezi njega ističe prigovor zastare.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 4. lipnja 2025. godine, tako da potražuje iznos od 973,09 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznosa.

7. Tuženik se protivi i tako preciziranom tužbenom zahtjevu, a protivi se i preinaci tužbe te ističe prigovor zastare za sve preinačene iznose.

8. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema stavku 3. tog članka, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

9. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu; prema stavku 2., iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelje može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka; prema stavku 3., nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

10. Navedenim podneskom tužitelj je povisio tužbeni zahtjev, a što sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe.

11. Imajući u vidu da je prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu 26. studenoga 2024., a da je tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj imao raspolaganju sve potrebne činjenice za određivanje visine tužbenog zahtjeva, sud je na ročištu za glavnu raspravu 4. rujna 2025. dopustio preinaku tužbe budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

12. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu Renault financiranje broj 3205420969/05 sklopljen 15. rujna 2005., ispisi povijesnih izvadaka iz Sudskog registra za društva TEA-NAUTES d.o.o. i WODCO d.o.o., ispis prometa po kreditu, otplatni plan, tuženikova potvrda od 1. listopada 2012., presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-1540/2019-16. od 30. ožujka 2021. i presuda Županijskog suda u Osijeku posl. broj: Gž-2687/2021-2. od 29. travnja 2022; provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. TB iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušan tužitelj.

13. Tuženik je na pripremnom ročištu 26. studenoga 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka – osobnog bankara.

14. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

15. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji.

16. Nije sporno:

- da je tužitelj 15. rujna 2005. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 3205420969/05 kojom mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit pod nazivom "Renault financiranje" u kunskoj protuvrijednosti od 13.686,93 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, a na kupnju konkretnog vozila marke Renault, tip Twingo;

- da se prema članku 1. st. 1. ugovora, korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom;

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora iznosi 5,65 % godišnje;

- da se prema članku 6. ugovora kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na CHF na dan plaćanja;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu;

- da je tužitelj zahtjev za isplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope ostvario temeljem presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-1540/2019-16. od 30. ožujka 2021., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku posl. broj: Gž-2687/2021-2. od 29. travnja 2022.

17. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužitelj;

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- ima li tužitelj svojstvo potrošača.

18. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

19. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

21. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

22. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

27. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

30. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi da je 2005. godine odlučio kupiti auto i to za privatne potrebe te sam u auto kući našao odgovarajući za moje potrebe. Za to mu je trebao kredit. Sad se više ne sjeća jesu li ga iz auto-kuće uputili u Zagrebačku banku ili kako je to bilo, ali mu se čini da je bilo tako. Uglavnom, u banci je sve već bilo pripremljeno, odnosno radilo se baš o kreditu za kupovinu auta te je taj auto naveden i u ugovoru. Kako je sve to bilo sastavljeno, nije ni imao osjećaj da bi mogao pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora. Ugovor je pročitao i u bitnome razumio, naime po struci je pravnik iako se tim poslom nije bavio. Bilo mu je jasno da se radi o ugovoru s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da visina njegove obveze ovisi o tečaju CHF, a u to vrijeme CHF je bio stabilan te ga to nije zabrinjavalo. Odgovarale su mu i rate odnosno iznos kredita je bio određen upravo iznosom cijene auta koji je kupovao. Sukladno tome je sklopio ugovor i kredit otplaćivao. S vremenom su rate kredita sve viši i više rasle ali ga je uspio otplatiti u cijelosti. Auto je koristio isključivo za privatne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlenik u jednom trgovačkom društvu i nije imao nikakvu svoju firmi ili obrt, niti se bavio bilo kakvom poduzetničkom djelatnošću. Jedno trgovačko društvo je osnovao tek 2014. kada je bio u mirovini. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika ponavlja da je ugovor pročitao i da mu je sadržaj pojedinih odredbi bio jasan, koliko mu je to bilo potrebno. Jasan mu je i pojam valutne klauzule. Nije u banci upozoren ni na kakve rizike u pogledu tečaja CHF. Nisu mu nudili nikakve druge vrste kredita, a kao što je rekao, odlučio se za konkretni automobil i taj kredit je očito bio vezan za kupnju tih automobila. Nije išao u druge banke već se očito radilo o kreditu koji je bio vezan upravo za tu auto-kuću koja je taj auto prodavala. Uručen mu je i otplatni plan.

31. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti, pri čemu je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo WOODCO d.o.o. vidljivo da je on u tom društvu osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje, a društvo je osnovano tek 2014. godine, dok je iz izvatka za društvo TEA-NAUTIC d.o.o. vidljivo da u njemu nije ni osnivač, ni osoba ovlaštena za zastupanje

32. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važeći u vrijeme sklapanja ugovora, u čl. 3. definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

33. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene vozila, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora, a i iz uvjerljivog iskaza samog tužitelja.

34. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

35. Iz tužiteljevog iskaza sasvim jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranja o odredbama konkretnog ugovor o kreditu

36. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici, utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

37. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

38. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: dalje: ZOO/91.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

39. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

40. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

41. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

42. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

43. Iz nalaza je vidljivo da je kredit iskorišten 20. rujna 2005., s kojim je danom srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,790002 kn za 1 CHF pa je dakle ugovorni iznos od 13.686,93 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 65.560,42 kuna, odnosno 7.701,36 eura prema fiksnom konverzijskom tečaju 1 EUR=7,5345 kn. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 5,65 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007; 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. godine; 6,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009. te 7,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do konačne otplate kredita 1. listopada 2012.

44. Vještak je u za odgovaranje na postavljeni zadatak prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor na temelju kojeg je iskazao razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "j" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac "d" tabele 1), pomnoži razlikom tečajeve (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

45. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta (1. studenoga 2005.) do konačne otplate kredita (1. listopada 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi: ukupno 973,09 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) ako se u obzir uzimaju samo pozitivne tečajne razlike, s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "k" tabele 1 iz nalaza, odnosno ukupno 747,68 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se u obzir uzimaju i pozitivne i negativne tečajne razlike, s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "k) table 1 iz nalaza.

46. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj i podneskom od 4. lipnja 2025. i precizirao tužbeni zahtjev i to prema inačici da se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

47. Tuženik je podneskom od 28. svibnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao svoj prigovora radi prebijanja kao u izreci, pa očito nema prigovora na matematički izračun.

48. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog četa ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste (tako i Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2824/2024-2. od 24. srpnja 2024.). Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja (u tom smisli u Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2021/2024-2. od 20. kolovoza 2024.). Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.

49. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli i o naknadama banke upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbene zahtjeve

50. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

51. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91 zastara se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

52. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

53. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost

54. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

55. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

56. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 14. lipnja 2023. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.

57. Činjenica da je tužitelj podneskom 4. lipnja 2025. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjev nije odlučna budući da prema pravnom shvaćanje zauzetom za drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.: "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

58. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti.

59. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbeni zahtjevom pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen te je njemu naloženo da naknadi troškove postupka tužitelju.

60. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

61. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 75 bodova; sastava podneska od 4. lipnja 2025. po tbr. 8/1. u visini od po 75 bodova; pristupa na ročište 28. ožujka 2024. po tbr. 9/5 u visini od 18,75 bodova (a ne zatraženih 75 bodova) te zastupanja na ročištima 2. listopada 2024., 26. studenoga 2024. i 4. lipnja 2025. po tbr. 9/1. u visinama od po 75 bodova, a što zajedno iznosi 393,75 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 787,50 eura.

62. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 26. studenoga 2024. jer isti nije bio potreban budući da u njemu ništa bitnog nije iznosa, a što nije mogao iznijeti na ročištu koje je istog dana održano, a nisu mu priznati niti troškovi zastupanja na ročištu 4. rujna 2025. budući da je to ročište zakazano isključivo zato što je tužitelj neposredno pred ročište održano 4. lipnja 2025. dostavio podnesak kojim precizira tužbeni zahtjev i na koji se podnesak tuženik nije mogao niti bio dužan očitovati na tom ročištu. Nisu mu priznati ni troškovi sudskih pristojbi jer iste nije ni platio. Nisu mu priznati niti troškovi izbivanja punomoćnika iz pisarnice zbog ročište izvan sjedišta suda, jer na naknadu istih od tuženika nema pravo, a taj zahtjev ne bi bio osnovan niti na teret državnog proračuna u smislu odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 28/2013., 33/2015., 82/2016. 67/2018., 126/2019., 130/2020., 130/2020., 21/2022., 60/2022. i 16/2023.), budući da putovanje od Zagreba do Zlatar i natrag ne traje duže od tri sata.

63. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura pa je tuženiku je naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 1.087,75 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.062,25 eura.

64. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 7. listopada 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Luki Kipa, odvjetniku iz Zagreba,

2. punomoćnici tuženika Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba