REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-927/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Adriatic osiguranje d. d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkog 6, OIB: 49376181407, zastupane po službenim osobama LD i RD, radi posrednog nadzora, 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: UP/I 994-08/24-01/07, URBROJ: 326-01-50-51- 511-25-7 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 22,00 € (dvadeset i dva eura), u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I 994-08/24-01/07, URBROJ: 326-01-50- 51-511-25-7 od 29. travnja 2025., tužitelju je radi otklanjanja nezakonitosti naloženo: u odnosu na proces obrade i likvidacije šteta po policama Kasko osiguranja cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon (rizik 03.01) osigurati adekvatan i efikasan sustav unutarnjih kontrola koji će omogućiti kontinuirano, pravodobno i proaktivno postupanje Društva u skladu sa pozitivnim propisima odnosno s odredbama članka 943. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41108, 125/11, 78/15, 29/18, 126121, 114122, 156122, 145123, 155/123, dalje: ZOO) te sa odredbom članka 378. stavak 1. Zakona o osiguranju, a u skladu sa važećim internim aktima, na način da Društvo:

-kao datum relevantan za početak računanja rokova za rješavanje odštetnih zahtjeva u skladu sa ZOO uzima datum stvarnog zaprimanja odštetnog zahtjeva,

- postupak obrade odštetnih zahtjeva provodi unutar zakonskog roka od 14 odnosno 30 dana od dana zaprimanja obavijesti o osiguranom slučaju/podnošenja odštetnog zahtjeva i to na način da:

- nesporni dio obveze isplaćuje bez odgađanja po ispunjenju zakonskih pretpostavki uz pojašnjenje naravi isplate, bez nametanja ikakvih preduvjeta podnositelju odštetnog zahtjeva (npr. u vidu podnošenja zahtjeva za isplatu predujma)

- odluku o neosnovanosti odštetnog zahtjeva odnosno odluku o isplati osigurnine donosi u zakonskim rokovima

- u slučaju eventualnog propuštanja isplate osigurnine i/ili nespornog dijela obveze u zakonskim rokovima, i to isključivo u okolnostima na koje Društvo nije moglo utjecati (primjerice čekanja računa popravka), o čemu je prethodno stranka transparentno informirana, Društvo prema stranci komunicira odluku o postojanju ili nepostojanju svoje odgovornosti jasno i pravovremeno odnosno u zakonom propisanim rokovima

- osigura proaktivan proces obrade i likvidacije šteta u kojem čekanje odgovora na ponudu ili čekanje dokumentacije ne predstavlja opravdan razlog propuštanja donošenja odluka u zakonskim rokovima

- u sklopu komunikacije sa podnositeljem odštetnog zahtjeva ne daje uputu o prekluzivnom roku u kojem može izjaviti pisani prigovor, kao dokaz o provedbi naloženog Društvo je dužno dostaviti Hanfa-i tromjesečna Izvješća Uprave o postupanju po predmetnom nalogu, i to:

do 31.7.2025. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.4.2025. do 30.6.2025. godine do 31.10.2025. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.7.2025. do 30.9.2025. godine do 31 . 1.2026. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.10.2025. do 31 .12.2025. godine, a koja izvješća trebaju sadržavati slijedeće:

a) odgovarajući uzorak od 100 slučajno odabranih spisa šteta za vrstu rizika 03.01 obrađenih u svakom od navedenih promatranih razdoblja

b) podatak o broju spisa šteta za vrstu rizika 03.01 obrađenih u svakom od navedenih promatranih razdoblja, a za koje je utvrđeno da nisu obrađene u skladu sa nalogom podtoč. 1.1. toč. 1. izreke ovog rješenja odnosno u skladu s odredbama čl. 943. st. 1., 2. i 3. ZOO-a i/ili čl. 378. st. 1. Zakona o osiguranju, uz detaljno obrazloženje razloga uočenih propusta i dostavu reprezentativnog uzorka tako obrađenih spisa,

pri čemu uzorci traženi pod a) i b) trebaju sadržavati svu relevantnu dokumentaciju spisa šteta od faze zaprimanja obavijesti da se osigurani slučaj dogodio/odštetnog zahtjeva do faze isplate i likvidacije štete/druge vrste odluke o osnovanosti odštetnog zahtjeva;

1 .2. u odnosu na odredbe uvjeta Kasko osiguranja cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon (rizika 03.01) iz točke G. II. (7) 7.2., J. Vl. 22.1.1., te H. Il. (9) - (13) provesti sveobuhvatnu analizu usklađenosti specifičnih odredbi uvjeta sa odredbom čl. 942. ZOO-a, a koja analiza će uključivati najmanje sljedeće:

-sustavno praćenje i analizu:

- broja sklopljenih ugovora o osiguranju po osnovi primjene predmetnih odredbi iz točke G. Il. (7) 7.2. (presumpcija utjecaja alkohola, opojnih droga ili lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti za slučaj ne provođenja samo-testiranja na iste) ili odredbi iz točke J. Vl. 22.1.1. Uvjeta (doplata odnosno otkup predmetnog isključenja), kao broja ugovora o osiguranju u kojima je odlučeno temeljem primjene odredbi iz toč. H. Il. (9)

- (13), u vezi s toč. H. Il. 7. Uvjeta (dužnosti nakon nastanka osiguranog slučaja koje pod određenim okolnostima dovode do oslobođenja Društva)

- pritužbi zaprimljenih po osnovi protivnosti odredaba uvjeta sa čl. 942. ZOO-a i analizu postupanja sa takvim pritužbama (analiza minimalno treba sadržavati: broj zaprimljenih pritužbi, njihov sadržaj te sadržaj odgovora na iste)

- sudske prakse za predmete Društva koji se tiču sporova oko potencijalne ništetnosti specifičnih odredbi (analiza minimalno treba sadržavati: broj predmeta u tijeku, započetih, okončanih nepravomoćno i pravomoćno, sa statusom po okončanju, kao i relevantan sadržaj tužbe i presude) kvantificiranje rizika neusklađenosti specifičnih odredbi uvjeta sa odredbom čl. 942. ZOO-a odnosno rizika oglašavanja uvjeta ništetnima od strane suda te definiranje materijalnog praga prihvatljivosti tog rizika u smislu iznosa potencijalnog troška odnosno gubitka Društva zbog potencijalne materijalizacije identificiranih rizika, kao i pojašnjenje načina upravljanja predmetnim rizikom neusklađenosti planirane buduće mjere Društva i rokove implementacije istih u slučaju oglašavanja uvjeta ništetnima, kao dokaz o provedbi naloženog, Društvo je dužno dostaviti Hanfa-i tromjesečna Izvješća nosiłelja ključne funkcije praćenja usklađenosti o postupanju po predmetnom nalogu, zajedno sa dokazima na kojima temelji svoje izvješće, i to:

do 31.7.2025. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.4.2025. do 30.6.2025. godine do 31.10.2025. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.7.2025. do 30.9.2025. godine do 31.1.2026. izvješće u odnosu na razdoblje od 1.10.2025. do 31.12.2025. godine

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi, u bitnome navodi da točka 1.1. izreke rješenja nije zakonita budući da je tužitelj u cijelosti postupio po preporukama tužene, a što da je vidljivo iz dostavljenog prigovora za zapisnika i iz dokumentacije. U odnosu na točku 1.2. rješenja koje se odnose na odredbe točke G.II.7.2. i J.VI.22.1.1. Uvjeta osporava navode tuženika da bi iste bile na bilo koji način suspektne u smislu njihove materijalnopravne opstojnosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Ovdje u prvom redu ističe kako ugovor o kasko osiguranju predstavlja dobrovoljni vid osiguranja te su stranke ugovora slobodne u dogovaranju uvjeta pod kojima će sklopiti predmetni ugovor pa je intervencija tužene u volju ugovornih stranaka protivna zakonu. S ovim u vezi ističe kako tužena pogrešno navedene odredbe Uvjeta dovodi u svezu s odredbom čl. 942. ZOO koja regulira gubitak prava na osigurninu sve budući je u konkretnom slučaju potrebno voditi računa o odredbama čl. 296. st. 3. ZOO budući su odredbe Uvjeta, kao sastavni dio ugovora o kasko osiguranju, jasno vidljive i nisu proturječne načelu savjesnosti i poštenja sve tim više jer predmetne odredbe Uvjeta ne predviđaju gubitak osiguranja nego isključenje iz osiguranja odnosno, kako je to jasno navedeno u točci G.I. Uvjeta za predmetni rizik nije sklopljeno predmetno osiguranje. Zakonitost citiranih odredbi Uvjeta da potvrđuje i recentna sudska praska ukazujući na mogućnost osiguranika, a kroz prizmu odredbe čl. 296. st. 3. ZOO, otkupa ovoga isključujućeg rizika osiguranja posebno iz razloga jer je isti temeljen i na odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pri čemu da se isto tako izražava višekratno stajalište kao predmetne odredbe Uvjeta ne treba sagledavati kroz prizmu odredbe čl. 942. ZOO jer da iste ne reguliraju gubitak prava iz osiguranja nego se odnose na isključenje budući predmetni rizik nije osiguran. Nastavno se ukazuje (ali i dostavlja) na slijedeća stajališta izražena u sudskoj praksi: Trgovački sud u Varaždinu P-6/2021-22 od 06. svibanj 2022., koje stajalište da je potvrdio Visoki trgovački sud RH svojom odlukom: Pž-2832/2022-2 od 23. kolovoz 2023., a u konačnici da je svoj pravorijek iznio i Vrhovni sud RH koji je rješidbom Revd 598/2024-2 od 13. veljače 2024. i odbacio podnesen prijedlog za dopuštenje revizije podnositelja iz čega jasno proizlazi zakonitost citiranih presuda ali i činjenica da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o ništetnosti predmetnih odredbi Uvjeta. Također ukazuje i na sudsku praksu:

Županijski sud u Zagrebu Gž-3939/2022-2 od 21. ožujak 2023. Imajući prednje na umu opetovano ističe kako stranke dobrovoljnog ugovora o osiguranju, a kasko osiguranje upravo predstavlja dobrovoljni vid osiguranja, slobodne su u ugovaranju uvjeta pod kojima će sklopiti predmetni ugovor pa intervencija tužene u volju ugovornih stranaka protivna je zakonu, odnosno predstavlja prekoračenje ovlaštenja tužene u postupku provođenja nadzora nadziranog subjekta radi čega je osporeno rješenje nedvojbeno nezakonito. Stoga se ovdje ponavlja kako tužena pogrešno navedene odredbe Uvjeta dovodi u svezu s odredbom čl. 942. ZOO koja regulira gubitak prava na osigurninu sve budući je u konkretnom slučaju potrebno voditi računa o odredbama čl. 296. st. 3. ZOO iz kojih je vidljivo kako predmetne odredbe Uvjeta, kao sastavni dio ugovora o kasko osiguranju, nisu proturječne načelu savjesnosti i poštenja sve tim više jer predmetne odredbe Uvjeta ne predviđaju gubitak prava iz osiguranja nego se istima ugovora isključenje rizika iz osiguranja odnosno, kako je to jasno navedeno u točci G.I. Uvjeta, za predmetni rizik nije sklopljeno predmetno osiguranje. Osnovanost prednjih navoda tužitelja da proizlazi iz sudske prakse redovnih sudova koja je prethodno citirana posebno budući se citirana sudska praksa upravo referira na odredbe Uvjeta koje tužena osporenim rješenjem nezakonito problematizira. Ovo tim više jer da je upravo u nadležnosti sudova, a ne tužene kao nadzornog tijela, ocjenjivati da li su odredbe dobrovoljnih ugovora, a ugovor o kasko osiguranju jest dobrovoljni ugovor, ništetne pri čemu se opetovano ističe kako su predmetne odredbe Uvjeta bile podvrgnute sudskoj analizi te je izraženo stajalište da predmetne odredbe Uvjeta nisu ništetne. Stoga se ponavlja kako su po pitanju zakonitosti pa i eventualne ništetnosti predmetnih odredbi Uvjeta, a nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-2832/2022-2, ove odredbe Uvjeta bile predmetom odlučivanja i pred Vrhovnim sudom RH koji je podneseni pravni lijek protiv gore citirane odluke Visokog trgovačkog suda RH odbacio rješenjem Revd 598/2024-2 čime da je Vrhovni sud RH ocijenio pravilnom i zakonitom citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-2832/2022-2 i time jasno potvrdio da su predmetne odredbe Uvjeta u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, da je isključenje iz osiguranja dopušteno da proizlazi i iz odredbe čl. 953. st. 1. ZOO-a. Imajući prednje na umu voditi je računa kako nije sporno da ugovor o kasko osiguranju tužitelj, sukladno predmetnim odredbama Uvjeta, zaključuje na način da ugovaratelju osiguranja uruči Uvjete te ga objektivno obavijesti o svim informacijama u vezi predmetnog proizvoda, odnosno kasko dobrovoljnog ugovora o osiguranju, sve u svrhu donošenja informirane odluke tada je jasno da su predmetne odredbe Uvjeta u skladu s odredbama ZOO-a. Tužena da isto tako neutemeljeno problematizira odredbe točki H.II.(9) do (13) u vezi s točkom H.II.(7) Uvjeta sa aspekta odredbe čl. 942. ZOO. Ukoliko se brižljivo pročitaju odredbe točke H.II.(7) Uvjeta tada da je vidljivo da iste sadrže samo uputu osiguraniku što treba učiniti kako bi dokazao osigurani slučaj te ove odredbe zapravo su u suglasju s traženjem tužene glede obveze tužitelja da pobliže propiše koja je dokumentacija koju tužitelj smatra potrebnom da bi mogao odlučiti o podnesenoj zahtjevu za naknadu štete. Pri tome da se posebno naglašava kako radnje osiguranika navedene točkom H.II.(7) nisu same po sebi presudne/isključujuće nego su relevantne samo ukoliko su važne za utvrđivanje pravne osnove i visine obveze što je i navedeno točkama H.II.(11) do (13) Uvjeta kojima je svrha upozoriti osiguranika na materijalnopravne posljedice koje mogu proizaći iz njegova ne postupanja po ugovoru. Dakle, ovim odredbama Uvjeta tužitelj transparentno obavještava osiguranika odnosno ugovaratelja osiguranja o njegovim obvezama kako bi dokazao da se uopće dogodio osigurani slučaj što je isključiva obveza osiguranika na što da ukazuje i Vrhovni sud RH u svom recentnom stajalištu izraženom u odluci Rev-x-165/10-2 od 10. studenog 2011. Isto tako ukazuje i na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH Rev-1137/10 od 15. lipnja 2011. Stoga svrha predmetnih odredbi Uvjeta jest jasno i transparentno obavještavanje osiguranika ne samo o njegovim pravima nego i o njegovim obvezama, sve kako bi mogao ostvariti svoja prava iz ugovora o osiguranju, kao i na posljedice koje mogu proizaći u slučaju neaktivnosti osiguranika kod postavljanja prijave i zahtjeva na naknadu štete osnovom ugovora o kasko osiguranju. Tužitelj da se, stoga, ovim odredbama Uvjeta opredijelilo da umjesto uopćenim ukazivanjem na dužnosti osiguranika ukaže na jasne radnje koje osiguranik treba poduzeti u slučaju nastanka osiguranog slučaja (najčešće prometne nezgode), jer samo da ih on može poduzeti u slučaju nastanka osiguranog slučaja, sve budući protekom vremena dokaze o nastanku osiguranog slučaja može biti znatno teže prikupiti i time se osiguranik može dovesti u situaciju da ne može ostvariti svoje prava jer ne može dokazati nastanak osiguranog slučaja na koju dužnost osiguranika ukazuje u sudskoj praksi i Vrhovni sud RH. Osim toga i ove odredbe Uvjeta osiguranja podvrgnute su ocijeni sudske prakse te je odlukama sudova jasno implicirana njihova zakonitost pa se tako ukazuje na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-2733/2024-2 od 22. srpanj 2024. s kojom da je upravo izraženo stajalište o zakonitosti predmetnih odredbi Uvjeta; predmetna odluka se nastavno i citira: Visoki trgovački sud RH Pž-733/2024-2 od 22. srpanj 2024. Isto stajalište da je izraženo i u odluci Županijskog suda u Sisku Gž-427/2024-2 od 20. svibnja 2024. Slijedom navedenog, da je jasno da je i u ovom dijelu osporeno rješenje, odnosnoj točka 1.2. izreke rješenja, nezakonito. Tužitelj ističe kako je osporeno rješenje nezakonito iz razloga iznesenih prethodno u ovoj tužbi pri čemu se isto tako ističe kako je sama izreka osporenog rješenja nezakonita i donesena protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku te je ista nezakonita već sa procesnog aspekta njezina donošenja budući je i materijalnopravno i procesnopravno nezakonita.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja. Navodi da se u tužbi se uopće ne iznose razlozi zbog kojih tužitelj smatra da je točka 1.1. izreke pobijanog Rješenja navodno nezakonita. Štoviše, tužitelj implicite da priznaje ispravnost postupanja Hanfe, jer jasno konstatira da je po provedenom nadzoru ispravio utvrđene nezakonitosti (točnije, donio nove interne akte). Međutim, nesporna činjenica da je tužitelj naknadno uskladio svoje interne akte sa striktnim zakonskim odredbama iz članka 943. ZOO-a, da ne znači samo po sebi, da tužitelj doista u stvarnosti postupa na ispravan i zakonit način. Upravo stoga, da je tužitelju naložena odgovarajuća nadzorna mjera iz točke 1.1. izreke pobijanog Rješenja, a koja uključuje dužnost sastavljanja odgovarajućih izvješća iz kojih će biti vidljivo da li isti u praksi primjenjuje svoje interne akte na način kako je to propisano zakonom. Napominje da je odredbama članka 943. ZOO-a propisano da je u slučaju kada se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (stavak 1.) odnosno ako je utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (stavak 2). Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u prethodnim stavcima, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (stavak 3.). Smisao striktno propisanih rokova, sadržanih u ranije citiranim odredbama ZOO-a, da je da se svakom osiguraniku - oštećeniku, primarno radi pravne sigurnost, pruži zaštita od samovolje odgovornih osiguratelja, kao i da se spriječi nepotrebno odugovlačenje prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva oštećenika. Upravo radi toga, da je bitno da osiguratelj, u pogledu rokova iz članka 943. ZOO-a, u slučaju kada zahtjev nije osnovan, dostavi oštećeniku utemeljeni odgovor u propisanom roku koji počinje teći od dana zaprimanja odštetnog zahtjeva. Kada je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj da je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u propisanim rokovima, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. Svrha ovakvog uređenja da je zaštita oštećene osobe kao slabije strane u postupku i pravilno izvršenje obveze odgovornog osiguratelja. Pored navedenog, ovakav način utvrđivanja rokova za obradu šteta te sankcija društvu za osiguranje za nepravovremeno izvršavanje obveze u obliku zateznih kamata da je usmjeren k cilju brže obrade i likvidacije šteta te isplate odgovarajućih naknada za štete. Svako drugo tumačenje da bi omogućilo društvima za osiguranje da odugovlače rješavanje odštetnih zahtjeva i na taj način krše zakonom propisana prava oštećenika. Pravno shvaćanje istovjetno stajalištu zakonodavca da je zauzela i recentna sudska praksa. U tom smislu, Hanfa ukazuje na presudu Općinskog Prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 77.Pp G-7586/2019, od 26. veljače 2021. godine, a koja je potvrđena od strane Visokog prekršajnog suda (presuda broj: Ppž-6551/2021, od 13. listopada 2021. I

godine), te na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: C -111-6915/2021, od 10. travnja 2024 godine u vezi predmetne problematike. Tužitelj u tužbi da ističe da je tuženikova nadzorna mjera iz točke 1.2. izreke pobijanog Rješenja navodno nezakonita, jer se u predmetnom upravnom aktu „problematizira zakonitost” pojedinih odredbi njegovih uvjeta za kasko osiguranje, odnosno ističe se njihova „suspektnost”. Naime, prema tužitelju, samom činjenicom da kasko osiguranje predstavlja dobrovoljni vid osiguranja, „intervencija” tuženika, kao nadzornog tijela, „u volju ugovornih strana” je nezakonita. Međutim, takva tvrdnja tužitelja ne samo da je netočna, već da je i tendenciozna. S tim u vezi, opetovano se navodi da je nadzornom mjerom iz točke 1.2. izreke upravnog akta tužitelju naloženo da, pojednostavljeno rečeno, izradi odgovarajuću analizu utjecaja koju bi eventualna ništetnost pojedinih odredbi uvjeta za kasko osiguranje mogla imati na njegovo poslovanje kao društva za osiguranje (materijalizacija rizika neusklađenosti s odredbama ZOO-a). Dakle, da je očito da predmetna nadzorna mjera nema za cilj da na bilo koji način intervenira ili posreduje u privatnopravne odnose između društva za osiguranje i osiguranika. Za navedeno da je nadležan isključivo sud. Tako, primjerice, jedino sud može utvrditi da je pojedina odredba uvjeta osiguranja ništetna. S druge strane, svrha izrečene nadzorne mjere je ta da tužitelj pravodobno i adekvatno upravlja rizicima kojima je izložen, pa tako i rizikom usklađenosti. U postupku nadzora da je nedvojbeno utvrđeno da tužiteljevi uvjeti za kasko osiguranje sadrže: Odredbe kojim se vozaču, neposredno nakon prometne nesreće tj. nastanka osiguranog slučaja, nameće obveza da sam osigura kontrolu prisutnosti alkohola, opojnih droga i lijekova koji utječu na njegove psihofizičke sposobnosti vozača. Propuštanjem navedene obveze presumira se da je vozač vozio pod utjecajem navedenih supstanci, te uslijed toga osiguranik gubi prava iz ugovora o osiguranju (odredbe G.II. (7) 7.2.); Odredbe kojim se osiguraniku • propisuje mogućnost otkupa isključenja obveze da naknadno provede samo - testiranje na alkohol i supstance (odredbe J.Vl.22.1.1 .); Odredbe kojim se tužitelju omogućuje da se, ovisno o „stupnju krivnje” vozača/osiguranika da naknadno provede samo - testiranje na alkohol i supstance, u cijelosti ili djelomično oslobodi od izvršenja ugovorene činidbe prema osiguraniku (odredbe H.ll. (9) – (13) uvezi s točkom H.II.7.). Naprijed navedene odredbe, po kojima se smatra da je osiguranik vozio pod utjecajem alkohola i nedozvoljenim supstancama ukoliko isti nakon osiguranog slučaja sam ne osigura i ne provede samo — testiranje, po stavu Hanfe da nisu u skladu s odredbom članka 942. ZOOa[2] , ali i drugih relevantnih zakona. Kao što je prethodno već spomenuto, navedena zakonska odredba ne dopušta da osiguranik gubi prava na osigurninu zbog propuštanja ispunjenja pojedinih obveza nakon osiguranog slučaja. Radi ispravnog razumijevanja ove problematike, valja uvodno napomenuti da uvjeti osiguranja svakog društva za osiguranje, pa tako i tužitelja, predstavljaju „popis ugovornih odredbi koje samostalno donosi društvo za osiguranje za redovito poslovanje pri sklapanju ugovora, kojima su obuhvaćena osnovna pitanja iz ugovornog odnosa”. Dakle, da je notorno da se ugovorne strane u poslu osiguranja ne nalaze u ravnopravnom položaju, pri čemu navedenu neravnopravnost još više potencira činjenica da se nasuprot osiguranika/potrošača nalaze licencirani profesionalni pružatelji usluga osiguranja. Nametanje obveze osiguraniku po kojoj je isti dužan nakon nastanka osiguranog slučaja (npr. prometne nezgode u kojoj nije zabilježena veća materijalna šteta) provesti samo — testiranje na alkohol i supstance, jer da se u suprotnom smatra da je isti vozio pod utjecajem tih sredstava (tzv. ugovorna presumpcija alkoholiziranosti) da je nesporno nezakonito. O tome da postoji ustaljena sudska praksa. Posrijedi je, primjerice, presuda Vrhovnog suda RH, broj: Rev 1245/2017-2; od 4. veljače 2020. godine, u kojoj je u revizijskom postupku jasno izneseno pravno shvaćanje o takvoj ugovornoj presumpciji alkoholiziranosti. lstovjetno stajalište s ovim pravnim shvaćanjem još ranije da je iznio i Ustavni sud RH, broj:

U111/5559/2008, u svojoj odluci od 11. srpnja 2017. lz naprijed navedenog da je vidljivo da najviše sudske instance u RH imaju usuglašen negativan stav u vezi prethodno opisane ugovorne presumpcije alkoholiziranosti u uvjetima za kasko osiguranje društava za osiguranje. Pri tome da treba razjasniti da nije sporna situacija u kojoj se osiguranik/vozač odbije podvrgnuti alkotestu koji provodi policijski službenik nakon prometne nezgode ili postupi suprotno drugim propisanim zakonskim obvezama (tzv. zakonska presumpcija alkoholiziranosti), budući da u tom slučaju takvo postupanje izrijekom predstavlja kršenje odredbe članka 175. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine” br. 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 4212020., 85/2022, 114/2022, 133/2023., 145/2024; dalje u tekstu: ZSPC) u vezi članka 181. i 282. istog zakona. Drugim riječima, da su sporne situacije, u kojim po zakonu nakon prometne nezgode nije potrebno zvati policiju (situacije iz članka 176. ZSPC-a u kojima je nastala manja materijalna šteta, odnosno nema ozlijeđenih sudionika), dok s druge strane odredbe uvjeta osiguranja predviđaju da bi i u tom slučaju osiguranik trebao sam osigurati i provesti testiranja na alkohol i supstance. Recentna sudska praksa također razlikuje navedene situacije i jasno potvrđuje u kojom slučaju presumpcija alkoholiziranosti je dozvoljena, odnosno gdje nije dopuštena. U tužbi da se tužitelj poziva na pojedine sudske odluke nižih sudova koje da očito nisu usuglašene i usklađene s prethodno spomenutim (obvezujućim) presudama najvišeg sudbenog tijela u Republici Hrvatskoj. Takva pravna situacija je moguća, jer u parničnim postupcima vrijedi raspravno načelo, odnosno ishod takvog sudskog postupka isključivo ovisi o aktivnosti samih stranaka u predmetnom postupku (tj. društva za osiguranje i osiguranika). Dodatno se ukazuje da presude Vrhovnog suda RH (broj: Rev-x-165/10-2 od 10. studenoga 201 1 broj: Rev- 1137/10 od 15. lipnja 2011.) na koje se tužitelj poziva, uopće nisu relevantne i mjerodavne za prethodno opisanu problematiku ugovorne presumpcije alkoholiziranosti. Stoga je očito da se tužitelj na iste poziva u upravnoj tužbi isključivo radi stvaranja prividnog (i pogrešnog) dojma da Vrhovni sud RH zastupa stajalište kao i tužitelj u ovom upravnom sporu. Navedeno je lako provjerljivo uvidom u predmetne sudske odluke. Prema saznanjima Hanfe, temeljenih na njezinim nadzornim aktivnostima, niti jedno značajno i veliko društvo za osiguranje iz RH od druge polovice 2021. u svojim uvjetima za kasko osiguranje nema sadržane sporne odredbe, o kojima se raspravlja u ovom upravnom sporu. Iznimka su jedino dva društva za osiguranje iz grupe „AGRAM", uključujući i samog tužitelja. Pored svega navedenog, u tužbi da se tvrdi da odredba članka 942. ZOO-a navodno nije relevantna za sporne odredbe tužiteljevih uvjeta za kasko osiguranje iz razloga jer da se iste nalaze u zasebnom odjeljku koji se referira na isključujuće rizike. Naravno, da je takav argument tužitelja neosnovan i proizvoljan. Naime, ocjena zakonitosti pojedine pravne norme ovisi prije svega o njezinom sadržaju, pravnim učincima odnosno posljedicama takve norme. U konkretnom slučaju, nesporno je da se na temelju takvih normi od osiguranika zahtijevaju određene obveze prema osiguravajućem društvu, a koje je zakonodavac i sudska praksa smatra nezakonitim. Hanfa da nije ovlaštena niti joj je bila namjera da utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi tužiteljevih uvjeta za kasko osiguranje. To je evidentno iz izrečene nadzorne mjere iz točke 1.2. izreke upravnog akta, a kojom je tužitelju isključivo naloženo da napravi odgovarajuću analizu svojih sklopljenih ugovora o osiguranju, koja bi inter alia trebala uključivati praćenje i obradu sudske prakse u odnosu na problematiku ugovorne presumpcije alkoholiziranosti, kvantifikaciju rizika neusklađenosti uvjeta za kasko osiguranje s relevantnim odredbama ZOO-a, procjenu materijalnog praga prihvatljivosti toga rizika, te planirane buduće mjere tužitelja u slučaju oglašavanja uvjeta ništetnim. Stoga da je nedvojbeno je da je tuženik izrekao tužitelju najprimjereniju moguću nadzornu mjeru u konkretnom slučaju, te da ista po ničem nije tegobna za tužitelja. Izrečena predmetna nadzorna mjera da je u skladu s odredbom članka 204. ZOS-a. Navedenom zakonskom odredbom da je propisano da Hanfa nadzor provodi na pristupu koji je prospektivan tj. okrenut mogućim budućim događajima, te zasnovan na rizicima (stavak 1.). Nadalje, istom odredbom određeno je da su osnovni ciljevi nadzora provjera zakonitosti te procjena sigurnosti i stabilnosti poslovanja društva za osiguranje, a radi zaštite interesa osiguranika, ugovaratelja osiguranja, korisnika iz ugovora o osiguranju i javnog interesa te radi doprinosa stabilnosti financijskog sustava i promicanja i očuvanja povjerenja u tržište osiguranja (stavak 3.). Stoga predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 29. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljica i službenih osoba tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te posebno ističe kako je tužena osporenim rješenjem prekoračila granice svojih ovlaštenja ujedno povrijedivši ustavna prava iz članka 49. Ustava RH, koja odredba jamči poduzetničke i tržišne slobode, sve budući tužena kod dobrovoljnih osiguranja, a kasko osiguranje jest dobrovoljo osiguranje, nije ovlaštena vršiti kontrolu uvjeta osiguranja nego eventualne sporove između ugovornih strana, dobrovoljnog osiguranja ovlašteni su rješavati samo redovni sudovi u kontradiktornom parničnom postupku, na što ukazuju u svom stručnom članku ED, koji članak se predaje u sudski spis. Osim toga posebno ističe nezakonitost točke I.2. izreke poništavanog rješenja budući da ova točka izreke rješenja ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 98. stavak 3. ZUP-a, koji propisuje da izreka sadržava odluku o upravnoj stvari. Naime ukoliko se pročita točka I.2. izreke ovog rješenja da je vidljivo da se istom ništa ne odlučuje nego se konstatira kako će tužena nastavno vršiti nadzor nad poslovanjem tužitelja u dijelu na koji se odnosi ova točka I.2. izreke rješenja. Stoga da je očito da točka I.2. izreke rješenja po svom sadržaju i opsegu naloga zapravo predstavlja zaključak u smislu čl. 77. ZUP-a, budući ista zapravo odlučuje o postupovnom pitanju jer ova točka I.2. izreke ne rješava bit stvari nego samo konstatira da će „sustavno pratiti i analizirati“ postupanje tužitelja po predmetu nadzora dok u biti stvari uopće ne odlučuje. Stoga ističe kako točka I.2. izreke osporenog rješenja po svojoj pravnoj prirodi nije mogla biti niti donijeta u obliku rješenja pa kako sud u upravom sporu ne odlučuje o postupovnim radnjama javnopravnog tijela, to je točku I.2. izreke rješenja potrebno ocijeniti nezakonitom i ništavom jer ista ne odlučuje niti rješava bit stvari. Predlaže sudu usvojiti tužbu.

6. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te u odnosu na danas iznesene tvrdnje tužitelja izjavljuje kako je pogrešno pravno stajalište tužitelja da je došlo do prekoračenja granice ovlasti tuženika pri donošenju predmetnog rješenja te posebno ističe kako je isto rješenje u cijelosti utemeljeno na zakonu o osiguranju i ovlastima iz Zakona o HANFI te da je zakonito u skladu s ZUP-om. Naime i dobrovoljna osiguranja su osiguranja koja pružaju društva za osiguranje koji su nadzirani od strne regulatora, tuženika, te je pogrešno stajalište tužitelja da ista osiguranja ne mogu biti predmet zakonskog nadzora regulatora, odnosno tuženika. Nadalje ponovno kao i u odgovoru na tužbu tužitelj pogrešno navodi kako je tuženik ulazio u samoništetnost općih uvjeta što nije točno. Predmetnim rješenjem ne ulazi se u ugovorni odnos između stranaka, odnosno strana, već se sukladno zakonu od tužitelja traži izrada odgovarajuće analize a sve u cilju preveniranja mogućeg oglašavanja ništavnog takvih uvjeta. Na ovaj način ova upravna stvar da je pravilno riješena sukladno ZUP-u, a kako bi regulator, tuženik i bio dužan napraviti sukladno zakonu. Slijedom svega iznesenoga predlaže se da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravno spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden posredni nadzor, a predmet nadzora je bio je poslovni proces obrade šteta odnosno podnesenih odštetnih zahtjeva po policama osiguranja u vrsti rizika 03.01 Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon i to za razdoblje 2022. i 2023., o čemu je sastavljen Zapisnik 30. kolovoza 2024. i Dopuna Zapisnika od 22. studenog 2024.

10. Odredbom članka 15. točka 2. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga ("Narodne novine" broj: 140/05 i 12/12, dalje: Zakon), propisano je da je u obavljanju javnih ovlasti Agencija ovlaštena obavljati nadzor nad poslovanjem subjekata nadzora utvrđenih u propisima iz točke 1. ovoga članka te pravnih osoba koje se bave poslovima faktoringa, osim ako ih banke obavljaju unutar svoje registrirane djelatnosti i nalagati mjere za uklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti.

11. Odredbom članka 203. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj: 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/22 , dalje: ZOS), propisano je da Agencija provodi nadzor nad subjektima nadzora u skladu sa zakonom kojim se uređuje osnivanje i poslovanje Agencije, ovim Zakonom i drugim propisima kojima se uređuje poslovanje društva za osiguranje (stavak 1.). Na postupke iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku i ovoga Zakona (stavak 3.).

12. Odredbom članka 204. ZOS-a, propisano je da se nadzor temelji na pristupu koji je prospektivan (okrenut mogućim budućim događajima) i zasnovan na rizicima (stavak 1.). Agencija primjenjuje nadzorne ovlasti pravodobno te proporcionalno u skladu s rizicima kojima je izloženo društvo za osiguranje (stavak 2.). U smislu ovoga Zakona nadzor je kontinuirana provjera posluje li društvo za osiguranje u skladu s ovim Zakonom i drugim propisima, propisima o upravljanju rizicima, kao i u skladu s internim aktima i standardima, pravilima struke te općenito na način koji omogućuje uredno funkcioniranje društva za osiguranje te provođenje mjera i aktivnosti u cilju otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti (stavak 3.). Osnovni ciljevi nadzora su provjera zakonitosti te procjena sigurnosti i stabilnosti poslovanja društva za osiguranje, a radi zaštite interesa osiguranika, ugovaratelja osiguranja, korisnika iz ugovora o osiguranju i javnog interesa te radi doprinosa stabilnosti financijskog sustava i promicanja i očuvanja povjerenja u tržište osiguranja (stavak 4.). Osim nadzornih mjera, Agencija može subjektima nadzora (pojedinačno i skupinama) davati pisane preporuke radi poboljšanja poslovanja, financijske stabilnosti i položaja ili smanjenja rizika kojima su izloženi ili mogu biti izloženi. Agencija može tražiti dodatna očitovanja u vezi s primjenom, odnosno, propuštanjem primjene preporuke. Agencija može javno objaviti preporuke skupinama subjekata nadzora (stavak 8.). Agencija je ovlaštena raznim vrstama objava (uputama, smjernicama i sl.) obavještavati određene skupine subjekata nadzora i druge adresate o objašnjenju ili načinu primjene određenih propisa iz njezine nadležnosti ili s njima povezanih općih pravnih akata (stavak 10.).

13. Provedenim nadzorom je utvrđeno da interni akti tužitelja kojima se uređuje proces obrade i likvidacije odštetnih zahtjeva iz kasko osiguranja te postupanje s pritužbama osiguranika, nisu u potpunosti usklađeni sa relevantnim zakonskim odredbama (članak 943. stavak 1., 2. i 3. ZOO-a i članak 378. stavak 1. Zakona o osiguranju, da Uvjeti kasko osiguranja nisu usklađeni s odredbama članka 942. i članka 943. stavak 1.-3. ZOO-a, da postupanje tužitelja u procesu obrade i likvidacije šteta utvrđeno uvidom u uzorak od 52 spisa šteta nije u skladu s odredbama članka 943. stavak 1., 2. i 3. ZOO-a, da ključna funkcija unutarnje revizije tužitelja nije prepoznala utvrđene propuste u obradi odštetnih zahtjeva iz kasko osiguranja.

14. Odredbom članka 97. stavak 1. Zakona o osiguranju, propisano je da je društvo za osiguranje dužno uspostaviti učinkovit sustav unutarnje kontrole koji uključuje najmanje administrativne i računovodstvene postupke, okvir unutarnje kontrole, primjerene sustave izvješćivanja na svim razinama društva za osiguranje te funkciju praćenja usklađenosti.

15. Osim što tužitelj nije postupio po navedenoj odredbi Zakona o osiguranju, isti je na taj način postupio i suprotno članku 266. Delegirane uredba Komisije (EU) 2015/35 od 10. listopada 2014. o dopuni Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II), obzirom da u dijelu procesa obrade šteta iz kasko osiguranja nije osigurao u potpunosti učinkovit sustav unutarnjih kontrola kojim bi se utvrdila postupanja protivna pozitivnim propisima.

16. Što se tiče procesa obrade i likvidacije šteta po policama osiguranja u vrsti rizika 03.01. Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon, tuženik je nakon analize 52 spisa utvrdio da tužitelj kao datum relevantan za početak računanja rokova za rješavanje odštetnih zahtjeva sukladno ZOO-u u pravilu uzima „datum dospijeća” odnosno datum različit od stvarnog datuma zaprimanja odštetnog zahtjeva, a koji datum isti poistovjećuje sa kompletiranjem dokumentacije tj. spisa potrebnog za rješavanje odštetnog zahtjeva. Također je utvrđeno da tužitelj postupak obrade znatnog dijela odštetnih zahtjeva provodi u roku duljem od onog propisanog člankom 943. Zakona o obveznim odnosima, sve kako je detaljno opisano u obrazloženju osporavanog rješenja.

17. Odredbom članka 943. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 , dalje: ZOO), propisano je da kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (stavak 1.). Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (stavak 2.). Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (stavak 3.). Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (stavak 4.).

18. Tužitelju je također naloženo da provede analizu usklađenosti konkretnih odredaba Uvjeta za kasko osiguranje sa odredom članka 942. ZOO-a, koja propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza.

19. U svojim Uvjetima Kasko osiguranja "(I. ISKLJUČENI RIZICI (2) 2.4.)", tužitelj je propisao da su iz osiguranja isključene štete nastale na vozilu, ako vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika, ali i dodatnom odredbom da se uz plaćanje veće premije mogu osigurati i takvi rizici.

20. Zbog svega navedenog je tužitelju naloženo uklanjanje utvrđenih nepravilnosti, što je isti naknadno i učinio. Predmetnom nadzornom mjerom je tužitelju naloženo da izradi odgovarajuću analizu utjecaja koju bi eventualna ništetnost odredbi općih uvjeta mogla imati na njegovo poslovanje. Za utvrđivanje ništetnosti pojedinih odredbi nadležan je isključivo nadležni sud. Nametanje obveze osiguraniku da nakon nastanka osiguranog slučaja provede samostalno testiranje na alkohol i supstance jer da će se u suprotnom smatrati da je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola ili opijata, nije zakonito što proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH, broj: Rev 1245/2017-2; od 4. veljače 2020. Izrečena nadzorna mjera u skladu je s odredbom članka 204. ZOS-a.

21. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

22. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

23. Tuženik je zatražio naknadu putnog troška nastalog u vezi dolaska na ročišta od 29. rujna 2025. Kako je na internetskim stranicama Autobusnog kolodvora Zagreb dostupan podatak o cijenama autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka- Zagreb, to je putni trošak tuženiku priznat u iznosu 44,00 eura (dvije službene osobe, svaka za jedan predmet). Međutim, obzirom da su službene osoba tuženika istog dana neprekidno obavljale dužnost u više predmeta (UsI-704/2025, UsI-927/2025), navedena naknada je podijeljena na sve predmete u jednakim dijelovima, tako da po svakom predmetu tuženiku pripada trošak u iznosu od 22,00 eura, sukladno članku 4. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" 59/88, 3/94, 150/05, dalje: Pravilnik), kako je to opisano pod točkom III. izreke presude.

U Rijeci 6. listopada 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282

- tuženiku Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkog 6