Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3864/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari I tužitelja KT, [adresa], Republika [adresa], II tužiteljice PT, K [adresa], Republika [adresa], III tužitelja CT, P [adresa], Republika [adresa] i IV tužitelja ET, [adresa], Republika [adresa], koje sve zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Špehar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5677/2009- 30 od 17. svibnja 2013., dana 7. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 5677/2009-30 od 17. svibnja 2013. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, 10000 Zagreb isplatiti s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika

- I tužitelju, ST, suprugu pokojne JT iznos od 220.000,00 kn,

- II tužiteljici, LT, kćeri pokojne JT iznos od 150.000,00 kn,

- III tužitelju, RT, sinu pokojne JT iznos od 150.000,00 kn,

- IV tužitelju, BT, sinu pokojne JT iznos od 150.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku 7. srpnja 2009. do isplate, a sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 100.650,00 kn sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2012. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe.

3. Tuženik je u odgovoru osporio sve navode žalbe i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu troška tog odgovora.

4. Ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tužitelja, presudom poslovni broj Gžn- 2634/2013-5 od 10. listopada 2017. preinačio je prvostupanjsku presudu tako da je naložio tuženiku isplatiti s osnova naknade neimovinske štete radi smrti bliske osobe I tužitelju iznos od 220.000,00 kuna, II tužiteljici iznos od 150.000,00 kuna, III tužitelju iznos od 150.000,00 kuna i IV tužitelju iznos od 150.000,00 kuna, sve za zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2009. do isplate, te tužiteljima naknaditi trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 18.609,38 kn, a odbio je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka i za naknadu troškova odgovora na žalbu.

5. Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-3701/2019-8 od 13. svibnja 2025. ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, valjalo je ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude.

6. Žalba je osnovana.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju tužitelji u žalbi, jer pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, i može se ispitati, a nije uočeno postojanje niti ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, državljana [adresa] s uobičajenim boravkom u toj državi, za naknadu neimovinske štete uslijed smrtnog stradavanja supruge I tužitelja, a majke II, III i IV tužitelja, JT, u prometnoj nezgodi koja se dogodila 7. rujna 2008. na autocesti kod [adresa] u Republici Hrvatskoj, kao putnice u autobusu reg. oznake [registarska oznaka], dakle, slovačke registarske oznake.

9. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je u spomenutoj prometnoj nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo - autobus stranih (slovačkih) registarskih oznaka osiguran kod inozemnog osiguratelja i da je jedini krivac za nezgodu vozač autobusa.

10. U postupku nije sporna ni pasivna legitimacija tuženika, odnosno činjenica da je tuženikova legitimacija utemeljena na odredbi članka 34. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koja, među ostalim, jamči pravo na naknadu štete nanesene uporabom vozila inozemne registracije, za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, pri čemu tuženik postupa u svojstvu obrađivačkog ureda.

11. Na temelju izvedenog sudsko-medicinskog vještačenja pravilno je utvrđeno da je supruga odnosno majka tužitelja preminula uslijed ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, dakle da je smrtno stradala od posljedica predmetne prometne nezgode.

12. Prvostupanjski sud je bio stava da je mjerodavno pravo koje se primjenjuje u predmetnoj pravnoj stvari slovačko pravo, sukladno odredbi čl. 4. st. 1.a al. 2. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama, iz 1971. („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 4/1994 – dalje: Konvencija) kojom je propisano da ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i registrirano je u drugoj državi, a ne u državi gdje se dogodila prometna nezgoda, tada je mjerodavno pravo države registracije na odgovornost prema oštećenom koji je pretrpio ozljede (žrtva), a koji je bio putnik u vozilu i čije se redovito boravište nalazi u drugoj državi, a ne u državi gdje se dogodila nezgoda, stoga da i tužitelji, kao posredni oštećenici, koji svoje pravo izvode iz prava njihove prednice, slijede njezinu pravnu sudbinu, kao žrtve, tako da se u odnosu na njihov zahtjev primjenjuje slovačko pravo kao pravo registracije vozila (autobusa). U primjeni slovačkog prava prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve tužitelja smatrajući da člankom 4. stavkom 2. slovačkog Zakona o obveznom ugovornom osiguranju i odgovornosti za štetu počinjenu prijevozom motornih vozila broj 381/2001 (dalje: Zakon broj 381/2001) i izmjenama i dopunama nekih zakona, nije predviđena odgovornost niti prijevoznika niti njegovog osiguravatelja za naknadu neimovinske štete koje pretrpe bliski srodnici osoba stradalih u prometnim nezgodama.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-3701/2019-8 od 13. svibnja 2025. naveo je da je o spornom pravnom pitanju primjene materijalnog prava donesena odluka Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje:

„U slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjeve tužitelja za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka

Republika već bila članica EU.“

14. Nadalje, u svojoj odluci broj Rev-3701/2019-8 od 13. svibnja 2025. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi sljedeće:

„13.1. Slovački Građanski zakonik u članku 11. propisuje da „fizička osoba ima pravo na zaštitu vlastite osobe, osobito svojeg života i zdravlja, časti i ljudskog dostojanstva, kao i privatnog života, imena i slobode govora“. U članku 13. stavku 1. propisuje da „fizička osoba osobito ima pravo zahtijevati prekid nezakonitih povreda prava na zaštitu njezine osobe, uklanjanje posljedica tih povreda i priznavanje odgovarajuće naknade“, dok u stavku 2. propisuje „ako fizičkoj osobi nije u dovoljnoj mjeri priznata naknada u smislu stavka 1., osobito ako je povrijeđeno njezino dostojanstvo ili društveni ugled, ona također ima pravo na naknadu neimovinske štete“. Člankom 15. istog Zakonika propisano je da „nakon smrti fizičke osobe polaganje prava na zaštitu njezine osobnosti pripada bračnom drugu i djeci, a ako ih nema, njezinim roditeljima.

13.2. Posebnim dijelom slovačkog Građanskog zakonika, i to člancima 420. te 442. - 449. uređuje se pitanje naknade štete. Tako članak 420. propisuje da „svatko odgovara za štetu koju je prouzročio povredom pravne obveze.“ Odredba članka 448. propisuje nadalje da je fizička osoba kojoj je preminuli oštećenik bio dužan plaćati uzdržavanje u trenutku smrti ovlašten na doplatak za štetu preživjelih. Ovo ovlaštenje te opseg doplatka za štetu preživjelih odredit će se u skladu s općim odredbama socijalnog osiguranja. Odredba članka 449. propisuje da u slučaju štete po zdravlje, naknada štete također uključuje naknadu svrhovitih troškova povezanih s liječenjem, u stavku 2. propisuje da, u slučaju smrti, naknada štete također uključuje naknadu primjerenih troškova povezanih s pogrebom osim ako su bili pokriveni naknadom za pogrebe dodijeljene temeljem odredaba o zdravstvenom osiguranju, dok stavak 3. propisuje da se troškovi liječenja pogreba naknađuju osobi koja ih je podmirila.

13.3. S druge strane, slovački Zakon broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) u članku 4.2. uključuje pokriće obveznim osiguranjem samo onih dijelova Građanskog zakonika koji reguliraju naknadu štete u posebnom dijelu, a ne i one dijelove koji su sadržani u općem dijelu (spomenute odredbe članaka 11., 13. i 15. Građanskog zakonika), pa ove odredbe dakle, nisu pokrivene obveznim osiguranjem.

13.4. Naprijed navedeno upućuje na zaključak da je Slovačka Republika propustila pravilno odnosno potpuno implementirati direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer one zahtijevaju da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem. To znači, kada slovačko pravo u svom Građanskom zakoniku, neovisno o tome u kojem svom dijelu, poznaje institut neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, tada prema spomenutoj praksi Suda EU, taj vid štete mora biti pokriven obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

13.5. Slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta” („škoda”) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti i pokrivena obveznim osiguranjem. Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranija određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti tuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta” („škoda”) i „šteta” („ujma”) ili između imovinske štete („materiánymi škodami”) i neimovinske štete („nemajetkpvými ujmami”), i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava.

13.6. Ovakvom je praksom slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da je interpretativni učinak svojstvo prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima.“

15. Revizijski sud je u toj odluci naveo da je stoga pravilna ocjena drugostupanjskog suda da postoji odgovornost tuženika za štetu koju trpe tužitelji, koji stav je ovaj drugostupanjski sud izrazio u ranijoj odluci, stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelji nemaju pravo na naknadu štete.

16. Pri tome je stav revizijskog suda iz navedene revizijske odluke da je u pogledu odlučivanja o visini zahtjeva potrebno primijeniti kriterije koji predstavljaju slovačko pravo, a isto tako da je u pogledu odluke o kamati na iznos neimovinske štete potrebno primijeniti slovačko pravo, što prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

17. Kako u konkretnom slučaju činjenično stanje za primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno primjenu propisa na način kako ih primjenjuju slovački sudovi nije potpuno utvrđeno, valjalo je na temelju čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje (toč. I. izreke ovog rješenja).

18. U nastavku postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu naprijed izneseni pravni stav, utvrditi potrebne činjenice na temelju sadržaja slovačkog prava u pogledu zahtjeva tužitelja, kako u pogledu visine, tako i u pogledu kamate na iznose neimovinske štete te donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

19. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku.

20. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke rješenja).

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević