REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-9816/2023

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasne Momirović kao predsjednice vijeća te Katice Lučić i Ivane Bosnić-Kovačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Amec Rijekatekstil d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe ĆČ, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19.), članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19.) i članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13., 137/13., 98/19.), rješavajući o žalbi tužitelja, Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa i žalbi okrivljene pravne osobe Amec Rijekatekstil d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe ĆČ, podnesenoj po branitelju Vladimiru Šulini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri, u Rijeci, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, broj: 99. Pp-1233/2022 od 22. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa te žalba okrivljene pravne osobe Amec Rijekatekstil d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe ĆČ kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c u svezi odredbe članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona, okrivljenici Amec Rijekatekstil d.o.o., kao pravna osoba i ĆČ, kao odgovorna osoba dužni su platiti paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 40,00 (četrdeset) eura, svaki, u roku od 90 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljena pravna osoba Amec Rijekatekstil d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba ĆČ proglašeni su krivima i uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona kažnjeni ukupnim novčanim kaznama i to okrivljena pravna osoba Amec Rijekatekstil d.o.o. u iznosu od 3.000,00 (tritisuće) eura, a okrivljena odgovorna osoba ĆČ u iznosu od 600,00 (šesto) eura, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu i članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te je protiv njih odbijena optužba zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, s obrazloženjem da se radi o presuđenoj stvari, a koji prekršaji su pobliže opisani u izreci.

2. Istom presudom, okrivljenici su obvezani na plaćanje naknade paušalnih troškova prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura, svaki.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odbijena optužba tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, smatrajući da se načelo ne bis in idem ne može primijeniti u konkretnom slučaju i da se ne radi o presuđenoj stvari, a okrivljenici su podnijeli žalbu iz svih žalbenih osnova, poričući počinjenje prekršaja koji im se stavljaju na teret te smatrajući da je na temelju istih kriterija iz kojih je protiv njih odbijena optužba, to sud treba učiniti i u odnosu na preostala sva djela.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), uz ocjenu navoda žalbe tužitelja, ovaj Sud je ocijenio da je u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisan pod točkom II/ izreke prvostupanjske presude, i primjenu instituta ne bis in idem te odbijanje optužbe uz primjenu članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, pravilno prvostupanjski sud zaključio da su okrivljenici upravnom mjerom, odnosno uplatom iznosa od 20.000,00 (dvadesettisuća) kuna za neprijavljenu radnicu, već kažnjeni za taj prekršaj pa se radi o presuđenoj stvari.

- 6. Naime, u konkretnom slučaju za isti propust, odnosno za isti činjenični supstrat, već je izrečena kazna rješenjem Državnog inspektorata RH pa bi vođenjem prekršajnog postupka za to djelo došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH kao i člankom 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ć (Ć v. [adresa], App.no 55759/079) upozoreno je na načelnu neprihvatljivost konsekutivnog vođenja prekršajnog i kaznenog postupka protiv iste osobe, ako se u oba postupka počinitelju stavljaju na teret iste činjenice, a što je protivno načelu „ne bis in idem“ propisanom u članku 4. protokola 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema stajalištu iznijetom u slučaju I v. [adresa], App no 14939/03 izjednačava se sudsko (u našem slučaju prekršajno) i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu.

8. Iz stanja spisa i utvrđenih činjenica u prvostupanjskom postupku proizlazi da je okrivljenom trgovačkom društvu Amec Rijekatekstil d.o.o. usmenim rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-116-02/22-01/65, Urbroj: 443-02-02-10-22-1 od 15. veljače 2022., zabranjeno obavljanje djelatnosti do otklanjanja utvrđenih nedostataka u poslovanju, a najkraće na rok od 15 dana, s time da se isto neće izvršiti ako uplati iznos od 20.000,00 (dvadesettisuća) kuna za neprijavljenu radnicu, u roku od tri dana od dana izricanja rješenja.

9. U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila „ne bis in idem“ u smislu članka 4. Protokola 7. uz Konvenciju, već je u konkretnom slučaju potrebno promatrati u skladu s tzv. mjerilima ''Engel'' (Europski sud u svojoj praksi je postavio tri mjerila koja su poznata kao mjerila ''Engel'', predmet Engel i drugi protiv Nizozemske od 8. lipnja 1976. godine) ima li izrečena upravna mjera preventivni ili kazneni karakter.

10. S obzirom da izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenike i ima penalni karakter pa vođenje prekršajnog postupka, povodom optužnog prijedloga Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa (istog tijela koje je izreklo upravnu mjeru) kojim se okrivljenicima, stavlja na teret da su počinili prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, a nakon što je izrečena upravna mjera izvršena, jer iz stanja spisa proizlazi da su okrivljenici platili iznos od 20.000,00 kuna za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela „ne bis in idem“ u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

11. Prema tome, kako su okrivljenici plaćanjem novčanog iznosa od 20.000,00 kuna prije podnošenja optužnog prijedloga, i po ocjeni ovog suda, kažnjeni za isti događaj, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju u tom dijelu radi o presuđenoj stvari, u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uslijed čega je optužba protiv okrivljenika, za taj prekršaj, na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, odbijena, za koju je odluku prvostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa je trebalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i istu, u tom dijelu, potvrditi.

12. Rješavajući dalje predmet u okviru žalbenih navoda okrivljenika i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona niti je nastupila zastara prekršajnog gonjenja, što su povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka na koju ukazuju žalitelji i da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, na temelju kojega je pravilno pravno označio djela okrivljenika opisana pod točkama 1./ i 2./ izreke.

13. Navodi koje okrivljenici ističu u svojoj žalbi, neosnovani su i ne mogu ih ekskulpirati od odgovornosti za počinjeni prekršaj i u bitnom svode na ponavljanje obrane okrivljenika, dane u postupku pred prvostupanjskim sudom, a prvostupanjski sud je valjano obrazložio zašto je njihovu obranu smatrao neuvjerljivom i usmjerenom na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, u dijelu u kojem poriču odgovornost, a s kojim razlozima se slaže i ovaj sud.

14. Nadalje, po ocjeni ovog suda, činjenično stanje u provedenom prvostupanjskom postupku potpuno je i točno utvrđeno, na temelju provedenih dokaza, te je prvostupanjski sud, suprotno stavu koji žalitelji ističu u žalbi, izveo pravilan zaključak da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva obilježja prekršaja koji im se stavljaju na teret pod točkama 1./ i 2./ izreke te ih je pravilno za ta djela proglasio krivima i kaznio, a koji je zaključak relevantno i dostatno obrazložen, dok se navodi žalbe u bitnom svode na ponavljanje navoda obrane okrivljenika, dane u postupku pred prvostupanjskim sudom.

15. Naime, u prvostupanjskom postupku je nedvojbeno utvrđeno da predmetnoj radnici prije početka rada nije uručena pisana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu, niti je s istom sklopljen ugovori o radu u pisanom obliku, te radnica nije prijavljena tijelu obaveznog zdravstvenog osiguranja, a žalitelji niti ne osporavaju te odlučne činjenice, već u žalbi navodi, kao i u svojoj obrani tijekom postupka, da s predmetnom radnicom nisu niti morali niti mogli sklopiti ugovor o radu pa, slijedom toga nisu krivi za inkriminirana djela. Međutim, prvostupanjski sud je u potpunosti i točno utvrdio odlučne činjenice, da je navedena radnica obavljala poslove iz redovne djelatnosti okrivljenika, u njegovom poslovnom prostoru, pod njegovim nadzorom i uputama, na njegovim sredstvima rada i u radnom vremenu okrivljenika, dakle, radnica je obavljala poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos pa je s istom radnicom trebalo sklopiti ugovor o radu, pri čemu ih niti okolnost da je radnica u kritično vrijeme bila zaposlena kod drugog poslodavca na puno radno vrijeme te da nije postojala pisana suglasnost tog poslodavca za sklapanje dopunskog ugovora o radu navedene radnice s okrivljenom pravnom osobom, ne može ekskulpirati od odgovornosti.

16. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka imao valjane osnove zaključiti da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja opisanih pod točkama 1./ i 2./ izreke, a okrivljenici žalbenim navodima nisu objektivno i argumentirano doveli u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Nadalje, ispitujući odluku o prekršajno pravnim sankcijama, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na strani okrivljenika našao olakotnu okolnost (ranija prekršajna nekažnjavanost), koju u konkretnom slučaju treba cijeniti naročito olakotno, uz izostanak otegotnih okolnosti te im je, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, kaznu za svaki od prekršaja opisanih pod točkama 1./ i 2./ ublažio znatno ispod najnižeg iznosa zakonom propisane novčane kazne za tu vrstu prekršaja. Ovaj Sud je mišljenja kako su takve novčane kazne primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenog prekršaja i kako je opravdano očekivati da će se ovako odmjerenim novčanim kaznama postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja, te utjecati na okrivljenike, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

Također, žalitelji su upozoreni na mogućnost plaćanja dvije trećine izrečenih novčanih kazni, u skladu s odredbom članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

18. S obzirom na navedeno, ovaj sud nije našao za daljnje ublažavanje kazni izrečenih okrivljenicima te smatra da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja.

19. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika, ili samo o žalbi okrivljenika, te je trebalo, na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezati okrivljenike na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i trajanje postupka pred ovim sudom, u skladu s okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka.

20. Zbog izloženih razloga trebalo je žalbu okrivljenika, kao i žalbu tužitelja, odbiti kao neosnovane i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ivana Vorel Mikša, v. r.

Jasna Momirović, v. r.

Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.