Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-459/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja MA iz [adresa] Republike 19H, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Mesariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zgorščak i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 2872/2019-23 od 16. prosinca 2024., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2872/2019-23 od 16. prosinca 2024. u stavcima I. i II. izreke i u dijelu stavka III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 937,59 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 2872/2019-23 od 16. prosinca 2024. u dijelu stavka III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 937,59 eura do iznosa od 1.722,62 eura (za iznos od 785,12 eura) s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 937,59 eura do iznosa od 1.722,62 eura (za iznos od 785,12 eura) s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je ugovoreno da će korisnik kredita plaćati redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva te da se izmjena kamatne stope može vršiti bez posebnog zaključivanja Aneksa navedenom Ugovoru (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 130,88 eura s pripadajućom zateznom kamatom kao posljedica ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu (stavak II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.722,62 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. do isplate, sve po stopi pobliže određenoj kao u izreci (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno žalbenim navodima, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima žalbe tuženika te ju predlaže odbiti. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika (promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora), kao i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 130,88 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

8. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

10. Nadalje, kako je u dijelu odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona, koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje pravnog prednika tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u navedenom sudskom postupku, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ugovorna odredba o promjenjivosti stope redovne kamate ništetna, pri čemu žalbeni navodi da je Ugovor o kreditu sklopila Slavonska banka d.d., kao pravni prednik tuženika te da ista nije bila stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama valja navesti da je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. preuzeo od iste sva prava i eventualne obveze, koje su egzistirale u trenutku preuzimanja pa tako i one po predmetnom Ugovoru o kreditu, radi čega nije od utjecaja činjenica da pravni prednik nije bio stranka kolektivnih tužbi, jer je stranka nesporno bio tuženik. Naime, tuženiku se ukazuje da je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

11. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu-promjenjiva kamatna stopa) po kojoj je tuženik primio od tužitelja u razdoblju od listopada 2007. do kolovoza 2010. iznos od 130,88 eura to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je dio ugovorne odredbe utvrđen ništetnim i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

12. Na žalbene navode potrebno je reći da iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude V, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

14. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa), da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 13. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO-a.

17. Također, pogrešno je stajalište tuženika u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu i kredit u kunama. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu (kao i valutnu klauzulu), s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita pa suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka.

18. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata, jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, koja se primjenjuje obzirom da se radi o stjecanju bez osnove, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

19. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužitelju obračunao parnični trošak po vrijednosti predmeta spora od 1.327,45 kn za radnje poduzete do konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 130,88 eura, koji zahtjev je u konačnosti usvojen u cijelosti.

20. Naime, prilikom određivanja parničnog troška kao vrijednost predmeta spora uzima se konačno postavljeni tužbeni zahtjev, u ovom slučaju iznos od 130,88 eura, u odnosu na koji se i odmjerava uspjeh stranaka u sporu, radi čega je za sve radnje poduzete tijekom postupka, koje su pravilno odmjerene imajući u vidu čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, u daljnjem tekstu: OT), kao vrijednost predmeta spora valjalo uzeti upravo taj iznos, radi čega je valjalo utvrditi osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 937,50 eura, s time da je sud prvog stupnja pravilno primijenio OT, budući da je ista bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku, u smislu tbr. 48. OT.

21. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je sa žalbom uspio jedino u dijelu odluke o parničnom trošku, koji predstavlja sporedno potraživanje (čl. 154. st. 1. i čl. 35. ZPP-a).

22. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

23. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I., čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac