Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-11/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužiteljica; tužitelj), zastupane po punomoćniku Goranu Ružiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Ružić i Tin Ružić iz Čakovca, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, zastupanog po punomoćniku EK i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane 5. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 6. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe tužiteljice isticanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 699,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 17.01.2011. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe čl. 4. i 5. ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S, sklopljenog dana 12.01.2006. godine između pravnog prednika tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika leasinga, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja kao korisnika leasinga da plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. Zagreb, Ilica 1a, OIB: 87064273078, da tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 33,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 17.01.2011. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.646,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 6. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 14. siječnja 2022. protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da parnične stranke sklopile su dana 12.01.2006. Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S i to pravni prednik tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelj leasinga i tužitelj kao korisnik leasinga; da predmetnim je ugovorom pravni prednik tuženika kao vlasnik predmeta leasinga dao tužitelju kao korisniku leasinga motorno vozilo marke Peugeot na rok od 60 mjeseci, a tužitelj se obvezao plaćati najamninu u iznosu od 330,16 CHF; da odredbom čl. 4. predmetnog ugovora propisano je da se najamnina plaća u 60 jednakih mjesečnih najamnina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a odredbom čl. 5. je ugovoreno da se sva plaćanja po ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (valutna klauzula); da tužitelj je predmetni iznos dugovanih najamnina u cijelosti isplatio tuženiku; a da odredbe predmetnog ugovora koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke među parničnim strankama; te citirajući presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018., navodi da se utvrđenja iz tih presuda zasigurno mogu primijeniti i u ovom konkretnom slučaju; dalje navodeći da nesporno je kako su odredbe predmetnog ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, te da svako je plaćanje najamnine mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, te da budući su ugovorne odredbe spornog ugovora sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli ništetne, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati odo što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

1.1. U tužbi se dalje navodi da tužitelj tužbom postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora (o valutnoj klauzuli), slijedom čega zastara za restitucijskim zahtjevom počinje teći tek pravomoćnošću odluke, no radi ekonomičnosti postupka, tužitelj ovom tužbom odmah potražuje i isplatu onoga što je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora; da pozivom na odredbu članka 186b Zakona o parničnom postupku predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata i knjigovodstvenu karticu; te obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe čl. 4. i 5. ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S, sklopljenog dana 12.01.2006. godine između pravnog prednika tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužitelja kao korisnika leasinga, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja kao korisnika leasinga da plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; da naloži se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos zajedno sa zateznim kamatama, a koji iznos će tužitelj točno odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe; te da naloži se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda; da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva kao u tužbi tj. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP-a; a dalje se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.1. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem Pž-6632/17, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka, budući da ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te da u odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima; da pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o operativnom leasingu, a u kojem ugovoru primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga mjesečne leasing najamnine ugovorene kao naknade za uobičajeno korištenje objekta leasinga, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja; da osim što su tužitelj i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužitelj i vršio otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te je time konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem, da u prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF; te da takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, da štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik ukazuje kako je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost; da tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja; da isto tako, netočni su navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja očituje u tome što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj dužan vratiti tuženiku; da naime, tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule snose jednak rizik aprecijacije odnosno deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu, dakle, neizvjesnost, ukoliko postoji je jednaka za obje strane. Dodatno, tuženik ukazuje kako je odredbama predmetnog ugovora o leasingu valutna klauzula ugovorena na način da je ista vezana na srednji tečaj HNB-a kao regulatora na dan plaćanja, da ova činjenica ujedno znači da tuženik nije mogao utjecati na kunsku protuvrijednost odnosno visinu svake pojedine najamnine, jednako kao što to nije mogao niti tužitelj, da niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Tuženik temeljem čl. 214. st. 3. ZOO ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

2.2. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih istaknutih navoda.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda, pa tako i kod istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti i prigovora zastare.

5. Rješenjem poslovni broj P-11/2022-7 od 7. travnja 2023. ovaj se sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te odlučio da će se po pravomoćnosti ovog rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

6. Prednje navedeno rješenje ovog suda preinačeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2855/2023-2 od 22. kolovoza 2023. i riješeno da odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

7. Tužiteljica je podneskom od 11. veljače 2025., specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Mikac Matije od 14.10.2024. tako da specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe čl. 4. i 5. ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S, sklopljenog dana 12.01.2006. godine između pravnog prednika tuženika HYPO- Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika leasinga, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja kao korisnika leasinga da plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; da naloži se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 732,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 17.01.2011. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana; te da naloži se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

8. Očitujući se na prednje navedeni podnesak tužiteljice, tuženik ističe kako je člankom 191. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći; da člankom 190. ZPP- a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; da slijedom navedenog, s obzirom kako je tužiteljica u ovom slučaju preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva. Tuženik dodatno ističe kako tužiteljica neosnovano potražuje iznos otkupa vozila, a budući da se radi o pravnom poslu različitom od onog temeljem kojeg tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih iznosa radi povećanja tečaja CHF; da naime, tužiteljica potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnosti odredaba Ugovora o operativnom leasingu, dok je otkup vozila novi ugovorni odnos koji je nastao prihvatom tuženikove ponude od strane tužiteljice, a kojom su stranke suglasno ugovorile otkupnu cijenu vozila; te da slijedom navedenog, posljedice eventualnog utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o operativnom leasingu ne mogu se i ne smiju protezati na novi ugovorni odnos koji je između stranka nastao prihvatom ponude za otkup, odnosno plaćanjem otkupne cijene od strane tužiteljice, a koja je ugovorena suglasnošću volja ugovornih strana. S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a sve uz obvezu da ista naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/0146964-S od 12.01.2006. (listovi br. 6-7 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 18-20 spisa), Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi br. 22-60 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu po tuženiku, a na zahtjev tužiteljice, za potrebe vještačenja: Preglede uplata (listovi br. 89-108 spisa) i Karticu kupca (listovi br. 109-114 spisa).

9.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice GK.

9.2. Provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, HK iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje navedenog sudskog vještaka od 14. listopada 2024. (listovi br. 123-126 spisa), te u Očitovanje istog sudskog vještaka od 3. veljače 2025., dostavljeno sudu dana 19.03.2025. (list br. 147 spisa).

10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, a u dijelu u kojem je dopušteno meritorno raspravljanje u ovom postupku, utvrđen je u cijelosti osnovanim, kako će biti izloženo i pojašnjeno u nastavku.

11. Nesporno je da je dana 12.01.2006. između pravnog prednika tuženika HYPO- Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužiteljice GK kao korisnika leasinga zaključen Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S; a kojim je Ugovorom o operativnom leasingu motornog vozila pravni prednik tuženika kao vlasnik predmeta leasinga dao tužiteljici kao korisniku leasinga na korištenje motorno vozilo marke Peugeot, model 307 X-DESIGN 1,4 16V, broj šasije [broj šasije], godine proizvodnje 2005., sa ugovorenim trajanjem leasinga na rok od 60 mjeseci, te sa ugovorenim plaćanjem najamnine za leasing u iznosu od 330,16 CHF mjesečno.

12. Nadalje, nedvojbeno je da je u članku 4. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila ugovoreno da korisnik leasinga se obvezuje davatelju leasinga isplatiti ugovorenu najmaninu za leasing na slijedeći način: 60 mjesečnih najamnina na ime najamnine za leasing, u bruto iznosu od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te da je u članku 5. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila ugovoreno da sva plaćanja prema ovom ugovoru preračunavaju se u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

13. Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, u članku 1. st. 1. propisano je da ovim se Zakonom uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu.

14. Nadalje, prema definicijama iz članka 3. st. 1. i 2. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Shodno prednje iznesenom, nedvojbeno je da predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila predstavlja potrošački ugovor, te da je tužiteljica potrošač iz tog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, pa stoga i aktivno legitimirana tražiti zaštitu svojih prava kao potrošača iz tog Ugovora.

16. Osnovom ranije izloženog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o operativnom leasingu motornog vozila ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. Točno je, kako to ističe tuženik, da tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenih presudama donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, te da stoga nema primjene tih presuda iz kolektivnog spora, na koje se tužitelj poziva u tužbi, na ovu pravnu stvar.

18. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.1. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

18.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

20. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

21. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

22. Odredbom članka 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku iskazala da ona i suprug su odlučili kupiti novi osobni auto, odlučili su se za Peugeut, auto su našli u auto kući Peuget, tu u [adresa], u [adresa], došli su tamo, odabrali auto, auto su uzeli na lesasing od 5 godina; da sve ugovore oko leasinga sredili su auto kuća i kuća leasing, ili banka Erste; da ona je došla u leasing kuću i potpisala te ugovore, i to je bilo to, i auto je bio njezin, na 5 godina; te da nakon 5 godina je morala auto otkupiti da bi postao njezino vlasništvo. Na pitanje svog punomoćnika da li joj je netko objašnjavao odredbe ugovora o leasingu, a osobito odredbu koja se odnosi na švicarski franak, tužiteljica je odgovorila da ne. Na pitanje na koji je način plaćala rate leasinga, odgovorila je da rate je plaćala tako što su joj skidali s plaće, trajni nalog je bio. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika zašto je potpisala ugovor o leasingu s valutom klauzulom CHF, odgovorila je da zato jer joj je to tada bilo predlagano. Na pitanje zašto nije sklopila ugovor sa drugom valutom, odgovorila je da tako je bilo dogovoreno između auto kuće i leasinga, a njoj je u tom trenutku tako financijski bilo podnošljivo. Na pitanje je li razmatrala sklapanje ugovora o leasingu i u drugim leasing društvima, odgovorila je da nije, jer joj je tako bilo ponuđeno od auto kuće. Na pitanje da li je bila zadovoljna ugovorenim uvjetima, odgovorila je da ne razumije o kakvim uvjetima, a na dopunjeno pitanje: ugovornim uvjetima, uvjetima iz ugovora, odgovorila je pa bila je valjda u ono doba. Na pitanje da li je razumjela da će joj se iznos mjesečnog obroka koji je dužna plaćati mijenjati ovisno o tečaju, odgovorila je da ne. Na pitanje što je mislila koja je svrha valutne klauzule, odgovorila je pa nitko joj nije govorio o nikakvoj valutnoj klauzuli, ona je znala ratu, iznos kredita, a o valutnoj klauzuli joj nitko nije govorio. Na pitanje da li i inače potpisuje dokumente koje ne razumije, odgovorila je da ne. Na pitanje a zašto je onda potpisala ovaj ugovor, odgovorila je da zato jer nije bila upoznata da će tu doći do nekakvih promjena i povećanja rata cijelog kredita.

26. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila. Međutim, nedvojbena je činjenica da je taj Ugovor sačinio i pripremio za potpis pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a da tužiteljica i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane pravnog prednika tuženika ponuđenih odredaba ugovora. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se plaćanje najamnine za leasing tj. za korištenje motornog vozila u obliku operativnog leasinga veže za valutu CHF. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane pravnog prednika tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.

27. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da su prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila od strane pravnog prednika tuženika tužiteljici dane sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

28. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o operativom leasingu motornog vozila tuženik tj. pravni prednik tuženika kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

29. Naime, tuženik je, odnosno pravni prednik tuženika, prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je promjenjiv i neizvjestan iznos obveze s osnova najamnine po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, kao bitan element tog Ugovora.

30. Odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i člankom 87. st. 1. ZZP/03 odnosno člankom 102. st. 1. ZZP/07, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila odnosno tijekom otplate najamnine za operativni leasing po istom. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

31. Shodno svemu prednje iznesenom, nedvojbeno je da su u tužbi naznačene ugovorne odredbe članka 4. i članka 5. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila kojima je plaćanje najamnine za operativni leasing vezano uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne.

32. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih odnosno neosnovano plaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredba predmetnog Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, ništetne. Odredbe članka 502.c st. 1. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem mjesečnih iznosa najamnine za operativni leasing obračunatih u skladu s prednje utvrđenim ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

33. Nedvojbeno je da tužiteljica iznos dugovanih najamnina po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila u cijelosti isplatila tuženiku. No valja navesti kako odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor u cijelosti ispunjen (izvršen), jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

34. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

35. U presudi GKJ i GKJC protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

36. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bila ugovorene). U konkretnom slučaju nije cijeli Ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih Ugovor može i nadalje egzistirati.

37. Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule ništetne, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

38. Nalazom i mišljenjem imenovanog sudskog vještaka JK utvrđeno je:

- da iz dokumentacije proizlazi da je tužiteljica s tužiteljem sklopila Ugovor o operativnom leasingu na datum 12. siječnja 2006. godine pri srednjem tečaju HNB-a za CHF-HRK od 4,772248;

- da ugovorena je otplata 60 mjesečnih najamnina u iznosu od 330,16 CHF prema srednjem tečaju za CHF HNB-a, a da tuženik je predmetne iznose najamnine mijenjao, kako je prikazano u nalazu;

- da iz dokumentacije proizlazi da je na datum 17.1.2011, nakon dospijeća zadnje rate najamnine, tužiteljica otkupila predmet leasinga po cijeni od 5.500,74 CHF prema važećem tečaju za CHF na datum otkupa, te da time je također nastala tečajna razlika u odnosu na tečaj prilikom sklapanja Ugovora o leasingu;

- da u slučaju prijeboja negativnih iznosa s početka otplate s kasnijim pozitivnim iznosima tada ukupni iznos preplate od 5.518,18 HRK, odnosno 732,42 EUR ima dospijeće na zadnji dan uplate – 17.1.2011 (kad su podmirene posljednje dvije najamnine i otkupna cijena predmeta leasinga);

te sudski vještak daje mišljenje da temeljem izračuna proizlazi da je tokom razdoblja otplate leasinga korisnica preplatila najamnine leasinga u odnosu na važeći tečaj prilikom sklapanja ugovora u iznosu od 5.518,18 HRK, odnosno 732,42 EUR prema fiksnom tečaju.

39. U podnesku od 3. veljače 2025., dostavljenom sudu dana 19. ožujka 2025., imenovani je sudski vještak, očitujući se na primjedbe tuženika, naveo kako tuženik ne prigovara matematičkom izračunu razlika nastalih uslijed primjene valutne klauzule što je bio postavljeni zadatak već postavlja pravne prigovore na samu osnovanost ovakvog zadatka; a da vezano uz cijenu otkupa predmeta leasinga, vještak ističe da temeljem dostupne dokumentacije proizlazi da je tečaj CHF utjecao na visinu otkupa, pa je u skladu s time i izračunao razliku u odnosu na početni tečaj, a da li je navedena tečajna razlika predmet tužbe je pravno pitanje, te da u slučaju da nije, tada ukupna razlika uslijed promjena tečajeva za čitavo razdoblje ugovora iznosi 33,08 EUR na štetu korisnika leasinga.

40. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sa prednje navedenom dopunom u vidu očitovanja sudskog vještaka, sud u cijelosti prihvaća, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu.

41. Glede po tuženiku istaknutog prigovora preinake tužbe, sud utvrđuje da je odredbom članka 190. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, te da nije moguće u parnici preinačavati tužbene zahtjeve bez obzira što bi eventualno na temelju nalaza i mišljenja vještaka proizlazilo da tužitelju pripadaju veći iznosi od prvotno utuženih. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanom dana 15. lipnja 2018. preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može se tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a.

42. Tužiteljica je u tužbi postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 4. i 5. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964- S od 12.01.2006., u dijelu koji se odnosi na obvezu tužiteljice kao korisnika leasinga da tuženiku plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, tj. na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te tzv. stupnjevitom tužbom iz čl. 186.b ZPP-a zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih iznosa najamnine zbog ništenosti prednje navedenih ugovornih odredbi iz čl. 4. i 5. navedenog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila.

43. Kako je prednje izloženo, prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka JK tužiteljica je s osnove mjesečenih najamnina leasinga tijekom trajanja leasinga po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a uslijed ništenosti u tom Ugovoru ugovorene valutne klauzule u CHF, preplatila iznos od 33,08 EUR; dok se preostali iznos do po vještaku ukupno utvrđenog iznosa preplate od 732,42 EUR, tj. iznos od 699,34 EUR odnosi na po vještaku utvrđenu preplaćenu tečajnu razliku pri plaćanju otkupa vozila dana 17.1.2011., a kako je to uostalom i jasno prikazano u Tabeli sadržanoj u danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

44. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S od 12.01.2006. jasno je razvidno da se isti odnosi samo i isključivo na pravni posao operativnog leasinga motornog vozila tj. davanja tužiteljici vozila na korištenje tijekom razdoblja od 5 godina (60 mjeseci) i obveze tužiteljice po toj osnovi tj. plaćanja najamnine za taj operativni leasing, odnosno da taj Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila ne sadrži ama baš nikakve odredbe o otkupu vozila kao predmeta leasinga, već je kako to ukazuje tuženik, pitanje otkupa vozila između parničnih stranaka očigledno riješeno drugim pravnim poslom tj. drugim ugovorom, a ništetnost odredbi kojeg drugog ugovora, o otkupu vozila, tužiteljica u tužbi ne ističe i po toj osnovi ne traži nikakvu isplatu, odnosno taj drugi ugovor, a koji se odnosi na otkup vozila, tužiteljica u tužbi čak niti ne spominje.

45. Stoga dio konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, uređenog podneskom tužiteljice od 11. veljače 2025., u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 699,34 EUR, a koji se prema nalazu i mišljenju vještaka odnosi na preplatu prilikom plaćanja cijene otkupa vozila, predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. st. 1. ZPP-a. Obzirom da je prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu održanom u ovom postupku dana 8. travnja 2024., sukladno odredbi članka 190. st. 1. ZPP-a ova preinaka tužbe nije dopuštena. Naime, imajući u vidu da je cijena za otkup vozila od strane tužiteljice tuženiku plaćena dana 17.1.2011., nedvojbeno je da je tužiteljica saznanje o tome imala već u vrijeme podnošenja tužbe (14.1.2022.), pa onda zasigurno i prije zaključenja prethodnog postupka dana 8. travnja 2018., ne radi se o iznimci iz st. 2. članka 190. ZPP-a. Slijedom navedenog, predmetnu preinaku tužbe sud nije dopustio, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

46. Na temelju iznesenoga, utvrđen je osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 33,08 EUR, kao iznosa preplaćenog s osnova ništetnih odredbi čl. 4. i 5. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila.

47. Osnovom odredbe članka 1115. ZOO-a tužiteljici na prednje navedeni glavnični iznos od 33,08 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, tražene od 17. siječnja 2011., do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

48. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti prednje naznačenih spornih ugovornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila nije u zastari. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužiteljice budući u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti sudske presude kojom se u ovom sudskom postupku utvrđuje ništenost spornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

49. Na osnovi svega iznesenoga, usvojeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice za utvrđenje ništetnosti naznačenih odredbi Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S od 12.01.2006. i za isplatu iznosa od 33,08 EUR sa traženim zakonskim zateznim kamatama, te je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude.

50. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa).

50.1. Tužiteljica je prilikom podnošenja tužbe, a u odnosu na oba tužbena zahtjeva tj. nenovčani tužbeni zahtjev (za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4. i 5. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila i novčani tužbeni zahtjev (za isplatu s osnova preplaćenih najamnina uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila), vrijednost predmeta ovog spora naznačila sa 6.000,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 796,34 EUR, a kojoj naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovorio.

50.2. Tužiteljica je sa prednje navedenim tužbenim zahtjevima, o kojima se u ovom postupku meritorno raspravljalo, uspjela u cijelosti.

50.3. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 14.1.2022. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.6.2022. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava žalbe na rješenje, od 2.5.2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 10. t. 4. Tarife), zastupanja na ročištu od 12.2.2024. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 8.4.2024. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.2.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 5.9.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6.10.2025. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.075,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 268,75 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, ukupno 1.646,83 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je visina troškova određena pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

Čakovec, 6. listopada 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku