Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-763/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 16/2022-19 od 28. studenog 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-16/2022-19 od 28. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. [broj] zaključenog 5. veljače 2007. između stranaka i to odredba čl. 1. u dijelu kojim se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 24.878,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te odredba čl. 7. u dijelu u kojem je predmetni kredit vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po srednjem tečaju Kreditora za CHF te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, s tim da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa Banke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici FM iznos od 3.631,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- 1,32 eur od 31. ožujka 2007. godine

- 1,00 eur od 29. veljače 2008. godine

- 4,55 eur od 31. ožujka 2008. godine

- 15,45 eur od 31. listopada 2008. godine

- 4,00 eur od 30. studenog 2008. godine

- 18,59 eur od 31. prosinca 2008. godine

- 20,83 eur od 31. siječnja 2009. godine

- 21,84 eur od 28. veljače 2009. godine

- 19,05 eur od 31. ožujka 2009. godine

- 19,59 eur od 30. travnja 2009. godine

- 15,31 eur od 31. svibnja 2009. godine

- 12,17 eur od 30. lipnja 2009. godine

- 13,01 eur od 31. srpnja 2009. godine

- 14,66 eur od 31. kolovoza 2009. godine

- 14,52 eur od 30. rujna 2009. godine

- 12,84 eur od 31. listopada 2009. godine

- 15,99 eur od 30. studenog 2009. godine

- 18,51 eur od 31. prosinca 2009. godine

- 22,10 eur od 31. siječnja 2010. godine

- 21,27 eur od 28. veljače 2010. godine

- 26,14 eur od 31. ožujka 2010. godine

- 25,22 eur od 30. travnja 2010. godine

- 27,02 eur od 31. svibnja 2010. godine

- 42,59 eur od 30. lipnja 2010. godine

- 39,39 eur od 31. srpnja 2010. godine

- 49,18 eur od 31. kolovoza 2010. godine

- 45,80 eur od 30. rujna 2010. godine

- 40,35 eur od 31. listopada 2010. godine

- 51,84 eur od 30. studenog 2010. godine

- 66,45 eur od 31. prosinca 2010. godine

- 56,11 eur od 31. siječnja 2011. godine

- 59,74 eur od 28. veljače 2011. godine

- 55,12 eur od 31. ožujka 2011. godine

- 55,95 eur od 30. travnja 2011. godine

- 75,54 eur od 31. svibnja 2011. godine

- 77,45 eur od 30. lipnja 2011. godine

- 93,81 eur od 31. srpnja 2011. godine

- 85,41 eur od 31. kolovoza 2011. godine

- 76,20 eur od 30. rujna 2011. godine

- 75,22 eur od 31. listopada 2011. godine

- 74,51 eur od 30. studenog 2011. godine

- 78,90 eur od 31. prosinca 2011. godine

- 82,72 eur od 31. siječnja 2012. godine

- 83,24 eur od 29. veljače 2012. godine

- 80,59 eur od 31. ožujka 2012. godine

- 82,38 eur od 30. travnja 2012. godine

- 83,60 eur od 31. svibnja 2012. godine

- 81,54 eur od 30. lipnja 2012. godine

- 82,08 eur od 31. srpnja 2012. godine

- 80,54 eur od 31. kolovoza 2012. godine

- 77,21 eur od 30. rujna 2012. godine

- 80,76 eur od 31. listopada 2012. godine

- 82,47 eur od 30. studenog 2012. godine

- 81,27 eur od 31. prosinca 2012. godine

- 74,57 eur od 31. siječnja 2013. godine

- 80,26 eur od 28. veljače 2013. godine

- 80,76 eur od 31. ožujka 2013. godine

- 78,53 eur od 30. travnja 2013. godine

- 71,59 eur od 31. svibnja 2013. godine

- 71,41 eur od 30. lipnja 2013. godine

- 73,11 eur od 31. srpnja 2013. godine

75,85 eur od 31. kolovoza 2013. godine

- 79,63 eur od 30. rujna 2013. godine

- 77,68 eur od 31. listopada 2013. godine

- 79,06 eur od 30. studenog 2013. godine

- 80,63 eur od 31. prosinca 2013. godine

- 81,61 eur od 31. siječnja 2014. godine

- 83,67 eur od 28. veljače 2014. godine

pa sve do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji prigovorom radi prijeboja istaknuto potraživanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužiteljici FM u iznosu od 52,03

EUR sa zateznim kamatama tekućim:

na iznos od EUR 1,38 počev od dana 1.5.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 3,57 počev od dana 2.6.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 5,07 počev od dana 22.6.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 3,75 počev od dana 22.8.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 2,65 počev od dana 30.9.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 5,94 počev od dana 30.9.2007. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 6,35 počev od dana 30.11.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 3,76 počev od dana 30.11.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 4,84 počev od dana 31.1.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 1,07 počev od dana 31.1.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 0,78 počev od dana 31.5.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 2,89 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 0,29 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 4,11 počev od dana 18.9.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 3,92 počev od dana 18.9.2008. godine pa do isplate;

na iznos od EUR 1,66 počev od dana 6.11.2008. godine pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici FM troškove parničnog postupka u iznosu od 1.610,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

2. Tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da mu naknadi trošak postupka, podredno ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu 5. veljače 2007. na iznos kunske protuvrijednosti 24.878,52 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 26. veljače 2007. 1 CHF=4,51545 kn, s rokom otplate 84 mjesec, a namjena je kupnja automobila, te kao način otplate ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da je tužiteljica otplatila kredit 28. veljače 2014.

- da tužiteljica ima status potrošača,

- da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika,

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

8. Kako je predmetni ugovor zaključen 5. veljače 2007. primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03 - dalje: ZZP).

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP je ništetnost odredbe.

10. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u konkretnom slučaju, jer je kao stranka predmetnog ugovora o kreditu navedena kao fizička osoba, u kojem ugovoru je navedeno da je namjena ugovora kupnja automobila, te je tužiteljica iskazala da je auto koji je kupila koristila samo za privatne potrebe, a iz čega svega proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača.

11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

13. U postupku u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.)

14. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je mogla odabrati između više ugovora o kredita, nije od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na financijske obveze korisnika kredita, takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

16. U odnosu na žalbene prigovore kojima tuženik ističe da sud nije proveo sve njegove dokazne prijedloge, valja reći da je prvostupanjski sud izvršio uvid u sve po tuženiku predložene isprave i u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP izveo dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Ne postoji obveza suda izvesti sve dokaze koje su stranke predložile ako ti dokazi nisu potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U postupku je saslušana tužiteljica, a tuženik nije predložio saslušanje zakonskog zastupnika tuženika, te je tuženik odustao od saslušanja svjedoka – zaposlenika banke. Saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrditi obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora, tako da je pravilno prvostupanjski sud odbio provesti taj dokaz. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizik fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao niti je imao bilo kakve zakonske ovlasti za to prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženik bili su analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužiteljica bila obaviještena o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

17. Kako sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržajno odgovaraju u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice), ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u postupku kolektivne zaštite, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ugovorne odredbe u tom dijelu protivne odredbama ZZP, slijedom čega su, protivno žalbenim navodima tuženika, ništetne.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

20. Neosnovani su tuženikovi prigovori financijskom vještačenju u ovom postupku, a to stoga jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke savjesno i stručno te sukladno odredbama odredbama čl. 258. do 261. ZPP, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza prema kojem je pravilno visina zahtjeva prema tečaju na dan isplate kredita (početnom tečaju).

21. Potrošača treba dovesti u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. Cilj zaštite koja se pruža je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe, što znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

22. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi ugovora preplatila iznos od 3.631,33 EUR, tako da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovdje se radi o povratu stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik postupajući kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem suprotno odredbama ZZP i zbog toga je nesavjestan stjecatelj.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu prigovora zastare, s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. siječnja 2022., a prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, koji iznosi 5 godina, a ne 3 godine kako to pogrešno smatra tuženik, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a to je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., iz čega proizlazi da u ovom predmetu nije protekao zastarni rok te nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u pogledu glavnog potraživanja pa tako ni zateznih kamata kao sporednog potraživanja.

24. Prvostupanjski sud također je pravilno postupio kada je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 52,03 EUR i odlučio kao u toč. III. pobijane prvostupanjske presude, smatrajući neosnovanim prigovor radi prebijanja, budući da tužiteljica kao potrošač, koja je samo vršila otplatu kredita kako je ugovoreno te ispunjavajući ugovor kako glasi, i u onom razdoblju kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog tečaja nije ništa stekla od tuženika pa da bi mu tužiteljica bila dužna temeljem pravila o stjecanju bez osnova vratiti neki iznos. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

25. Suprotno navodima tuženika tužiteljica nije preinačila tužbu nakon zaključenja postupka jer je nakon provedenog financijskog vještačenja smanjila svoj zahtjev radi isplate u odnosu na postavljeni zahtjev u tužbi, što ne predstavlja preinaku prema čl. 191. st. 3 ZPP, a smanjenju zahtjeva koje predstavlja djelomično povlačenje tužbe tuženik se nije protivio.

26. Slijedom svega iznesenog, proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I., II. i III. pobijane prvostupanjske presude.

27. Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u sporu, sud je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka, dok tuženiku nije dosudio trošak jer nije uspio u sporu. Žalitelj nije osporavao konkretnim žalbenim navodima odluku o troškovima parničnoga postupka, a ovaj sud nije ovlašten paziti na pravilnu primjenu materijalnoga prava u odnosu na odluku o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

28. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević