Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-5360/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Orloviću, odvjetniku u Sesvetama, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-568/2022-22 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-568/2022-22 od 11. studenog 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovor o kreditu broj [broj] dana 07.03.2007. godine sastavljen u formi ovršnog javnobilježničkog akta dana 08.03.2007. godine od strane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba, M.Matošeca br. 3 pod brojem Ov-8145/07 u daljnjem tekstu:
Ugovor o kreditu koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 21.240,04 (dvadesetijednatisuća dvjestočetrdeset franaka i četiri centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj [broj] dana 07.03.2007. godine sastavljen u formi ovršnog javnobilježničkog akta dana 08.03.2007. godine od strane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba, M.Matošeca br. 3 pod brojem Ov-8145/07 u daljnjem tekstu:
Ugovor o kreditu koji glasi: "dio glavnice kredita u iznosu CHF 14.070,21 otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospjeća...."
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj [broj] dana 07.03.2007. godine sastavljen u formi ovršnog javnobilježničkog akta dana 08.03.2007. godine od strane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba, M.Matošeca br. 3 pod brojem Ov-8145/07 u daljnjem tekstu:
Ugovor o kreditu koji glasi: ....preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 7.169,83 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a) , a prema otplatom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...
Utvrđuje se ništetnim i dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu koji glasi: "Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke."
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici ĆS, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.997,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama
na iznos od 1,57 EUR od 01.04.2008. godine pa do isplate
na iznos od 10,76 EUR od 01.11.2008. godine pa do isplate
na iznos od 1,10 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate
na iznos od 13,38 EUR od 01.01.2009. godine pa do isplate
na iznos od 15,27 EUR/ od 01.02.2009. godine pa do isplate
na iznos od 16,12 EUR od 01.03.2009. godine pa do isplate
na iznos od 13,77 EUR od 01.04.2009. godine pa do isplate
na iznos od 14,22 EUR od 01.05.2009. godine pa do isplate
na iznos od 10,63 EUR od 01.06.2009. godine pa do isplate
na iznos od 7,98 EUR od 01.07.2009. godine pa do isplate
na iznos od 8,69 EUR od 01.08.2009. godine pa do isplate
na iznos od 10,88 EUR od 01.09.2009. godine pa do isplate
na iznos od 9,96 EUR od 01.10.2009. godine pa do isplate
na iznos od 8,55 EUR od 01.11.2009. godine pa do isplate
na iznos od 11,20 EUR od 01.12.2009. godine pa do isplate
na iznos od 13,32 EUR od 01.01.2010. godine pa do isplate
na iznos od 16,34 EUR od 01.02.2010. godine pa do isplate
na iznos od 15,64 EUR od 01.03.2010. godine pa do isplate
na iznos od 19,74 EUR od 01.04.2010. godine pa do isplate
na iznos od 18,96 EUR od 01.05.2010. godine pa do isplate
na iznos od 20,48 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate
na iznos od 33,58 EUR od 01.07.2010. godine pa do isplate
na iznos od 27,54 EUR od 01.08.2010. godine pa do isplate
na iznos od 40,00 EUR od 01.09.2010. godine pa do isplate
na iznos od 29,81 EUR od 01.10.2010. godine pa do isplate
na iznos od 29,81 EUR od 01.11.2010. godine pa do isplate
na iznos od 42,10 EUR od 01.12.2010. godine pa do isplate
na iznos od 50,53 EUR od 01.01.2011. godine pa do isplate
na iznos od 44,83 EUR od 01.02.2011. godine pa do isplate
na iznos od 47,90 EUR od 01.03.2011. godine pa do isplate
na iznos od 42,93 EUR od 01.04.2011. godine pa do isplate
na iznos od 46,58 EUR od 01.05.2011. godine pa do isplate
na iznos od 60,90 EUR od 01.06.2011. godine pa do isplate
na iznos od 68,46 EUR od 01.07.2011. godine pa do isplate
na iznos od 85,84 EUR od 01.08.2011. godine pa do isplate
na iznos od 77,76 EUR od 01.09.2011. godine pa do isplate
na iznos od 62,11 EUR od 01.10.2011. godine pa do isplate
na iznos od 62,69 EUR od 01.11.2011. godine pa do isplate
na iznos od 59,09 EUR od 01.12.2011. godine pa do isplate
na iznos od 63,92 EUR od 01.01.2012. godine pa do isplate
na iznos od 67,89 EUR od 01.02.2012. godine pa do isplate
na iznos od 67,31 EUR od 01.03.2012. godine pa do isplate
na iznos od 1.627,38 EUR od 01.04.2012. godine pa do isplate
i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 da tužiteljici ĆS, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.612,29 eur sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika „radi prebijanja i to u iznosu od
81,25 eur sa zateznim kamatama
- na iznos od 3,42 eur od 1.5.2007. pa do isplate;
− na iznos od 5,26 eur od 1.6.2007. pa do isplate;
− na iznos od 6,53 eur od 1.7.2007. pa do isplate;
− na iznos od 5,42 eur od 1.8.2007. pa do isplate;
− na iznos od 4,49 eur od 1.9.2007. pa do isplate;
− na iznos od 7,26 eur od 1.10.2007. pa do isplate;
− na iznos od 7,60 eur od 1.11.2007. pa do isplate;
− na iznos od 5,42 eur od 1.12.2007. pa do isplate;
− na iznos od 6,33 eur od 1.1.2008. pa do isplate;
− na iznos od 3,16 eur od 1.2.2008. pa do isplate;
− na iznos od 1,41 eur od 1.3.2008. pa do isplate;
− na iznos od 2,92 eur od 1.5.2008. pa do isplate;
− na iznos od 4,69 eur od 1.6.2008. pa do isplate;
− na iznos od 2,51 eur od 1.7.2008. pa do isplate;
− na iznos od 5,27 eur od 1.8.2008. pa do isplate;
− na iznos od 5,45 eur od 1.9.2008. pa do isplate;
− na iznos od 3,66 eur od 1.10.2008. pa do isplate.“
2. Tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da mu naknadi trošak postupka, podredno ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
7. Iz provedenog postupka proizlazi da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 7. ožujka 2007. Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti 21.240,04 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% uz rok otplate kredita 60 mjeseci (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7.),
- da tužiteljica ima status potrošača,
- da se radilo o tipskom ugovoru i da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
8. Kako je predmetni ugovor zaključen 7. ožujka 2007., mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03- dalje: ZZP).
9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP je ništetnost odredbe.
10. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u konkretnom slučaju, jer je predmetni kredit podigla kao fizička osoba za kupnju vozila, što proizlazi iz ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice, koja je navela da ga je kupila i koristila samo za privatne svrhe.
11. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pri čemu pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika.
13. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. U kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
15. Dakle, u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno je da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, te iz iskaza tužiteljice u ovom postupku proizlazi da se spornim o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da joj nisu dana objašnjenja glede valutne klauzule.
16. Nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
Činjenica da tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora nije mogla sagledati opseg svoje obveze jer nije mogla predvidjeti kretanje tečaja valute CHF, pri čemu na sadržaj ugovora koji je bio unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
17. U odnosu na žalbene prigovore kojima tuženik ističe da sud nije proveo sve njegove dokazne prijedloge, valja reći da je prvostupanjski sud izvršio uvid u sve po tuženiku predložene isprave. Sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, ne postoji obveza suda izvesti sve dokaze koje su stranke predložile ako ti dokazi nisu potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U postupku je saslušana tužiteljica, dok tuženik nije predložio saslušanje zakonskog zastupnika tuženika, te je odustao od saslušanja zaposlenika banke. Pravilno je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer se njime ne može utvrditi obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizik fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao niti je imao bilo kakve zakonske ovlasti za to prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženik bili su analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužiteljica bila obaviještena o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
18. Kako sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržajno odgovaraju u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu ništetne.
19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, i ako je predmet obveze u novcu vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove.
20. Financijsko vještačenje je provedeno u skladu s pravilima struke savjesno i stručno te sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza prema kojem je pravilno utvrđena visina zahtjeva prema tečaju na dan isplate kredita (početnom tečaju).
21. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi ugovora preplatila iznos od 3.631,33 EUR, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovdje se radi o povratu stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik postupajući kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem suprotno odredbama tada važećeg ZZP i zbog toga je nesavjestan stjecatelj.
22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare kao neosnovan, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 1. veljače 2022., a prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok koji iznosi 5 godina, a ne 3 godine kako to pogrešno smatra tuženik, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), iz čega proizlazi da u ovom predmetu nije protekao zastarni rok te nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u pogledu glavnog potraživanja pa tako ni zateznih kamata kao sporednog potraživanja.
23. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada nije prihvatio tuženikov istaknuti prigovor radi prebijanja iako je pri tome prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP pravilno trebao utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja, a ne odbiti isti prigovor kako je to učinjeno pod točkom VI. izreke presude, no to ne utječe na pravilnost i zakonitost presude u tom dijelu. S obzirom da tužiteljica kao potrošač, koja je samo vršila otplatu kredita kako je ugovoreno te ispunjavajući ugovor kako glasi, i u onom razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja nije ništa stekla od tuženika pa da bi tužiteljica bila dužna temeljem pravila o stjecanju bez osnova vratiti neki iznos tuženiku. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.
24. Suprotno navodima tuženika tužiteljica nije preinačila tužbu nakon zaključenja postupka jer je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio 22.584,89 kn, a nakon provedenog financijskog vještačenja 22.584,88 kn/2.997,53 EUR, dakle ne radi se o preinaci u smislu čl. 191. st. 1. ZPP.
25. Žalitelj nije osporavao konkretnim žalbenim navodima odluku o troškovima parničnoga postupka, a ovaj sud nije ovlašten paziti na pravilnu primjenu materijalnoga prava u odnosu na odluku o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
26. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 7. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
