Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-493/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Trg pobjede 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-232/2022-22 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-232/2022-22 od 16. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 381,38 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-232/2022-22 od 16. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 7 Način otplate, Ugovora o kreditu [broj] od 18. listopada 2006. zaključenog između tuženika, s jedne strane i tužitelja u dijelu koji glasi :"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća" (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.243,07 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.755,68 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

3. Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 18. listopada 2006.., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koje je tuženiku platio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 18. listopada 2006.. sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.160,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu kupnje automobila,

- da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svojstvu potrošača,

- da je odredbom čl. 7. Ugovora predviđen način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotnu načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača,

- da su odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne.

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.243,07 eura s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) utvrdio djelomičnu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose valutnu klauzulu, te je s osnove restitucije naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.243,07 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika sud neosnovani. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila razumljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

9. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj sporni ugovor sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. U situaciji kada iz dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj vlasnik obrta ili trgovačkog društva u odnosu na navedenu okolnost nije bilo potrebno izvoditi dodatne dokaze pa tako niti pribavljati podatke od porezne uprave o unosu financijskih sredstva u obrt ili trgovačko društvo tako da tuženik u žalbi neosnovano ističe da je u postupku bilo potrebno pribavljati i taj dokaz.

10. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u zastarnom roku od pet godina. Stoga rok zastare u odnosu u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 11. kolovoza 2021. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužitelja nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

11. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava rješenje kojim je sud prvog stupnja odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik naime u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je prorogacijska klauzula bila nepoštena. Međutim, sud prvog stupnja je ocjenjujući svoju nadležnost pravilno utvrdio da se o ugovornoj odredbi kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda nije pojedinačno pregovaralo, te da ista uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u postupku na štetu tužitelja kao potrošača. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima također nije uspio dovesti u sumnju.

13. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o mjesnoj nadležnosti u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 102/15, 52/16 – dalje: ZPK) kada je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, te da stoga, temeljem čl. 19.l. st. 1. ZPK postoji njegova mjesna nadležnost kao suda na čijem području tužitelj ima prebivalište.

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 19.l st. 1. ZPK jer se ista može primijeniti samo na ugovore sa međunarodnim elementom i samo na ugovore koji su sklopljeni nakon 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15). Naime, odredba čl. 19.l. st. 1. ZPK je postupovna odredba kojoj se uređuje nadležnost sudova. Stoga njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je sklopljen ugovor u svezi kojega je nastao spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut. Predmetna odredba se dakle, primjenjuje na sve sporove koji su nastali nakon njenog stupanja na snagu i to neovisno o tome radi li se o ugovoru s međunarodnim elementom tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 19.l st. 1. ZPK.

15. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio odnosno kada je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

16. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka jer je ista pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Također, neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja nepravilno tužitelju dosudio trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Pravo na naknadu tog troška izravno je povezano sa pravom na pristup sudu zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu od kada stranci počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Dakle, navedeni trošak je nužan za vođenje parničnog postupka tako da je tuženik dužan i taj trošak nadoknaditi tužitelju (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/2005 od 14. prosinca 2007., Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2023. i Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.).

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj