Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3410/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, Pred dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719, zastupanog po punomoćnici HC, djelatnici tuženika, protiv tuženika ĆC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Vidoviću, odvjetniku u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-15/2025 od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-15/2025 od 16. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke u kojem se odbija tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.486,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2.381,87 eura od 30.06.2022.,

- na iznos od 52,56 Eura od 20.08.2022.,

- na iznos od 52,56 Eura od 20.08.2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj kao u izreci prvostupanjske presude, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška te u dijelu pod točkom II izreke u kojem se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P- Povrv-15/2025 od 16. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke u kojem se odbija zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 22,01 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. lipnja 2022. do isplate i sudi:

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 22,01 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. lipnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 21. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

"Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika poslovni Ovrv-5088/2022, UPP/OSOvrv-724/2022 od 08. rujna 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da u roku od osam dana tužitelju isplati iznos od 2.509,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 2.403,88 Eura od 30.06.2022.,

- na iznos od 52,56 Eura od 20.08.2022.,

- na iznos od 52,56 Eura od 20.08.2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj.

. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku na ime naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 60,66 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09. veljače 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od osam dana." II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.812,50 EUR na koji iznos teku zakonske zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnog postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14

- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, a podredno postupak vratiti na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, sud je utvrdio kako nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP- a, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje nekretnine bez valjane pravne osnove u razdoblju od listopada 2011. do uključivo veljače 2022., u kojem je razdoblju tužitelj bio vlasnik nekretnine. Tužitelj zahtjeva iznos od 2.509,00 eura, odnosno 18.904,02 kn, a nakon što je ukupan iznos naknade za koju tužitelj tvrdi da mu pripada, od 24.235,20 kuna, umanjen za nesporno plaćeni iznos u utuženom razdoblju od 5.331,18 kuna. Navedeni nesporni iznos je tuženik plaćao na ime zaštićene najamnine za stan u utuženom razdoblju.

7. Sud prvog stupnja je ranije, presudom od broj Povrv-184/2022-18 od 9. veljače 2024., u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, međutim navedena je presuda ukinuta odlukom ovog suda, poslovni broj Gž-1859/2024-2 od 2. prosinca 2024. (str. 150. spisa) te je donesena ovdje pobijana odluka. Prema uputi iz navedene drugostupanjske odluke, za odluku u ovom sporu i pravilnost primjene materijalnog prava, odnosno prava na naknadu za korištenje predmetne nekretnine, bilo je odlučujuće pravilno utvrditi poštenje odnosno nepoštenje tuženika kao posjednika.

8. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je u utuženom periodu (od listopada 2011. do veljače 2022.) tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine - stana u [adresa], na adresi [adresa], površine 15,84 m2, koji se nalazi u zgradi oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].,

- da je temeljem očevida na licu mjesta provedenog u upravnom postupku [broj], urbroj: [broj] vještak dao nalaz da predmetna nekretnina predstavlja spavaću sobu čija sobna površina predstavlja jedinstvenu cjelinu u smislu korištenja i namjene prostora i u smislu dostatnih geometrijskih elemenata vertikalnog i horizontalnog presjeka sukladno Pravilniku o tehničkim propisima građevinske konstrukcije ("Narodne novine" br. 17/17, 75/20),

- da je nekretnina temeljem Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020, 36/2024, dalje: ZNS) dana u najam pravnom predniku tuženika, njegovom ocu KC, na temelju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenog 16. srpnja 1998., a u kojem je ugovoru navedeno da će stan zajedno s KC koristiti SC (njegova supruga odnosno majka tuženika) i ĆC (ovdje tuženik),

- da je prednik tuženika KC preminuo **.**.2011., nakon čega je tuženik nastavio plaćati najamninu u iznosu koji je plaćao njegov otac kao obveznik plaćanja zaštićene najamnine,

- da je tuženik za utuženi period podmirio najamninu u iznosu od ukupno 5.331,18 kuna,

- da je dopisom od 29. prosinca 2021., kojeg je tuženik zaprimio 11. siječnja 2022. (str. 61.- 63. spisa), tužitelj tuženika obavijestio o dugovanju te ga pozvao da 28. siječnja 2022. stan slobodan od osoba i stvari preda službenicima Grada Dubrovnika

- da je Republika Hrvatska stekla vlasništvo stana 1. ožujka 2022.

9. Sud prvog stupnja pobijanom odlukom je utvrdio da je tuženik bio u posjedu stana u utuženom razdoblju te da je taj posjed za cijelo razdoblje bio pošten sukladno člancima 164. stavak 1. i 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV). Sud zaključuje da tuženik nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed jer je njegov otac imao status zaštićenog najmoprimca, da je i on bio naveden u tom Ugovoru o najmu stana kao korisnik, da u nekretnini živi dugi niz godina te da se ne može zaključiti da se radi o nemarnosti tuženika kad je u trenutku smrti oca tuženika bila živa njegova majka (i supruga pokojnog oca) koja nije tražila sklapanje ugovora o najmu prema odredbama ZNS-a, a ujedno tuženik naknadno iseljava iz predmetne nekretnine i više ne stanuje u njoj.

10. Slijedom navedenog, sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim, a zaključak suda prvog stupnja, u pretežitom dijelu (osim u odnosu na iznos od 33,02 eura za razdoblje od 12. siječnja 2022. do 31. veljače 2022. za koji se iznos presuda preinačava), prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Člankom 164. stavkom 1. ZV-a je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Prema prema članku 165. stavku 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Prema članku 18. stavku 3. ZV-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema članku 18. stavku 5. ZV-a, posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

12. Uz to, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održane 1. ožujka 2021. (poslovni broj Su-IV-16/2021-5), vezano za primjenu navedenih odredbi, zauzeto je pravno shvaćanje: „U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

13. Nadalje, člankom 24. stavak 2. ZNS-a propisano je da u slučaju smrti najmoprimca ili kada najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova bračnog druga. Nadalje, člankom 38. stavak 1. ZNS-a, u slučaju smrti zaštićenog najmoprimca prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca iz ugovora o najmu prelaze na osobu navedenu u ugovoru o najmu stana, ovisno o sporazumu tih osoba, prema stavku 2. u slučaju spora, najmoprimca će odrediti najmodavac. Prema članku 38. stavak 3. ZNS-a, osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je od najmodavca u roku od 60 dana od dana nastale promjene zatražiti sklapanje ugovora o najmu, a prema članku 38. stavak 4. ZNS-a najmodavac je dužan s osobom iz stavka 1. sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.

14. Sud prvog stupnja zaključuje da je tuženikov posjed u utuženom razdoblju bio pošten jer nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, tim više što u toj nekretnini živi dugi niz godina te da se ne može reći da se radi o nemarnosti tuženika kada je u trenutku smrti oca (2011.) bila živa majka tuženika koja nije tražila sklapanje ugovora o najmu, a što nije krivnja tuženika.

15. Žalbenim navodima tužitelj ističe da je trebalo primijeniti prethodno citirane odredbe članka 38. ZNS-a, a ne članka 24. stavak 2. ZNS-a te da je tuženik, kako nije postupio u skladu s navedenim, stan u (tada) vlasništvu tužitelja koristio bez pravnog temelja.

16. U odnosu na navedeno, ovaj sud ističe da sama činjenica da tuženik nije zatražio sklapanje ugovora o najmu u roku prema članku 38. ZNS-a, nije odlučujuća za zaključak o (ne)poštenju tuženika već je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti slučaja. Naime, nesporno je da je tuženik u Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenog 16. srpnja 1998. prema kojem je zaštićeni najmoprimac bio njegov otac, bio uz sada pokojnu majku, naveden kao korisnik stana. Nadalje, tuženik je nakon smrti oca (i majke), nastavio posjedovati stan te plaćati tužitelju zaštićenu najamninu u iznosu kako je to ranije određeno te je tužitelj (cijeli utuženi period od listopada 2011. do veljače 2022.) te uplate zaprimao, ne zahtijevajući njegovo iseljenje ili uređenje njihovog odnosa, a niti je ikako davao do znanja da se protivi korištenju stana od strane tuženika na opisani način.

17. Dakle, tuženik je imao valjan pravni temelj za posjedovanje jer je bio naveden kao korisnik stana u Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 16. srpnja 1998., a isti je nastavio posjedovati nakon smrti oca plaćajući zaštićenu najamninu, smatrajući da ima pravo nastaviti stanovati u stanu. S druge strane tužitelj (sve do dopisa od 29. prosinca 2021.) od tuženika nije zahtijevao predaju stana 28. siječnja 2022. Stoga je prema zaključku ovoga suda do tada njegov posjed bio pošten.

18. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe da je dopisom od 29. prosinca 2021., kojeg je tuženik zaprimio 11. siječnja 2022. (str. 61.- 63. spisa), tuženika obavijestio o dugovanju te ga pozvao da 28. siječnja 2022. stan slobodan od osoba i stvari preda službenicima Grada Dubrovnika zbog nepostupanja prema odredbama ZNS-a. Iz zapisnika od 28. siječnja 2022. (str. 93. spisa), potpisanog od strane dvije službene osobe tužitelja, proizlazi da je tuženik odbio predati posjed stana te potpisati zapisnik. Ujedno je tuženik u međuvremenu, kako iskazuje na ročištu 8. travnja 2025., i napustio posjed predmetnog stana, iz čega je za zaključiti da tuženik ne osporava činjenicu da više nema pravni temelj za posjedovanje stana.

19. Iz opisanih okolnosti, ovaj sud utvrđuje da je navedenim dopisom tuženik bio upozoren da stan posjeduje bez pravnog temelja, a navedeni je dopis nesporno zaprimio te kako je pozvan dana 28. siječnja 2022. predati posjed, što je odbio učiniti, tada je njegovo poštenje prestalo, sukladno članku 18. stavak 3. ZV-a. Stoga je, u skladu s odredbom članka 165. stavak 1. ZV-a, tuženik od tada pa do dana kad je Republika Hrvatska stekla vlasništvo stana (1. ožujka 2022.), dužan tužitelju naknaditi koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, odnosno isplatiti tužitelju punu naknadu za korištenje stana.

20. Tužitelj tužbom potražuje 2.509,00 eura na ime naknade za korištenje stana za razdoblje od listopada 2011. do veljače 2022., za ukupno 125 mjeseci, dakle po 20,07 eura po mjesecu. Visina tužbenog zahtjeva određena je prema podzakonskim propisima tužitelja te je utuženi iznos već umanjen za nesporno isplaćene iznose zaštićene najamnine, a samom izračunu tuženik nije prigovarao.

21. Tužitelju se stoga priznaje naknada za korištenje stana počevši s danom 29. siječnja 2022. pa do 1. ožujka 2022., dakle za ukupno 3 dana siječnja 2022. i cijelu veljaču 2022. što iznosi 31 dan. Dakle razlika naknade koja pripada tužitelju iznosi sveukupno 22,01 eura, za koji se iznos preinačava prvostupanjska presuda. Kako tužitelj potražuje kamate na iznos glavnice od 30. lipnja 2022. (a ne od dana kad je tuženik postao nepošten), iste je valjalo priznati sukladno zahtjevu.

22. Slijedom svega navedenog, primjenom članka 368. stavak 2. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkama I i II izreke.

23. Ovom odlukom je prvostupanjska presuda preinačena je za iznos od 22,01 eura, što predstavlja uspjeh u žalbenom postupku od 0,88 %. Kako se radi o uspjehu u samo neznatnom dijelu, primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a, nije bilo potrebno preinačavati odluku o troškovima postupka.

24. Odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka, pa je primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom III izreke.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić