Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3413/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Božica Petak Vujec, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-736/2019-29 od 27. svibnja 2025. i žalbe tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-736/2019-29 od 27. svibnja 2025. u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-736/2019-29 od 27. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-736/2019-29 od 27. svibnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.811,64 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-736/2019-29 od 27. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da isplati tužiteljici HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 4.901,42 eura s pripadajućim zateznim kamatama to:

- na iznos od 104,39 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 102,97 EUR od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,96 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 106,97 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,25 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,65 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,11 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,86 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,51 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,89 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,77 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,29 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 105,54 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,50 EUR od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 111,69 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,93 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 102,43 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 109,67 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 110,02 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 106,97 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,87 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,40 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 103,68 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 108,69 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 106,11 EUR od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 107,59 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 109,29 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,02 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,12 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,48 EUR od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,02 EUR od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,01 EUR od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,28 EUR od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,46 EUR od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,78 EUR od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,26 EUR od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 91,47 EUR od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 93,02 EUR od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 92,19 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. lipnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 93,30 EUR od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.811,64 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P- 736/2019-29 od 27. svibnja 2025. dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 27. siječnja 2025.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužiteljica pod točkom II. izreke, zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu te zahtijeva trošak sastava žalbe.

4. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik u cijelosti, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. ZPP s prijedlogom da sud preinači, podredno ukine pobijanu presudu te zahtijeva trošak sastava žalbe.

5. Protiv navedenog rješenja pravodobno se žali tuženik, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. ZPP s prijedlogom da sud preinači pobijanu odluku, podredno da ukine pobijanu odluku i predmet vrati sudu prvog stupnja, te zahtijeva trošak žalbenog postupka.

6. Žalbe tužiteljice i tuženika su neosnovane.

7. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijano se rješenje može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. Odredbom članka 190. stavka 2. ZPP propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

9. Odredbom članka 190. stavka 3. ZPP propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10. Odredbom članka 191. stavka 1. ZPP propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

11. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica podneskom od 18. srpnja 2019., prije upuštanja tuženika u raspravljanje, uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 36.707,00 HRK/4.871,86 EUR, dok konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 27. siječnja 2025. nakon izrađenog Nalaza i mišljenja vještaka tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 4.901,42 EUR, stoga iz istog proizlazi da je tužiteljica podneskom od 27. siječnja 2025. povećala tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogla utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, dakle sud prvog stupnja je pravilno pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

12. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

13. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

14. U postupku nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 249011015766, koji je solemniziran 16. veljače 2006. kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz [adresa] pod poslovnim brojem OU.129/06- 1, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 55.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,35 % godišnje. Nije sporno ni to da je 9. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011015766, da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.452,98 EUR te da iznos preplate iznosi 3.478,13 EUR.

14.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužiteljicu kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Tijekom prvostupanjskog postupka sporno je pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., zatim može li tužiteljica tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15– dalje: ZID ZPK/15), te je li tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Nadalje, sporna je i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

16. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj N 96/2003., dalje - ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

- uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. obrazložio razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP,

- da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C- 186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze;

- da tužiteljica od strane tuženika nije uopće bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, niti se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

17. Sud prvog stupnja je, nadalje, u pogledu konverzije, istaknuo kako u skladu s odredbama ZID ZPK/15 konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR. Pri tome je istaknuo kako je način izračuna konverzije propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 pri čemu se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog, umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl., a što jasno proizlazi iz odredaba članaka 19.d. i 19.c. stavka 1.točke 2. ZID ZPK/15.

17.1. Sud prvog stupnja dalje ističe da iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Nadalje, sud prvog stupnja ističe Dodatak Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR.

17.2. Činjenica sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK/15, prema shvaćanju suda prvog stupnja ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju citiranog zakona.

17.3. Nastavno na prethodno navedeno, sud prvog stupnja je istaknuo da s obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo.

17.4. Stoga je, sud prvog stupnja zaključio kako tužiteljica ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

17.5. Pritom je napomenuo kako je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu H, presuda od 14. ožujka 2019., C- 118/17,EU:C:2019:207, u kojem je Sud EU raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača.

18. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužiteljice, a polazeći od odredaba članaka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 te članaka 323. stavka 1., 1111. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO) i utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava te odredbe članka 502. c ZPP, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine neosnovanim, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

19. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

20. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti.

21. S obzirom na to da je predmet spora kondemnatorni zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 16. veljače 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne. Kako je sporni ugovor o kreditu sklopljen 16. veljače 2006., to su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZZP/03.

22. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

25. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

27. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

28. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka ugovora o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, odredbom članka 328. ZOO, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

29. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. točke 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. točka 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

30. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

31. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP/03 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka ugovora o kreditu (9. prosinca 2015.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema odredbi članka 41. stavaka 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo, a kako je to također pravilno zaključio sud prvog stupnja.

32. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ne isključuje tužiteljičino pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

33. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87. stavka 1. ZZP/03, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

34. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

35. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

36. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

37. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

38. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljice bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

39. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, pravilno je u iznos preplate koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pravilno umanjen iznosom preplate koji je utvrđen u postupku konverzije.

40. S obzirom na to da je prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredaba nije bilo, to tužiteljica osnovano zahtijeva i isplatu utuženog iznosa od 4.901,42 EUR. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratit tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom navedenog, pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

41. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom na to da je tužba podnesena 7. lipnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV- 33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

42. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio u cijelosti.

43. Tuženik u žalbi ističe i prigovor povrede prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske u kontekstu povrede prava na jednakost oružja i prava na kontradiktorni postupak. Ovaj sud ističe da je člankom 220. ZPP određeno da sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok je člankom 8. ZPP određeno da sud prema svom uvjerenju ne temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje činjenice će uzeti kao dokazana. Ovaj sud utvrđuje da je sud prvog stupnja proveo sve predložene dokaze na okolnost utvrđivanja osnove i visine tražbine tužiteljice te je pravilno primijenio materijalno pravo na temelju utvrđenog činjeničnog stanja.

44. Također se ističe da je tuženik tijekom postupka sukladno članku 7. stavku 1. ZPP bio ovlašten predložiti dokaze kojima bi dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, što isti nije učinio. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje osobnog bankara, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga je odustao, dok druge dokaze tuženik nije predložio. Dakle, sud prvog stupnja je, suprotno navodima tuženika, istom omogućio da na jednak način kao i tužiteljica iznese činjenice i predloži dokaze.

45. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP. Sud prvog stupnja pravilno je dosudio trošak postupka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti (članak 154. stavak 1. ZPP), pa su žalbeni navodi tužiteljice i tuženika, u tom smislu neosnovani. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno je postupio kada nije priznao trošak sastava podneska od 13. ožujka 2024. kojim tužiteljica precizira tužbeni zahtjev u valuti EUR, kao ni trošak sastava podnesaka od 31. siječnja 2025. i 20. ožujka 2025. kojima se tužiteljica očituje na podneske tuženika koji su joj dostavljeni na znanje, a na koje se tužiteljica mogla očitovati na slijedećem ročištu za koje joj je priznat trošak, zbog čega sud prvog stupnja troškove navedenih podnesaka nije ocijenio potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilno postupio kad nije priznao tužiteljici niti zatražene materijalne troškove i trošak izbivanja iz pisarnice vezano uz ročišta održana 24. svibnja 2023., 22. listopada 2024. i 16. travnja 2025. Navedeni troškovi, po ocjeni suda prvog stupnja, nisu bili nužni obzirom da na području suda prvog stupnja ima dovoljan broj odvjetnika koji su mogli zastupati tužiteljicu pa joj taj trošak ne bi nastao, a takav zaključak prihvaća i ovaj sud te ističe da tužiteljica nije dokazala visinu predmetnih troškova.

46. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

47. Zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela, te je stoga valjalo, sukladno odredbi članka 154. stavku 1. i članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

48. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor