Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-962/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra , protiv tužene OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 17. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Filipa Taraša, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri iz Zadra i zamjenice punomoćnika tuženika Viktorie Hržić, odvjetnice u Biogradu na Moru, te nakon objave presude dana 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1. u sadržaju kako glasi:

Nalaže se Tuženiku: OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da Tužitelju: VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.897,26 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:

- 2,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2005. do isplate,

- 4,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.12.2005. do isplate,

- 2,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2006. do isplate,

- 7,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2008. do isplate,

- 3,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2008. do isplate,

- 23,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.01.2009. do isplate,

- 54,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2009. do isplate,

- 64,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.03.2009. do isplate,

- 46,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2009. do isplate,

- 43,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2009. do isplate,

- 41,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 06.07.2009. do isplate,

- 45,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2009. do isplate,

- 38,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2009. do isplate,

- 41,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2009. do isplate,

- 35,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2009. do isplate,

- 40,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009. do isplate,

- 38,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.12.2009. do isplate,

- 65,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.01.2010. do isplate,

- 72,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2010. do isplate,

- 71,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2010. do isplate,

- 77,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.04.2010. do isplate,

- 87,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.05.2010. do isplate,

- 95,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.07.2010. do isplate,

- 111,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.07.2010. do isplate,

- 96,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.08.2010. do isplate,

- 136,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2010. do isplate,

- 115,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.11.2010. do isplate,

- 119,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 06.12.2010. do isplate,

- 136,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.12.2010. do isplate,

- 159,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.01.2011. do isplate,

- 120,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.02.2011. do isplate,

- 127,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.03.2011. do isplate,

- 116,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.04.2011. do isplate,

- 141,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.05.2011. do isplate,

- 159,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.06.2011. do isplate,

- 167,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.07.2011. do isplate,

- 254,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2011. do isplate,

- 171,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2011. do isplate,

- 159,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.10.2011. do isplate,

- 162,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2011. do isplate,

- 161,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2011. do isplate,

- 171,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.01.2012. do isplate,

- 179,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.02.2012. do isplate,

- 181,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2012. do isplate,

- 176,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.04.2012. do isplate,

- 179,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2012. do isplate,

- 182,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.06.2012. do isplate,

- 177,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.07.2012. do isplate,

- 178,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,

- 168,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.09.2012. do isplate,

- 171,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.10.2012. do isplate,

- 177,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2012. do isplate,

- 175,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.12.2012. do isplate,

- 178,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2013. do isplate,

- 170,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.02.2013. do isplate,

- 167,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2013. do isplate,

- 176,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2013. do isplate,

- 167,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.06.2013. do isplate,

- 162,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.06.2013. do isplate,

- 157,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.07.2013. do isplate,

- 164,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.08.2013. do isplate,

- 167,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2013. do isplate,

- 171,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.11.2013. do isplate,

- 171,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.12.2013. do isplate,

- 176,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.12.2013. do isplate,

- 145,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.01.2014. do isplate,

- 95,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.02.2014. do isplate,

- 97,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.03.2014. do isplate,

- 97,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2014. do isplate,

- 93,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2014. do isplate,

- 92,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.06.2014. do isplate,

- 96,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.07.2014. do isplate,

- 99,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.08.2014. do isplate,

- 101,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.09.2014. do isplate,

- 101,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2014. do isplate,

- 104,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2014. do isplate,

- 105,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.01.2015. do isplate,

- 107,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.03.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.04.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.05.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.07.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.07.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.08.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2015. do isplate,

- 98,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.10.2015. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 2.453,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi prouzročeni parnični trošak preko iznosa od 2.453,09 EUR iz točke II. izreke, a do zatraženog iznosa parničnog troška od 3.214,67 EUR tj. za iznos od 761,58 EUR.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj VV u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. i zavedenoj kod ovog suda pod poslovnim brojem P-1931/2019 navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta koje je vezana za glavnicu švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezima ugovornih strana (dalje Valutna klauzula), pa je stoga Valutna klauzula ništetna. Tužitelj nadalje tvrdi da kamata ugovorena u Ugovoru nije bila određena niti odrediva, pa stopu kamate valja odrediti sukladno čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr. – dalje ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, dok je tuženik teretio tužitelja po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Prije opisanim radnjama tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, a što je dužan vratiti tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja. Tužitelj u tužbi predlaže sudu pozvati tuženika da tužitelju podnese dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, sve sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i dr. – dalje ZPP), a podredno tome tužitelj predlaže sudu usvojiti njegov osnovni tužbeni zahtjev (utemeljen na ništetnim odredbama o Valutnoj klauzuli i promjeni kamatnih stopa, ovo potonje vezano za čl. 26. st. 3. ZOO). Ukoliko sud ne bi usvojio njegov glavni tužbeni zahtjev tužitelj predlaže usvojiti eventualno kumulirani zahtjev 1 (utemeljen na ništetnim odredbama o Valutnoj klauzuli i promjeni kamatnih stopa, ovo potonje pretpostavlja da obzirom se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo da vrijedi ugovorena početna kamatna stopa), a ukoliko bi sud odbio eventualno kumulirani zahtjev 1 tužitelj predlaže usvojiti njegov eventualno kumulirani zahtjev 2 (utemeljen na ništetnim odredbama o promjeni kamatnih stopa, ovo vezano za čl. 26. st. 3. ZOO). Nadalje, ukoliko sud ne bi usvojio njegov eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 2 predlaže usvojiti eventualno kumulirani zahtjev 3 (utemeljen na ništetnim odredbama o promjeni kamatnih stopa, ovo potonje pretpostavlja da obzirom se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo da vrijedi ugovorena početna kamatna stopa).

1.2. Tužitelj je u spis dana 19. veljače 2020. dostavio podnesak u kojem je uredio njegov osnovni tužbeni zahtjev te eventualno kumulirane zahtjeve 1 do 3 pritom se pozivajući na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije mr. sc. Martine Mate od 3. veljače 2020.

1.3. Tužitelj je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing GV u spis dana 15. prosinca 2023. dostavio podnesak u kojem je naveo da sukladno prije navedenom vještačenju uređuje i precizira njegov osnovni tužbeni zahtjev te eventualno kumulirane tužbene zahtjeve 1 do 3.

2.1. Tuženik OTP banka d.d. Split se u odgovoru na tužbu zaprimljenom 21. listopada 2019. očitovao na način da je tužba u cijelosti neosnovana pritom ne osporavajući da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 88585/05 (dalje Ugovor). Tuženik najprije ističe prigovor zastare potraživanja jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2019., pa ukoliko bi pravna kvalifikacije potraživanja tužitelja bila naknada štete primijeniv je zastarni rok iz čl. 230. ZOO (subjektivni rok od 3 godina, a objektivni rok od 5 godina), ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. ZOO (rok od 3 godine po dospjelosti svakog pojedinog povremenog davanja), a ukoliko bi pravna kvalifikacija bila stjecanje bez osnove, zastarni rok bi bio 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Tuženik potom smatra da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretni predmet, pritom tvrdeći da presuda o kolektivnom sporu nema pravni učinak da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor. Tuženik nadalje osporava navode tužitelja o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak tvrdeći da je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te ukazujući da je prije sklapanja Ugovora tužitelj od strane raspoloživih službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije vezano za Valutnu klauzulu, s tim da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti Valutne klauzule propisane čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP). Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja, pritom ističući da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da ista nije bila predmetnom ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", pa bi tužitelj bio dužan u ugovornom odnosu njega i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Tuženik ukazuje kako materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora kao i ono koje vrijedi dan danas, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Obzirom je, po tuženiku, očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a ta odredba nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva obzirom ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja.

3.1. Rješenjem poslovni broj P-1931/19 donesenim 7. travnja 2022. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a koji postupak da će se nastaviti kada završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu za prethodnu odluku koji se vodi pod brojem C-567/2020 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

3.2. Rješenjem poslovni broj P-1931/2019 donesenim 31. listopada 2022. određeno je da se nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari, a koji postupak je nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka zaveden pod novim poslovnim brojem P- 2401/2022.

4.1. U ovoj pravnoj stvari je 16. srpnja 2024. pod poslovnim brojem P-2401/2022 od strane ovog suda donesena presuda kojom je pod točkom I. izreke odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja, pod točkom II. usvojen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1., dok je pod točkama III. i IV. odlučeno o parničnom trošku.

4.2. Na gornju prvostupanjsku odluku od 16. srpnja 2024. žalbu su izjavili tužitelj i tužena, nakon čega je spis uz popratno izvješće dostavljen Županijskom sudu u Velikoj Gorici koji 23. travnja 2025. donosi rješenje poslovni broj Gž-974/2024 u kojem pod točkom I. izreke odbija kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrđuje se prvostupanjska presuda u dijelu I., dok viši sud pod točkom II. izreke ukida prvostupanjsku presudu pod točkama II., III. i IV. izreke te se predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a gdje je predmet zaveden pod novim poslovnim brojem P-962/2025. Iz obrazloženja odluke višeg suda koja se tiče ukidajućeg dijela prvostupanjske presude u bitnome proizlazi da viši sud ukazuje da iako je tuženik na pripremnom ročištu predložio da se nalaz i mišljenje izradi na način da se iskaže i učinak konverzije, da pobijana prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o tom prijedlogu tuženika, a niti je prvostupanjski sud raspravio, niti utvrdio činjeničnu tvrdnju tuženika da bi u konkretnom slučaju bila izvršena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu, pa je stoga ostalo nejasno je li uopće u konkretnom slučaju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15, dalje – ZID ZPK). Ujedno viši sud ukazuje da će prvostupanjski sud primijeniti Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

5. Tužitelj je u ponovljenom postupku i to u podnesku od 20. svibnja 2025. isticao da ostaje kod ranijeg stajališta da konverzija pravno nije od utjecaja na utuženu samostalnu izvanugovornu obvezu tuženika da tužitelju vrati stečeno bez osnove uslijed terećenja tužitelja po ništetnim odredbama Ugovora, uvećano za pripadajuće zatezne kamate, pritom se pozivajući na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 1096/2022-2. Međutim, ukoliko bi sud smatrao drugačije na način da bi se iznos po konverziji trebao uračunati u ovdje utuženu tražbinu tužitelja, takvo uračunavanje bi se, po tužitelju, imalo izvršiti sukladno čl. 172. ZOO na način da financijski vještak izračuna zatezne kamate na tražbinu tužitelja (po svim istaknutim osnovama) do zaključno s konverzijom (30. rujna 2015.), da se potom iznos po konverziji odbije od tako izračunate tražbine tužitelja počevši od najstarijih iznosa pa nadalje, nakon čega da se tužitelju dosudi preostalo nakon zatvaranja konverzije, sve uvećano za zateznu kamatu počevši od 1. listopada 2015. pa nadalje, tj. do isplate.

6. Tuženik je u ponovljenom postupku i to na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. lipnja 2025. isticao da ostaje kod odgovora na tužbu i svih dokaznih prijedloga, kao i kod prijedloga da se prilikom odlučivanje o osnovanosti zahtjeva uzme u obzir da je provedena konverzija u skladu s navodima iz odgovora na tužbu te da se uzme u obzir da je sporazumom o konverziji tužitelju vraćen dio one utužene pretplate.

7. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 6. listopada 2005. broj 88585/05/06 (ls 7- 13), konto karticu kredita (ls 29-37), Otplatni plan (l.s 38-45), Obavijesti o promjeni kamatne stopa (ls 46-48), Izračun stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr.sc. Martine Maté od 3. veljače 2020. (ls 66-82), financijsko- knjigovodstveno vještačenje izrađeno od stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing dipl.oec. GV od 15. listopada 2023. (ls 113-128), proveden je i dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja VV (ls 163).

8. Predmet spora u ponovljenom postupku, a obzirom je pravomoćno presuđeno glede glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja, jeste zadaća ovoga suda odrediti se glede osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1 u kojem tužitelj traži da mu tuženik isplati ukupan iznos od 9.897,26 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjene kamatne stope (ovdje da bi kod izračuna vrijedila ugovorena početna kamatna stopa obzirom se nakon zaključenja Ugovora o daljnjim promjenama iste nije pojedinačno pregovaralo) te s osnova ništetne odredbe o Valutnoj klauzuli, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

9. Međutim, prije samog osvrta na meritum tužbenog zahtjeva koji je ostao za presuditi u ponovljenom postupku, a obzirom i na uputu višeg suda iz njegove ukidne odluke u smislu da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi je li uopće u konkretnom slučaju izvršena tzv. konverzija kredita, ovaj sud najprije želi ukazati na njegovu konstataciju na sudski zapisnik sastavljen povodom ročišta za glavnu raspravu održanog 17. lipnja 2025. iz koje je razvidno da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da niti jedna od stranaka ovog postupka do ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak 10. siječnja 2023. nije predlagala dokaz čitanjem, niti pribave dodatka odnosno aneksa ugovora o konverziji. Sudu je prije navedeno od značaja jer kada se na takvu njegovu konstataciju primjeni pravilo o teretu dokazivanja koje svoju zakonsku manifestaciju ima u odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, ovaj sud posljedično tome izvodi zaključak da nije dokazano na adekvatan način da je između stranaka ovog postupka postignuta tzv. konverzija sukladno odredbama ZID ZPK. No, čak i da kojim slučajem jeste izvršena tzv. konverzija, obzirom takav akt u svojoj pisanoj formi nije dostavljen ovome sudu kao dokazna građa, samim time sud ne može znati na koji način su stranke ovog postupka eventualno naknadno regulirale svoje međusobne odnose proizašle iz onog Ugovora kojeg su zaključili još 6. listopada 2005. Nadalje se ističe da niti jedna od stranaka niti u ponovljenom postupku sudu nije prezentirala eventualni dodatak, odnosno aneks o tzv. konverziji koji bi se odnosio na onaj Ugovor od 6. listopada 2005., no čak i da je neka od stranaka, ili obje, ovome sudu ipak dostavila u spis u ponovljenom postupku takvu ispravu, mišljenje je ovog suda da se ista ne bi mogla uzeti u obzir imajući u vidu imperativnu zakonsku odredbu iz čl. 299. st. 2. i 3. ZPP.

10. Ne bi se trebalo ukazivati među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:

10.1. Da je između istih, odnosno prednika ovdje tuženika HVB Splitska banka d.d. Split s jedne strane i ovdje tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja s druge strane, uz sudjelovanje sudužnika DV, dana 6. listopada 2005. zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 88585/05 (u daljnjem tekstu Ugovor), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 7-13 proizlazi da banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.000,00 CHF, s tim da će se sva plaćanja novčanih obveza izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, nadalje proizlazi da je rok otplate 240 mjeseci, a da nominalna kamatna stopa iznosi 4,89%, s tim da se u čl. 11. st. 1. navodi i to da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

10.2. Da je u međuvremenu HVB Splitska banka d.d. Split prestala postojati obzirom je ista pripojena pravnoj osobi OTP banka d.d. Split.

11. Tužitelj VV saslušan kao stranka u bitnome je iskazivao da je prije ovog ugovora o kreditu već imao kredit od 43.000,00 eura i nešto, a kako je u to vrijeme radio adaptaciju kuće u [adresa] ponestalo mu je novca, te je išao u Splitsku banku da mu predoče mogućnosti kako bi mogao podići još nekih 20 tisuća eura koliko mi je falilo za dovršetak adaptacije. U Splitskoj banci mu je tada objašnjeno kako bi izgledao kada bi taj kredit podigao u eurima, a kako u švicarskim francima, povoljniji uvjeti su tada bili ako se podigne kredit u švicarskim francima, bila je manja kamatna stopa. Tužitelj pojašnjava da je onaj već postojeći kredit od 43 tisuće eura i nešto također bio podignut kod Splitske banke te tvrdi da mu u to vrijeme nije bilo objašnjeno da će naglo rasti kamatna stopa i da će rate biti prevelike. Upitan tužitelj je odgovorio da je sve papire pa i ugovor o kreditu pripremila banka, s tim da on nije mogao sa bankom pregovarati o uvjetima toga ugovora, znao je da je po tom Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nije se mogao sjetiti jer da je to bilo davno, da li su mu tada u banci pojašnjeni parametri temeljem kojih će se eventualno vezivati promjena kamatne stope, nije on imao neke konkretne parametre temeljem kojih bi mogao izračunati promjenu kamatne stope. Tužitelj tvrdi da ga niti u banci niti od strane javnog bilježnika nitko nije upozorio na rizike koji bi se mogli pojaviti kod sklapanja ovakvog ugovora. Na daljnji upit tužitelj je odgovorio da nije baš dugo vremena promišljao oko toga da li će uzeti baš ovaj konkretni kredit, pročitao je taj ugovor o kreditu te je razumio manje-više sve odredbe toga ugovora. Upitan da li razumije što znači pojam promjenjiva kamatna stopa, tužitelj odgovara da to znači da kamata može ići gore.

12. Sporno je među parničnim strankama u ovoj pravnoj stvari da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

13. Odmah je od strane ovog suda u ovome dijelu za ukazati da je on mišljenja da pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje na potonji detalj jer su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

14.1. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravne prednice tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d. Split) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.2. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prednika tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

14.3. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14.4. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

15. Nastavno na zaključivanje ovog suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, odnosno polazeći od navedenih utvrđenja, ovaj sud smatra da su odredbe u Ugovoru kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti je nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Analizirajući ovdje predmetni Ugovor ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, s tim da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 11. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, već se u tim obavijestima samo navodi da je odlukom uprave banke izmijenjena visina kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa Narodne novine 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Ovaj sud je stoga mišljenja da je takav način utvrđivanja modaliteta promjene kamatne stope prethodno ukazanim presudama viših sudova, a i u ovom postupku, utvrđen je kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom. Stoga tužitelju, a polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primio, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91 i dr. – dalje ZOO/91 koji se na konkretni obvezni odnos primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05 i dr. – dalje ZOO/05, koja propisuje da se odredbe ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ZOO/05, tj. 1. siječnja 2006.) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.

18. Nadalje, na temelju Ugovora i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

19. U odnosu na prigovor zastare istaknute od strane tuženika, za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 388. ZOO/91 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, tj. o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 12. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 371. ZOO/91 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, slijedom čega ovaj sud smatra neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika.

20. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je i u ponovljenom postupku prihvatio osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1. Naime, razvidno je iz prethodnog elaboriranja suda da on smatra da je kamatna stopa bila u dovoljnoj mjeri odrediva u trenutku sklapanja Ugovora u smislu da je ista određena u iznosu od 4,89 % godišnje, a to obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu. No, ovaj sud drži da takav zaključak glede odredivosti visine kamatne stope koju tužitelj kao korisnik kredita plaća banci vrijedi samo do onog trenutka kada banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem jednostrano mijenja visinu kamatne stope, naravno na štetu tužitelja, pa je tek u tome trenutku tužitelj kao korisnik kredita zbog takve odluke banke stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa da se tek od toga trenutka ima smatrati da je takva odluka banke nepoštena sukladno odredbama ZZP, a posljedično tome i ništetna.

21. Što se tiče konkretnih iznosa glede eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1 kojeg je tužitelj u tome iznosu postavio nakon provedenog financijskog vještačenja i to u podnesku zaprimljenom u spis 15. prosinca 2023., ovaj sud je prihvatio da bi iznos glavnice iznosio upravo utuženih 9.897,26 EUR, a do kojeg iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing GV od 15. listopada 2023. (ls 113- 128). Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 1 koji je usmjeren na isplatu nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te s osnova ništetne odredbe o Valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine toga iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice br. 2. iz kojih bi, a kako to vještak navodi u svome mišljenju, proizlazilo da se radi o izračunu prema parametrima gdje je kamatna stopa u visini određenoj prema Ugovoru bez jednostranih povećanja od strane banke, da se izračun odnosi na vremenski period od početka do kraja otplate kredita te da je za izračun korišten fiksni tečaj 1 CHF=4,812400 HRK (srednji tečaj tužene na dan isplate kredita 11. listopada 2005.), s tim da vještakinja pojašnjava da je prema ovakvom izračunu, a ukoliko se računaju samo pozitivne razlike, tuženik od tužitelja više stekao razliku anuiteta u iznosu od 74.570,90 HRK, odnosno 9.897,24 EUR. Razvidno je temeljem prije navedenog da je sud prethodno spomenuti nalaz i mišljenje financijskog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, posebice kraj činjenice da niti same stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, posljedično čemu je obzirom na takvo utvrđenje suda, a primjenom odredbe čl. 210. ZOO/91 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo tuženiku povrat pretplaćenih iznosa postavljenog u njegovom uređenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu 1 te je u ovome dijelu odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni iznos glavnice od 9.897,26 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO/05 (koja sadržajno odgovara zakonskoj odredbi iz čl. 277. st. 1. ZOO/91) i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužitelja, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.

22. Obzirom je sud nakon što je u prethodnoj fazi ovog postupka ocijenio neosnovanim glavno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, u ponovljenom postupku ipak prihvatio osnovanim njegov eventualno kumuliran tužbeni zahtjev 1, samim time nije bio potrebe da se sud određuje glede osnovanosti tužiteljevih eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva 2 i 3, sve to obzirom na odredbu čl. 188. st. 2. ZPP.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a sve to u svezi s pravnim shvaćanjima viših sudova u situacijama kada sudovi odbiju kao neosnovan glavni ili osnovni tužbeni zahtjev, ali u istoj toj pravnoj stvari usvoje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kao npr. u presudi i rješenju Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1085/09-2 od 18. studenog 2009. i odluci Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-817/2018-4 od 10. listopada 2019. Prije navedeno shvaćanje svodi se na to da ukoliko je tužitelj u cijelosti uspio sa eventualno kumuliranim tužbenih zahtjevom, a u konkretnom slučaju je tužitelj uspio sa svojim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom 1., da se ima smatrati da je isti u cijelosti uspio u parnici i to prema vrijednosti toga eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Stoga je sud tužitelju, a po njegovom popisu troškova sa ls 424, pritom imajući u vidu da je u uređenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu 1. tužitelj utužio ukupan iznos od 9.897,26 EUR, što bi značilo da sukladno takvoj vrijednosti predmeta spora ekvivalent iznosi 100 bodova sukladno odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje Tarifa), najprije priznao 100 bodova za sastav tužbe, ovo sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife te daljnjih 100 bodova za sastav obrazloženog podneska zaprimljenog u spis 19. veljače 2020. (ls 50-54), ovo sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife. U odnosu na drugi podnesak tužitelja također zaprimljen u spis 19. veljače 2020. (ls 55- 65) sud je smatrao da tužitelju ne treba priznati bilo kakvu nagradu jer je tužitelj sve ono što je naveo u tome podnesku mogao navesti u svome podnesku sa ls 50-54, radi čega sud u ovome dijelu drži da se tu ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice. Što se tiče podneska zaprimljenog u spis 15. prosinca 2023., sud je tužitelju priznao 100 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, a po istoj tarifnoj stavci tužitelju je priznato i 100 bodova za sastav podneska od 20. svibnja 2025. Sud je nadalje tužitelju sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 100 bodova za svako od četiri ročišta na kojima je isti bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 7. travnja 2022., 10. siječnja 2023., 27. svibnja 2024. i 17. lipnja 2025. Sud nije tužitelju kao parnični trošak priznao popisanu stavku u vidu "Žalba od 30/7/24/" obzirom tužitelj u žalbenom postupku nije uspio sa tom svojom žalbom, radi čega sud drži da se i ovdje nije radilo o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužitelju po njegovom popisu troška sa ls 424 dođe se do ukupno 800 bodova, pa se uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe do iznosa od 1.600,00 EUR na koji potom valja nadodati odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25% nakon čega se dođe do iznosa od 2.000,00 EUR. Na potonji iznos od 2.000,00 EUR sud je tužitelju kao trošak priznao iznos od 53,09 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu o čemu dokaz o uplati prileži na ls 17, nakon čega se dođe do iznosa od 2.053,09 EUR. Nadalje, a kao što je prethodno ukazano, tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, radi čega je u ovoj pravnoj stvari proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing GV, a čije je troškove u iznosu od 400,00 EUR predujmio upravo tužitelj, pa obzirom se po stavu ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, to ga je sud u cijelosti priznao tužitelju kao parnični trošak, pa kada se taj iznos pridoda onom ranije spomenutom iznosu od 2.053,09 EUR, na koncu se dođe do iznosa od 2.453,09 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tužitelju, a koji će mu morati podmiriti tuženik u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti ove presude, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude. Sud međutim nije priznao tužitelju popisani trošak od 199,08 EUR po stavci "Trošak izrade inicijalnog vještačenja", pritom misleći na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije mr. sc. Martine Maté (ls 66-82) i to iz razloga jer sud drži da se ovdje radi o nekoj vrsti "privatnog" vještačenja koje je izrađeno van ovog sudskog postupka, radi čega sud drži da se tu ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, pa da bi taj trošak u ovoj pravnoj stvari valjalo prevaliti na tuženika. Slijedom svega prije iznijetog, a u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužitelja, odlučeno je kao pod točkama

II. i III. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 7. listopada 2025.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar,

2. Tuženiku po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. Zagreb.