REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1343/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Biljani Pamić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. ND, 2. DD, 3. mldb. NDV, 4. mldb. CD, 3. i 4. tužitelji zastupani po zakonskoj zastupnici i majci ŠD, svi na adresi u [adresa], svi zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika 1. Mergus d.o.o. [adresa], OIB: 30805557578 i 2. JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Dinu Čekadi, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pn-73/2025-23 od 27. kolovoza 2025., 7. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pn-73/2025-23 od 27. kolovoza 2025. u pobijanom dijelu - točki II izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je tužba povučena.

II Nalaže se tužiteljima da tuženicima naknade parnični trošak u iznosu od 3.382,50 eura, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, u iznosu od 4.313,06 eura, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovan."

2. Protiv točke II izreke prvostupanjskog rješenja kojom je tužiteljima naloženo tuženicima naknaditi parnični trošak žalbu, pravovremeno, podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP). Navode da rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka rješenja nerazumljiva, proturječi samo sebi i razlozima rješenja, nema razloga, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Navode da je kod donošenja odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud bio dužan utvrditi i ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno imovno stanje svih tužitelja, kao i je li tužbeni zahtjev tužitelja bio nerazumno visoko postavljen i bi li plaćanje troškova u dosuđenom iznosu od 3.382,50 eur sa kamatama, bilo posebno opterećujuće i financijski i moralno za sve tužitelje. Tužitelji smatraju da pobijana odluka nije razmjerna legitimnom cilju kojem smjera pravilo čl. 193. ZPP te bi njegova primjena u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje bi umanjilo samu bit prava na pristup sudu tužitelja, a čime bi došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije. Navode da je prvostupanjski sud pogrešno i mehanički primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP jer u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije rezultat neosnovanosti tužbenog zahtjeva već je posljedica odbijanja optužbe protiv odgovornih osoba, odnosno ovdje tuženika, zbog smrti mldb. UD u ronilačkoj nesreći, a sve zbog odustanka državnog odvjetništva od kaznenog progona koji je pokrenut 2015. Ukazuju da je Europski sud za ljudska prava u više presuda naglasio da nesrazmjeran teret troškova može predstavljati povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije npr.Čolić protiv Hrvatske (2009.), Stankiewicz protiv Poljske (2006.), Klauz protiv Hrvatske (2013.). Navode kako je kod dosuđivanja parničnih troškova prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora jer da se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, te u konkretnom iznosi 9.954,21 eur. Pored toga, da je tuženicima pogrešno priznat trošak pristupa na ročište od čak 590 bodova pozivom na Tbr. 9/1, a da se na istom ročištu nisu izvodili nikakvi dokazi, već se radilo o procesnom ročištu te da je da neosnovano dosuđen trošak za sastav podnesaka od 17.6.2024. i 6.11.2024., jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka i nisu dostavljeni tužiteljima. Predlažu preinačiti prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu i odbiti tuženike sa troškovima parničnog postupka, podredno ukinuti rješenje u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka tužiteljima.

3. Na žalbu nije odgovoreno,

4. Žalba nije osnovana.

5. Rješenjem suda prvoga stupnja, nakon utvrđenja da je tužba povučena (točka I) odlučeno je o troškovima postupka tako što je tužiteljima naloženo naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 3.382,50 EUR (točka II) pozivom na odredbu čl. 158. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP.

6. Ispitujući odluku o troškovima sadržanu u točki II izreke prvostupanjskog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. 8., 9., 13. i 14. ZPP (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upiru tužitelji u žalbi.

8. Također nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Obzirom na žalbene razloge žalitelja, u ovom dijelu postupka, nije sporno da su tužitelji u ovoj pravnoj stvari povukli tužbu te da su tuženici pristali na povlačenje tužbe, no sporno je, da li su tužitelji dužni tuženicima naknaditi troškove postupka.

10. Budući je predmetni postupak okončan povlačenjem tužbe, takva radnja tužitelja u odnosu na parnični trošak znači da zahtjev za naknadu troškova u konkretnom slučaju valja ispitati kroz odredbu čl. 158. ZPP, kojom odredbom je određeno tko je, i pod kojim pretpostavkama, dužan naknaditi parnični trošak. Predmetna relevantna odredba čl. 158. st. 1. i 2. ZPP glasi: „Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka (st.1.). Iznimno od stavka 1. ovog članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik (st.2.)“.

10.1. Dakle, za odluku o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška u smislu te zakonske odredbe odlučne su samo dvije činjenice: da je tužba povučena i da to povlačenje nije uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od strane tuženika ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. U ovom slučaju obje ove činjenice nisu sporne, pa je prvostupanjski sud na pravilan način primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP kada je tužiteljima naložio snošenje troškova.

11. U odnosu na žalbene navode žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno i mehanički primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP jer u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije rezultat neosnovanosti tužbenog zahtjeva već je posljedica odbijanja optužbe protiv odgovornih osoba, navesti je da u smislu citirane odredbe čl. 158. st.1. ZPP sud nije ovlašten ocjenjivati eventualnu osnovanost tužbenog zahtjeva, niti jesu li parnicu uzrokovali tuženi svojim radnjama, jer svatko tko povuče tužbu, neovisno od toga zbog čega je to učinio i je li njegov tužbeni zahtjev inače bio osnovan (osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu) dužan je protivnoj stranci nakaditi trošak (tako u svojoj odluci VSRH Rev 873/2009-2 od 18. svibnja 2011.).

12. U odnosu na žalbene navode žalitelja kojima ističe da primjena odredbe čl. 158. st.1. ZPP (u žalbi označeno kao „pravilo čl.193.“) u konkretnom slučaju nije razmjerna legitimnom cilju koji ta odredba želi postići te da bi time došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97. i 4/02.) ovaj žalbeni sud nalazi da ti navodi nisu osnovani. To stoga što odredba čl. 158. st.1. ZPP ima legitiman cilj - osigurati naknadu troškova stranci koja je, ne svojom krivnjom, uključena u parnicu, i time snosila troškove, a postupak je okončan povlačenjem tužbe od strane tužitelja. Takva odredba ima preventivnu i kompenzacijsku funkciju, te se primjenjuje jednako na sve stranke u postupku, čime se osigurava načelo jednakosti oružja i procesne discipline.

12.1. Pravo na pristup sudu nije apsolutno, te ga države mogu podvrgnuti određenim ograničenjima koja služe legitimnom cilju i koja su razmjerna. U konkretnom slučaju primjena čl. 158. st.1. ZPP ne predstavlja nikakvo ograničenja prava na pristup sudu, jer su tužitelji imali mogućnost pokretanja i vođenja postupka, a odluku o povlačenju donijeli su dobrovoljno, uz svijest o zakonskoj posljedici snošenja troškova. Sama obveza nadoknade troškova postupka, koja proizlazi iz takve odluke (o povlačenju tužbe) ne može se smatrati nerazmjernim ograničenjem prava na pristup sudu, jer se temelji na jasno propisanoj zakonskoj normi, koja je predvidiva te se ujednačeno primjenjuje u sudskoj praksi, a razmjerna je mjeri usmjerenoj na zaštitu legitimnog cilja naknade troškova stranci koja nije prouzročila vođenje postupka.

12.2. Pri tome, načela i stajališta izražena od strane Europskog suda za ljudska prava u odlukama Čolić protiv Hrvatske (2009.), Stankiewicz protiv Poljske (2006.), Klauz protiv Hrvatske (2013.) na koje se žalitelji pozivaju, u konkretnom slučaju nisu primjenjiva jer se odnose na činjenično i pravno drugačije okolnosti.

13. Ovaj sud uvažava okolnosti koje su dovele do pokretanja ovog postupka, a koje su za tužitelje bile izuzetno teške zbog gubitka bliske osobe, te uviđa da je pokretanje ovog postupka bilo posljedica njihove težnje za ostvarivanje pravne i moralne satisfakcije. Međutim, navedene okolnosti, koliko god bile životno teške, ne mogu utjecati na drugačiju primjenu odredbe čl. 158. st. 1 ZPP, koji se mora primijeniti jednako na sve stranke.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 37. st. 2. ZPP u iznosu od 78.306,46 eura te je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa) tuženicima priznao 590 bodova za zastupanje na ročištu 19. prosinca 2016. (Tbr. 9.1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari te po 25 bodova za sastav podneska od 17. lipnja 2024. (kojim tuženici predlažu nastavak postupka koji je prekinut do okončanja kaznenog postupka) i podneska od 6. studenog 2024. (kojim su se očitovali na povlačenje tužbe na način da su se sa istim suglasili) sukladno Tbr. 8.4. Tarife jer su navedeni podnesci bili potrebni za vođenje parnice, neovisno o tome da li su isti dostavljeni tužiteljima.

15. Naime, obveza naknade troškova ne predstavlja sankciju, već je zakonska posljedica procesnog ishoda postupka sukladno čl. 158. st. 1. ZPP koja se primjenjuje jednako na sve stranke neovisno o njihovim osobnim prilikama pa se stoga ni žalbeni navodi tužitelja u pogledu financijskog i moralnog opterećenja dosuđenim troškovima ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

16. Slijedom navedenog, budući da je odluka prvostupanjskog suda pravilna, zakonita i razmjerna cilju koji se njome postiže valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i riješiti kao pod točkom I izreke.

17. Budući je žalba tužitelja odbijena valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 7. listopad 2025.

S u d a c:

Biljana Pamić