Poslovni broj 14 Gž-1024/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                                                                               Poslovni broj 14 Gž-1024/2023-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Marijana Vugića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M., OIB:... iz S., zastupanog po punomoćniku Ž. A., odvjetniku u Z., protiv tužene R. V.-A., OIB:… iz J., zastupane po punomoćniku G. Š., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-431/2020-16 od 11. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-431/2020-16 od 11. studenog 2022. 

 

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. Pn-431/2020-16 odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tužene zahtijevao isplatu iznosa od 300.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

 

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tužitelju je naloženo da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 140.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (11. studenog 2022.) do isplate.

 

2.1. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4.1. U presudi suda prvog stupnja ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koju osnovano ukazuje tužitelj u žalbi i to stoga što u odluci suda prvog stupnja nisu navedeni razlozi o činjenicama odlučnim za presuđenje spora a oni koji su navedeni u suprotnosti su sa stanjem spisa i priloženih spisa.

 

4.2. Posljedično je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP jer prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice ugovorene odredbe o pravu na raskid ugovora zbog neispunjenja i opsega neispunjenja ugovorne obveze. Ujedno je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 360. te čl. 367. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

 

4.3. Iz sadržaja žalbe tužitelja proizlazi osnovano pozivanje na povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Minimalni je uvjet ostvarenja načela učinkovite pravne zaštite iznošenje dostatnih i pravno relevantnih razloga za donesenu odluku jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga obrazloženje odluke suda prvog stupnja koje ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuje na zaključak o arbitrarnosti odlučivanju.

 

5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 300.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2015. do isplate. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da mu je tužiteljica svojim nezakonitim jednostranim raskidom Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013.

i Aneksa tom ugovoru od 21. svibnja 2015., koji raskid je izjavila 8. rujna 2015., prouzročila navedenu štetu.

 

5.2. Tužbeni je zahtjev tužitelj temeljio na slijedećim tvrdnjama:

- da zakonske pretpostavke raskida ugovora između stanaka nisu bile ostvarene jer tim ugovorom rok ispunjenja nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora a tužena prije raskida nije ostavila primjereni naknadni rok za ispunjenje obveze,

- da je tužitelj kao prodavatelj ispunio sve činidbe radi ispunjenja obveza a da je do zakašnjenja došlo krivnjom treće osobe – javnopravnih tijela i

- da je ugovor konzumiran u pretežitom dijelu te da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjena neznatnog dijela obveze.

 

6.1. Svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utemeljio je na utvrđenjima iz predmeta toga suda posl. br. P-203/2016 od 21. svibnja 2019. iz kojih zaključuje da je raskid ugovora od strane tužene bio zakonit i opravdan te na zaključku da tužitelj ničim nije dokazao da je on tuženu ikada pozvao na ispunjenje i da je pretrpio štetu.

 

6.2. Kao što je vidljivo iz priloženog predmeta posl. br. P-203/2016, predmet spora u tom postupku bio je zahtjev za namirenje tražbine ovdje tužene na povrat uplaćene kupoprodajne cijene od 830.000,00 eura nakon raskida predmetnog kupoprodajnog ugovora iz založenih nekretnina. Neutemeljen je zaključak suda prvog stupnja kako se iz postupka posl. br. P-203/2016 jasno vidi da je raskid ugovornog odnosa između stranaka bio zakonit i opravdan zbog usvajanja zahtjeva za namirenje iz založene stvari, jer se u tom predmetu nije raspravljalo ni odlučivalo o tome jesu li bile ostvarene pretpostavke za raskid ugovora.

 

6.3. U okolnostima predmetnog postupka, u kojima je prvostupanjski sud odbio tužiteljeve prijedloge za izvođenje dokaza, nema mjesta zaključku da tužitelj nije dokazao osnovanost svoga zahtjeva odnosno za primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, na koju povredu je osnovano ukazao tužitelj u svojoj žalbi. Za odgovarajuću primjenu navedene odredbe čl. 221.a ZPP sud je dužan postupiti u skladu sa člankom 8. istog zakona te savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Ove odredbe podrazumijevaju da sud ocijeni sve dokaze koje su stranke predložile u postupku jer dokazivanje obuhvaća sve činjenice na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i predložene dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1, čl.  219. i čl. 299. ZPP) a koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP). Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj postupio u skladu sa navedenim odredbama dok je sud prvog stupnja njegove dokazne prijedloge odbio, u kojim okolnostima se primjena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu na štetu tužitelja ukazuje pogrešnom.

 

7.1. Nije sporno da su tužitelj kao prodavatelj i tužena kao kupac dana 26. studenog 2013. zaključili Predugovor o kupoprodaji nekretnina i to stana na prvom katu pov. 125,43 m2 i stana na prvom katu pov. 124,48 m2 te dva parkirališna garažna mjesta u stambenoj građevini koju prodavatelj gradi na zk.č.br. 7704/19 k.o. S. Tužena je kao kupac dana 28. studenog 2013. tužitelju isplatila kupoprodajnu cijenu od 530.000,00 eura a tužitelj se obvezao tuženoj predati opisane posebne dijelove nekretnine najkasnije do 31. svibnja 2015.

 

7.2. Nije sporno ni da je zbog nedovršenja objekta u dogovorenom roku zaključen Aneks Predugovoru o kupoprodaji nekretnina, kojim se predmet kupoprodaje mijenja u stan br. 3 na prvom katu pov. 125,17 m2, stan br. 5 na drugom katu i stan br. 7 na trećem katu ukupne površine 248,87 m2 te četiri parkirno garažna mjesta, za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 830.000,00 eura, od koje je prethodno plaćeno 530.000,00 eura (preostalih 300.000,00 eura tužena je platila 29. siječnja 2015.).

 

7.3. Ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 1 toč. 2 i st. 3 ZPP iz sadržaja priloženih isprava - Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013. i Aneksa tom ugovoru od 21. siječnja 2015., utvrđuje da isti po svom sadržaju predstavlja ugovor o prodaji, s obzirom na određenje predmeta i cijene kao bitnih sastojaka tog ugovora, u skladu sa odredbom članka 376. stavak 1 ZOO.

 

7.4. Iz odredbi čl. 2. st. 4. i st. 5. Aneksa Predugovoru o kupoprodaji nekretnina je vidljivo da se tužitelj kao prodavatelj obvezao izgraditi objekt i ishoditi uporabnu dozvolu do 31. svibnja 2015. dok se do 1. rujna 2015. obvezao izraditi plan posebnih dijelova nekretnine i predati uredan prijedlog u zemljišne knjige radi upisa posebnih dijelova nekretnine.

 

7.5. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u Izjavu od 8. rujna 2015. o raskidu Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013. i Aneksa tom ugovoru od 21. siječnja 2015. Navedenom Izjavom od 8. rujna 2015. je tužena zbog tužiteljevog neispunjena obveza a pozivom na čl. 2. st. 7. Aneksa i na čl. 360. ZOO izjavila da raskida Predugovor o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013. i Aneks tom ugovoru od 21. siječnja 2015.

 

8.1. Ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 1 toč. 2 i st. 3 ZPP utvrđuje da je odredbom čl. 2. st. 7. Aneksa Predugovora o kupoprodaji nekretnina između stanaka ugovoreno slijedeće: "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju prekoračenja rokova iz ovog članka kupac ima pravo jednostrano raskinuti ovaj Aneks i predugovor odnosno ugovor o kupoprodaji nekretnina i zahtijevati povrat isplaćene kupoprodajne cijene."

 

8.2. U ovom su slučaju ugovorne stranke iskoristile dispozitivnost odredbe čl. 360. ZOO time što su odredbom čl. 2. st. 7. Aneksa za slučaj tužiteljevog zakašnjenja ugovorile pravo tužene na jednostrani raskid ugovora. Stoga nema mjesta podrednoj primjeni zakonskih pravila o pretpostavkama za raskid ugovora zbog neispunjenja jer se ona primjenjuju samo ako stranke nisu drugačije ugovorile, međutim ovdje jesu ugovaranjem tuženičinog prava na jednostrani raskid zbog neispunjena u čl. 2. st. 7. Aneksa.

 

8.3. Da stranke nisu drugačije dogovorile, primjenjivale bi se zakonske odredbe o pretpostavkama za raskid ugovora zbog neispunjenja, po kojima se ugovor sa ispunjenjem u roku kao bitnim sastojkom raskida protekom toga roka po samom zakonu (čl. 361. st. 1. ZOO) dok se ugovor u kojem ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora može zbog neispunjenja raskinuti samo ako je dužniku ostavljen primjereni naknadi rok za ispunjenje (čl. 362. st. 2. ZOO). Za razliku od tužiteljevih tvrdnji da zakonske pretpostavke raskida ugovora između stanaka nisu bile ostvarene jer tim ugovorom rok ispunjenja nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora a tužena prije raskida nije ostavila primjereni naknadni rok za ispunjenje obveze, ovdje nije odlučno to što ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora već je odlučno da se ne primjenjuje podredna zakonska odredba o pretpostavci za raskid ugovora zbog neispunjenja iz čl. 362. st. 2. ZOO već se temeljem odredbe čl. 360. u vezi čl. 2. ZOO primjenjuje ugovorna odredba čl. 2. st. 7. Aneksa o pravu tužene da zbog zakašnjenja tužitelja jednostrano raskine ugovor.

 

8.4. Polazeći od načela slobode uređivanja obveznih odnosa sadržanog u čl. 2. ZOO, stanke su bile slobodne urediti obvezne odnose u Predugovoru o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013. i Aneksu tom ugovoru od 21. siječnja 2015., što potvrđuje i odredba čl. 360. ZOO koja se, kao što je njome propisano, primjenjuje ako što drugo nije ugovoreno. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je odredba čl. 2. st. 7. Aneksa ništetna jer ta odredba ne može biti suprotna čl. 362. st. 2. ZOO koja se ne primjenjuje s obzirom na dispozitivnost iz čl. 360. ZOO. 

 

8.5. Tužiteljev zahtjev za naknadu štete stoga nije osnovan jer se izjava tužene od 8. rujna 2015. o raskidu Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 26. studenog 2013. i Aneksa tom ugovoru od 21. siječnja 2015. temelji na odredbama čl. 2. st. 7. Aneksa i čl. 360. ZOO i kao takva nije nezakonita ili protupravna.

 

9. Bez utjecaja je tužiteljevo pozivanje na to da je njegovo zakašnjenje sa ispunjenjem obveza uzrokovano navodnom krivnjom treće osobe, jer je za ostvarenje tuženičinog prava na jednostrani raskid ugovorenog odredbom čl. 2. st. 7. Aneksa u vezi čl. 360. ZOO nastupila predviđena pretpostavka prekoračenja ugovorenog roka. Stoga navodna krivnja treće osobe ne može dovesti do nezakonitosti izjave o raskidu zbog neispunjenja, a ukoliko se tužitelj poziva na nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovora niti jedna strana iz čl. 373. ZOO onda nije predviđeno pravo na naknadu štete.

 

10. Tužitelj se neosnovano poziva na odredbu čl. 367. ZOO o nemogućnosti raskida zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Odredbama čl. 2. st. 2., st. 4., st. 5. i st. 6. Aneksa ugovorene su obveze tužitelja (spojiti stanove u jednu cjelinu i ishoditi potvrdu izmjene i dopune glavnog projekta do 1. ožujka 2015., izgraditi objekt i ishoditi uporabnu dozvolu do 31. svibnja 2015., izraditi plan posebnih dijelova nekretnine i predati uredan prijedlog u zemljišne knjige radi upisa posebnih dijelova nekretnine do 1. rujna 2015., po provedbi upisa a najkasnije u roku od 8 dana po pozivu kupca sklopiti aneks ugovora radi upisa kupca kao vlasnika posebnih dijelova nekretnine) koje on nije ispunio. Stoga se obveze iz navedenog ugovora koje tužitelj nije ispunio ne mogu smatrati neznatnima, slijedom čega se na izjavu tužene o raskidu ugovora zbog neispunjenja od 8. rujna 2015. ne primjenjuje čl. 367. ZOO.

 

11. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373.a .st. 1. toč. 2 i st. 3. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke.

 

12. O parničnom trošku je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 126/22). Kada u žalbi osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška temeljem vrijednosti postavljenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 300.000,00 eura (2.238.000,00 kn) pozivajući se na vrijednost od 500.000,00 kn koju je naznačio na prvom listu tužbe, tužitelj gubi iz vida da je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi mjerodavna samo u onim slučajevima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 40. st. 2. ZPP). U ovom se slučaju zahtjev odnosi na novčanu svotu, koja temeljem čl. 35. st. 1. ZPP predstavlja vrijednost predmeta spora, temeljem koje je pravilno prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

 

 

13. Nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

 

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                Gabriela Topić Kordej, v.r.