Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-4523/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tatjana Marković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Tatjane Marković te zamjenice punomoćnika tuženika ČE, na ročištu za objavu odluke, dana 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog u Splitu dana 12.07.2007.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, potvrđenog od strane javnog bilježnika mr.sc.Zoje Puljiz iz Splita dana 18.07.2007. pod brojem OV-5757/07, i to u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, isplatiti tužitelju HE, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, iznos od 1.588,15 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 13. listopada 2020. pa do konačne isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01. prosinca 2023. do 30. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, u roku od 15 (petnaest) dana, naknaditi tužitelju HE, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.339,04 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 6. listopada 2025., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 22. studenoga 2021. navodi se u bitnome da su dana 12. srpnja 2007. u Splitu, tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka zaključili Ugovor o kreditu broj 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine , a koji Ugovor da je potvrđen od strane javnog bilježnika mr.sc. Zoje Puljiz iz Splita dana 18. srpnja 2007., pod brojem OV-5757/07, temeljem kojega je Banka odobrila Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.950,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, pod uvjetima iz navedenog ugovora, a za kupovinu stana. Novčana tražbina tuženika da je bila osigurana založnim pravom na teret stana na IX (devetom) katu , označen br 37, koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake [adresa], sagrađenoj na č. zgr. [katastarska čestica] upisanoj u ZU 16158, K. O. [katastarska općina], sve upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu pod brojem Z-9941/07.

1.2. Dana 18. siječnja 2016. tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka da zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji Aneks je potvrđen od strane javnog bilježnika Zrinke Milić- Štrkalj iz Splita dana 20.01.2016. pod brojem OV-760/16, temeljem kojeg je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je 2016.godine promijenio tvrtku/naziv društva iz HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u Addiko Bank d.d.

1.3. Tužitelj da je 2020. godine obavijestio tuženika o namjeri za izvršenje prijevremene otplate naprijed navedenog kredita. Sukladno tužiteljevom zahtjevu za prijevremeni povrat kredita, tuženik je izdao Obavijest o prijevremenom zatvaranju od 23.09.2020.g., iz koje proizlazi da tužiteljevo dugovanje prema tuženiku na dan 30.09.2020.g. iznosi 54.718,65 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Iz navedene Obavijesti od 23.09.2020.godine proizlazi da obračunati iznos dugovanja od 54.718,65 EUR obuhvaća glavnicu u iznosu od 52.909,58 EUR, redovnu kamatu do 30.09.2020. u iznosu od 221,78 EUR te naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 1.587,29 EUR, sve plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Dana 12.10.2020.g. tužitelj je u poslovnici tuženika u Splitu, Poljička 35, na naznačeni račun tuženika, model i poziv na broj iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 23.09.2020.g. uplatio iznos od 411.499,00 kuna na ime prijevremene konačne otplate kredita. Po izvršenom prijevremenom zatvaranju kredita, da je tuženik dana 12.11.2020. izdao Brisovno očitovanje, koje je kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Splitu provedeno pod brojem Z - 36059/2020.

1.4. Međutim, tužitelj smatra da mu je tuženik potpuno neosnovano naplatio iznos od 1.587,29 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan isplate na ime naknade za prijevremeni povrat kredita, a koje pravo na obračun naknade tuženik izvodi iz odredbe članka 8. navedenog Ugovora o kreditu broj: 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojom je određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Na dan 12.10.2020. srednji tečaj tuženika za EUR iznosio je 7,562298 stoga iznos od 1.587,29 EUR na dan plaćanja odgovara protuvrijednosti od 12.003,89 kuna.

1.5. Naime, tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o kreditu. Prije zaključenja naprijed navedenog Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik uopće nisu posebno pregovarali o navedenoj ugovornoj odredbi, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njen sadržaj, zbog čega je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita koji se kao potrošač ionako nalazio u nepovoljnijoj situaciji u odnosu na tuženika kao trgovca koji svakodnevno sklapa takve ugovore unaprijed formuliranog sadržaja na koje korisnici kredita u pravilu nemaju nikakav utjecaj. Tužitelj kao potrošač prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije bio na primjeren način upoznat s obvezama koje bi mogle nastati za njega, ukoliko bi se odlučio na prijevremenu otplatu kredita, posebno ako se uzme u obzir to da takva obveza za njega kao korisnika kredita podrazumijeva plaćanje određenog novčanog iznosa, a niti je bio na primjeren način upoznat s načinom utvrđivanja iznosa te naknade. Zbog navedenog, tužitelj smatra da je takva nepoštena odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe članka 87. st.1 navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 8. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, te da mu sa navedenog osnova isplati iznos od 12.003,89 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 13. listopada 2020. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 11. siječnja 2024., tuženik se protivi tužbenom zahtjevu, njegovom osnovu i visini. Navodi da, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, da proizlazi da je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene slijedeće pretpostavke: da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Tuženik nadalje ukazuje da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima , a da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - dalje: ZOO) u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.

2.2. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime da mu također nastaje šteta.

2.3. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. U prilog navedenom, tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit kakav je imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita koji je predmet ovog postupka.

2.4. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

2.5. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Tužitelj da ne može ni isticati ništetnost članka 8. Ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja. Tuženik osporava i tijek tražene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja naknade do isplate, navodeći u bitnome da tužitelj nije od tuženika prije pokretanja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, pa da nije ni dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe nesavjesni stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 17. rujna 2025., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II izreke, na isplatu iznosa od 1.588,15 eura.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovora o kreditu broj 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. srpnja 2007. i Aneksa istome (list 6-23); izvatka iz sudskog registra za Hypo Alpe Adria Bank d.d. (list 25-43); zk izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 16158, suvl.udio broj 4 (list 44-46); Obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 47- 48); potvrdu o uplati (list 49); Brisovno očitovanje (list 46); Arhivu tečajne liste (list 51- 54); Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni kredit u EU" (list 77-141); Izjave svjedoka ZE i DE (list 178-179); Odluke o naknadama za usluge tuženika (list 198-260). Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog u Splitu dana 12. srpnja 2007. između stranaka, a kojom odredbom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

6.2. Nadalje, predmet spora predstavlja i zahtjev tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to iznosa od 1.588,15 eura, koji iznos je tužitelj prilikom prijevremenog zatvaranja kredita podmirio dana 12. listopada 2020., sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate.

7. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je između prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 12. srpnja 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 216-250/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 113.950,00 CHF s rokom otplate od trideset godina, kojim je u članku 8. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje trideset dana unaprijed; da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke, te da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (članak 8. Ugovora o kreditu).

8. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni da je tužitelj dana 12. listopada 2020. prijevremeno otplatio kredit plaćanjem tuženiku iznosa od 411.499.00 kn navedenog u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 23. rujna 2020., niti da je sa osnova naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, tužitelju isplatio tuženiku iznos od 1.588,15 eura.

9. Među strankama je sporno je li citirana odredba članka 8. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, a posljedično, sporno je i pripada li tužitelju restitucijski zahtjev sa navedenog osnova. Konačno, sporna je i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

10. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO), korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

10.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024 stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

10.3. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11. Tuženik je tijekom postupka u bitnome tvrdio da je sporna ugovorna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Nadalje, da je za tužitelja u ugovoru bila predviđena mogućnost učinit kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate, ali da u tom slučaju tuženiku nastaje šteta, a da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nerazmjernim troškovima. Tuženiku da u takvom slučaju nastaje šteta, a da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

11.2. Ovo stoga što tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet odnosno iznos kredita osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojega će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, da tuženik nema, za razliku od tužitelja, mogućnost prijevremenog povrata sredstava već da je do kraja ugovorenog period dužan plaćati kamatu, čime da mu nastaje šteta. Također, da tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga da je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime da mu također nastaje šteta.

11.3. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik da nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima.

11.4. Kao dokaz tih navoda, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio simulaciju EUR otplatnog plana za kredit koji je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita te je predložio izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, od kojih dokaznih prijedloga je tijekom postupka odustao (podnesak tuženika od 1. travnja 2025.).

12. Prema stavu ovog suda, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Tuženik, na kojemu je teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, dakle, osim općenitog pozivanja na mehanizme djelovanja i postupanja banke kao institucije u slučaju prijevremene otplate kredita citiranih pod točkom 11. obrazloženja ove odluke, niti ne navodi u čemu bi se točno manifestirala šteta koja mu je nastala radi prijevremene otplate kredita tužitelja HE, odnosno iznesenim činjeničnim supstratom ne argumentira konkretno postupanje i djelovanja zaposlenika banke prilikom prijevremene otplate kredita u slučaju tužitelja, njihovo daljnje plasiranje na tržište, a radi kojega postupanja da je on pretrpio štetu. Protivno navodima tuženika, dostavljeni izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema Ugovoru o kreditu koji je zaključen među strankama (list 190-194) te Izjave zaposlenika tuženika o općenitom postupanju banke kao kreditora, ne dokazuju postojanje nastale štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, u smislu članka 1024. st. 3. ZOO.

14. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na postupanje zaposlenika Banke u slučaju prijevremene otplate kredita to zasigurno nije), slijedom čega je opravdano je za zaključiti da, kod ugovaranja naknade, ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročnoposljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već ista u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku 1024. st. 4. ZOO, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi.

15. Drugim riječima, odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu o naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16. Dodatno prednjem, iz samog sadržaja ugovorne odredbe proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d., dakle ne navode se nikakvi parametri o eventualno nastaloj šteti u smislu članka 1024. st. 3. ZOO.

17. Obzirom da odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita, u iznosu od 1.588,15 eura, u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništetna, budući da je protivna citiranoj kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, što znači da nije pravno valjana.

18. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

19. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

20. Posljedično, tužitelj ima pravo temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zahtijevati povrat isplaćenog.

21. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, a ujedno tijekom postupka među strankama nije ni bilo sporno da je tužitelju prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 12. listopada 2020. naplaćen iznos od 1.588,15 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade (točnije od 13. listopada 2020. do isplate).

23. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

24. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, slijedom čega je u odnosu na osnovanost istoga, za navesti slijedeće.

25. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

26. Na sjednici od 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

27. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

28. Dakle, kako je predmet spora u ovoj pravnoj stvari restitucijski zahtjev s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, jasno je da zastara istoga nije ni počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.), slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP i članka 155. ZPP. Tako tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, u cijelosti pripada i trošak postupka.

30. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora (1.588,15 eura) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

31. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 22. prosinca 2021. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 eura,

- sastav podneska od 31. ožujka 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 2. travnja 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 50,00 eura;

- sastav podneska od 9. svibnja 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 2. lipnja 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 17. rujna 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;odnosno ukupni iznos od 1.050,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25% (262,50 eura), daje iznos od 1.312,50 eura. Navedenom je iznosu valjalo pribrojiti i iznos od 26,54 eura na ime plaćene sudske pristojbe tužbe, čime se došlo do ukupnog iznosa od 1.339,04 eura.

32. Člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjen je članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano kako su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

33. Obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, to mu nije dosuđen zatraženi trošak sa navedenog osnova.

34. Dakle, tužitelju je na ime troškova ovog postupka priznat iznos od 1.339,04 eura sa traženom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke (članak 151. st. 3. ZPP-a).

35. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki III izreke.

U Splitu 6. listopada 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis