REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-835/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tužene i tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5454/2024-11 od 18. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbijaju se žalbe tužitelja RC iz [adresa] i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5454/2024-11 od 18. lipnja 2025.

II Zahtjevi tužitelja i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5454/2024-11 od 18. lipnja 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 228-50-4286108 od 26.7.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja u dijelu čl. 3. glasi: “NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju HC iznos od 561,43 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. kolovoza 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju HC troškove postupka u iznosu od 628,86 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

- O žalbi tužene

2. Protiv presude tužena je pravovremeno podnijela žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP. Naslovni sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka. Prihvaćanjem takvog stajališta sud je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tužitelj je nedvojbeno ugovor o kreditu potpisao, dakle pristao je na navedenu ugovornu odredbu. Naslovni sud tužiteljici dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 1.8.2007. navodeći da je tuženik bio nepošten jer je morao znati da je predmetna odredba protivna propisima. Tuženik ponovno ističe da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije imao razloga sumnjati u zakonitost svog postupanja, a niti je u vrijeme zaključenja ugovora ugrađivanje takve ugovorne odredbe bilo dovedeno u pitanje od strane regulatora kao ni sudske prakse. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003.) sud mora ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.1. Naslovni sud uopće ne provodi test poštenosti. Tuženik prvenstveno smatra da se spomenuto pravno shvaćanje od 30.1.2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. Sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a istu je odredbu ionako pogrešno primijenio.

2.2. Tužena pobija i odluku o troškovima. Smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 228-50-4286108 od 26. srpnja 2007. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu platio u iznosu od 561,43 Eur. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužitelju, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti mu i zateznu kamatu na taj iznos.

5.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2007. jer su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila i to za njegove osobne potrebe. Prije sklapanja ugovora bio je i u auto kući i u banci tuženika, no nitko mu nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita niti mu je to bilo jasno, niti je o istoj imao mogućnosti pregovaranja. Naime, ugovor mu je predočen na već unaprijed stavljenom obrascu i nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Naknada je odmah uplaćena na način da je iznos kredita umanjen za visinu naknade.

6. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

7. S obzirom da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

7.1. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. U ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

8. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela a s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

9. Mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. Spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određena u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP). Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, sud je pravilno odlučio kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 561,43 Eur (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina nije sporna, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.8.2007., kao dana nakon isplate kredita i ujedno naplate iste naknade, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

10. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjeva za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23, dalje: OT).

10.1. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu dosude troška ročišta za objavu presude iz razloga što je isti trošak propisan Odvjetničkom tarifom. U konkretnom slučaju iz zapisnika od 18.6.2025. proizlazi da je zamjenik punomoćnika tužitelja pristupio na ročište za objavu presude, a što znači da mu sukladno Tbr. 9/3 Odvjetničke tarife pripada i naknada predmetnog troška. Pri tome valja istaknuti, da imajući u vidu da od dana objave presude počinje teći rok za ulaganje žalbe, ne može se smatrati da radnja pristupa na ročište za objavu presude ne bi bila potrebna i u interesu vođenja postupka (čl.155 ZPP-a).

11. Kako svojim žalbenim navodima tužena nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke presude.

- O žalbi tužitelja

12. Tužitelj podnosi žalbu protiv točke III izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je dosudio parnične troškove temeljem vrijednosti predmeta spora koja je temeljena isključivo na visini kondemnatornog zahtjeva, ne uvažavajući vrijednost deklaratornog zahtjeva koji prema odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, iznosi

minimalno 1.327,22 Eur. Sud do zaključenja prethodnog postupka, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, nije intervenirao u naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe, a što je bio dužan učiniti temeljem odredbe čl. 40. st.3. ZPP-a. Predlaže žalbu usvojiti i presudu u pobijanom dijelu preinačiti, te traži troškove žalbenog postupka.

12.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

12.2. Žalbu tužitelja ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

12.3. Točno je da je u uvodu tužbe tužitelj kao vps označio iznos od 1.888,00 eura, dok je u petitu tužbenog zahtjeva predložio da sud naloži tuženoj plaćanje iznosa od 561,43 eura. Odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a sud je pravilno odlučio kada je za vps uzeo u obzir samo iznos konedemnatornog dijela zahtjeva.

12.4. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Kao vrijednost predmeta spora pravilno je uzet samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke ove presude), u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 7.11.2024. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 10.2.2025. i 4.6.2025. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu u visini 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife). Sveukupno, dakle, tužitelju pripada 225 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV-a iznosi 562,50 Eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 Eur i na presudu u iznosu od 33,18 Eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 628,86 Eur.

13. Kako je sud pravilno primijenio materijalno pravo, a žalba tužitelja ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke o troškovima parničnog postupka, sud je sukladno odredbi čl.380.st.2. ZPP-a odlučio kao u izreci.

14. Tužena i tužitelj su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istim žalbama nisu uspjeli, sukladno odredbi čl. 154.st.1. i 166.st.1. ZPP-a

U Požegi, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević