REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-5/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Ivan Bošković, odvjetnik iz Požege protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 koga zastupa Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnova, nakon glavne rasprave održane 5. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Boškovića, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Juraja Rajić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 9012449618 sklopljenog između tužitelja VD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 dana 26. travnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 26. travnja 2007. pod brojem OV-8579/07, a koja glasi: Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te odredba članka 7. točka 2. koja glasi: u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjeni anuitet.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 9012449618 sklopljenog između tužitelja VD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 dana 26. travnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Ante Brekala 26. travnja 2007. pod brojem OV- 8579/07, a koje glase: Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 49.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit u iznosu od 49.000,00 CHF i kamate iz točke 4. ugovora otplaćuju se u 216 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja se sastavni dio ovog ugovora.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužitelju VD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 6.690,18 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku:

- na iznos 15,52 eur od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 11,94 eur od 1. listopada 2007. do isplate,

- na iznos 11,69 eur od 1. studenog 2007. do isplate,

- na iznos 14,50 eur od 1. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 13,03 eur od 1. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 16,64 eur od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 31,07 eur od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 30,92 eur od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 28,12 eur od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 27,21 eur od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 24,83 eur od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 25,19 eur od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 25,42 eur od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos 27,82 eur od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 47,97 eur od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 34,38 eur od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 48,89 eur od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 47,70 eur od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 52,08 eur od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 49,02 eur od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 49,06 eur od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 45,53 eur od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 42,13 eur od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 42,89 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 44,85 eur od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 44,63 eur od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 44,63 eur od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 46,26 eur od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 48,80 eur od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 51,08 eur od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 51,84 eur od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 57,13 eur od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 55,97 eur od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 65,59 eur od 11. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 74,41 eur od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 70,99 eur od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 83,79 eur od 8. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 77,26 eur od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 70,97 eur od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 63,40 eur od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 94,45 eur od 4. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 81,79 eur od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 69,02 eur od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 75,92 eur od 12. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 87,86 eur od 11. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 92,46 eur od 11. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 97,94 eur od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 139,32 eur od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 94,13 eur od 10. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 93,06 eur od 11. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 90,00 eur od 11. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 88,43 eur od 10. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 95,27 eur od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 98,61 eur od 11. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 105,77 eur od 10. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 96,58 eur od 7. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 97,73 eur od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 106,78 eur od 12. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 98,22 eur od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 97,69 eur od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 91,62 eur od 11. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 94,38 eur od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 97,85 eur od 10. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 97,09 eur od 11. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 98,46 eur od 11. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 93,69 eur od 9. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 92,72 eur od 12. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 97,28 eur od 11. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 93,64 eur od 11. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 92,21 eur od 11. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 88,17 eur od 11. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 90,63 eur od 10. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 92,52 eur od 11. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 95,10 eur od 11. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 95,33 eur od 12. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 97,74 eur od 11. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 93,95 eur od 11. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 70,15 eur od 11. veljače 2014. do isplate,

- na iznos 71,39 eur od 11. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos 69,78 eur od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos 69,26 eur od 10. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos 68,64 eur od 11. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos 70,28 eur od 11. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos 72,21 eur od 12. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos 73,35 eur od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos 72,96 eur od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos 74,66 eur od 6. studenog 2014. do isplate,

- na iznos 75,79 eur od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos 75,17 eur od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 11. veljače 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 1. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 11. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 11. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 eur od 11. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos 76,00 EUR od 11. rujna 2015. do isplate u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732 da tužitelju ĐD, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.362,81 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj VD podnio je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 26. travnja 2007. ugovor o namjenskom stambenom kreditu. Tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 49.000,00 CHF koje je tužitelj u obvezi vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorenim rokom otplate kredita od 216 mjeseci, a kredit je ugovoren uz osiguranje valutnom klauzulom vezivanjem za švicarski franak. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovorena je obveza tužitelja na isplatu kredita po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke s tim da je kamatna stopa u trenutku sklapanja iznosila 4,25% godišnje. Takva odredba ugovora o kreditu je nepoštena. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučujući o žalbama tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu Visoki trgovački sud pravomoćnom presudom utvrdio je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u isti ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potražuje razliku između naplaćene kunske kamate i onog iznosa kunskih kamata koje bi platio za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonite promijenjenih kamatnih stopa korištena početno ugovorena kamatna stopa od 4,25 % prema početno otplatnom planu. Tužitelj i tuženik sklopili su anex ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je tužitelju otpisan dio glavnice, međutim provedenom konverzijom nisu otklonjene posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je bez osnove stekao ukupno barem 50.000,00 kn pa se predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 4. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 26. travnja 2007. i kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati naznačene mjesečne iznose na ime stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao i da se utvrdi da su ništetne odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 26. travnja 2007. i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati naznačene mjesečne iznose na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i to članka 4., članka 7. točka 2., članka 1. i članka 7. te na isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji tužitelj je navodno preplatio kredit uslijed promjena kamatne stope i tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita. Tužitelj takav zahtjev temelji isključivo na presudi Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda RH Revt-249/14. Tuženik osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je s tuženikom sklopio sporazum sukladno izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koji je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja i nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosnu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

3. U podnesku od 13. lipnja 2023. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u valuti u eur.

4. U podnesku od 15. travnja 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je u cijelosti osporio.

5. U podnesku od 24. lipnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka koje je prihvatio te je, a kako je naveo uskladio točku 2 i točku 4. tužbenog zahtjev as nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka te naveo da se donese presuda kojom se nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 6.690,18 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku: na iznos 15,52 eur od 1. rujna 2007. do isplate, na iznos 11,94 eur od 1. listopada 2007. do isplate, na iznos 11,69 eur od 1. studenog 2007. do isplate, na iznos 14,50 eur od 1. prosinca 2007. do isplate, na iznos 13,03 eur od 1. siječnja 2008. do isplate, na iznos 16,64 eur od 1. veljače 2008. do isplate, na iznos 31,07 eur od 1. ožujka 2008. do isplate, na iznos 30,92 eur od 1. travnja 2008. do isplate, na iznos 28,12 eur od 1. svibnja 2008. do isplate, na iznos 27,21 eur od 1. lipnja 2008. do isplate, na iznos 24,83 eur od 1. srpnja 2008. do isplate, na iznos 25,19 eur od 1. kolovoza 2008. do isplate, na iznos 25,42 eur od 1. rujna 2008. do isplate, na iznos 27,82 eur od 1. listopada 2008. do isplate, na iznos 47,97 eur od 1. studenog 2008. do isplate, na iznos 34,38 eur od 1. prosinca 2008. do isplate, na iznos 48,89 eur od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos 47,70 eur od 1. veljače 2009. do isplate, na iznos 52,08 eur od 1. ožujka 2009. do isplate, na iznos 49,02 eur od 1. travnja 2009. do isplate, na iznos 49,06 eur od 1. svibnja 2009. do isplate, na iznos 45,53 eur od 1. lipnja 2009. do isplate, na iznos 42,13 eur od 1. srpnja 2009. do isplate, na iznos 42,89 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate, na iznos 44,85 eur od 1. rujna 2009. do isplate, na iznos 44,63 eur od 1. listopada 2009. do isplate, na iznos 44,63 eur od 1. studenog 2009. do isplate, na iznos 46,26 eur od 1. prosinca 2009. do isplate, na iznos 48,80 eur od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos 51,08 eur od 1. veljače 2010. do isplate, na iznos 51,84 eur od 1. ožujka 2010. do isplate, na iznos 57,13 eur od 1. travnja 2010. do isplate, na iznos 55,97 eur od 1. svibnja 2010. do isplate, na iznos 65,59 eur od 11. lipnja 2010. do isplate, na iznos 74,41 eur od 1. srpnja 2010. do isplate, na iznos 70,99 eur od 1. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 83,79 eur od 8. rujna 2010. do isplate, na iznos 77,26 eur od 1. listopada 2010. do isplate, na iznos 70,97 eur od 1. studenog 2010. do isplate, na iznos 63,40 eur od 1. prosinca 2010. do isplate, na iznos 94,45 eur od 4. siječnja 2011. do isplate, na iznos 81,79 eur od 1. veljače 2011. do isplate, na iznos 69,02 eur od 1. ožujka 2011. do isplate, na iznos 75,92 eur od 12. travnja 2011. do isplate, na iznos 87,86 eur od 11. svibnja 2011. do isplate, na iznos 92,46 eur od 11. lipnja 2011. do isplate, na iznos 97,94 eur od 1. srpnja 2011. do isplate, na iznos 139,32 eur od 11. kolovoza 2011. do isplate, na iznos 94,13 eur od 10. rujna 2011. do isplate, na iznos 93,06 eur od 11. rujna 2011. do isplate, na iznos 90,00 eur od 11. studenog 2011. do isplate, na iznos 88,43 eur od 10. prosinca 2011. do isplate, na iznos 95,27 eur od 2. siječnja 2012. do isplate, na iznos 98,61 eur od 11. veljače 2012. do isplate, na iznos 105,77 eur od 10. ožujka 2012. do isplate, na iznos 96,58 eur od 7. travnja 2012. do isplate, na iznos 97,73 eur od 11. svibnja 2012. do isplate, na iznos 106,78 eur od 12. lipnja 2012. do isplate, na iznos 98,22 eur od 1. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 97,69 eur od 11. kolovoza 2012. do isplate, na iznos 91,62 eur od 11. rujna 2012. do isplate, na iznos 94,38 eur od 11. listopada 2012. do isplate, na iznos 97,85 eur od 10. studenog 2012. do isplate, na iznos 97,09 eur od 11. prosinca 2012. do isplate, na iznos 98,46 eur od 11. siječnja 2013. do isplate, na iznos 93,69 eur od 9. veljače 2013. do isplate, na iznos 92,72 eur od 12. ožujka 2013. do isplate, na iznos 97,28 eur od 11. travnja 2013. do isplate, na iznos 93,64 eur od 11. svibnja 2013. do isplate, na iznos 92,21 eur od 11. lipnja 2013. do isplate, na iznos 88,17 eur od 11. srpnja 2013. do isplate, na iznos 90,63 eur od 10. kolovoza 2013. do isplate, na iznos 92,52 eur od 11. rujna 2013. do isplate, na iznos 95,10 eur od 11. listopada 2013. do isplate, na iznos 95,33 eur od 12. studenog 2013. do isplate, na iznos 97,74 eur od 11. prosinca 2013. do isplate, na iznos 93,95 eur od 11. siječnja 2014. do isplate, na iznos 70,15 eur od 11. veljače 2014. do isplate, na iznos 71,39 eur od 11. ožujka 2014. do isplate, na iznos 69,78 eur od 1. svibnja 2014. do isplate, na iznos 69,26 eur od 10. svibnja 2014. do isplate, na iznos 68,64 eur od 11. lipnja 2014. do isplate, na iznos 70,28 eur od 11. srpnja 2014. do isplate, na iznos 72,21 eur od 12. kolovoza 2014. do isplate, na iznos 73,35 eur od 1. rujna 2014. do isplate, na iznos 72,96 eur od 1. listopada 2014. do isplate, na iznos 74,66 eur od 6. studenog 2014. do isplate, na iznos 75,79 eur od 1. prosinca 2014. do isplate, na iznos 75,17 eur od 1. siječnja 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 11. veljače 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 1. ožujka 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 1. travnja 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 1. svibnja 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 11. lipnja 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 11. srpnja 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 11. kolovoza 2015. do isplate, na iznos 76,00 eur od 11. rujna 2015. do isplate, u roku 15 dana. Istim podneskom tužitelj je naveo da u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen, pri čemu tužitelj ukazuje da na ovaj način točka I. inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva ostaje točka I. uređenog tužbenog zahtjeva. Točka III. inicijalnog postavljenog tužbenog zahtjeva postaje točka II. uređenog tužbenog zahtjeva. Točka II. i točka IV. inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva postaju točka III. uređenog tužbenog zahtjeva. Točka V. inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva postaje točka IV. uređenog tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 26. travnja 2007. s planovima otplate, izvadak iz zemljišne knjige z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], obavijest Privredne banke Zagreb d.d. od 13. listopada 2010., obavijest o konverziji kredita Privredne banke Zagreb d.d. od 11. studenog 2015., izračun konverzije s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu, dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. s planovima otplate, knjigovodstvenom karticom s pregledom uplata po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024. i njegova usmena dopuna, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj VD.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 26. travnja 2007. Tuženik je tužitelju člankom 1. ugovora o kreditu odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

Člankom 2. istog kredita namjena je kredita bila za adaptaciju stambenog objekta. Člankom 4. ugovorne strane ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika kao kreditora o kreditiranju građana a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,25% godišnje. Člankom 7. ugovorne strane ugovorile su rok otplate kredita na 216 mjeseci s tim da se kredit otplaćuj u 216 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu.

8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 18. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužitelj ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 24. lipnja 2025. traži utvrđenje ništetnosti članka 4., 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom sklopio 26. travnja 2007. te isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet od plaćanja pa do isplate.

13. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Uvidom u tužbu kao i uvidom u ugovor o kreditu od 26. travnja 2007. sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

15. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

16. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila adaptacija stambenog objekta. Člankom 1. tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 49.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 4. istog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika kao kreditora a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25% godišnje, dok je člankom 7. istog ugovora ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kao kreditora važeće na dan plaćanja anuiteta.

17. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i plaćanje anuiteta kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja nije pojedinačno pregovaralo.

18. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

21. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

23. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

25. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

26. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

27. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

28. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

29. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

30. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

34. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

35. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

37. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

38. Na temelju naprijed navedenoga sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 26. travnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojim se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

39. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 4. i 7. predmetnog ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. travnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bila razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik takve naplaćeni novčane iznose stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prihvatio i odlučio kao u točki I. izreke.

44. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 3. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 19.711,20 eur, a da je preplata po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 3.812,85 eur .

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću.

46. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik 26. travnja 2007. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 49.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,25 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 216 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 30. lipnja 2007. Kredit je isplaćen tužitelju 4. svibnja 2007. u iznosu od 49.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj i tuženik su 24. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur na osnovi izračuna konverzije kredita utvrđen je na dan 30. rujna 2015. iznos preplate od 29.120,64 kn (3.182,85 eur prema srednjem tečaju banke). Tužitelj je do 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan otplate 49.631,03 kn odnosno 51.096,27 kn na ime samo više plaćenih anuiteta i 1.465,24 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Prema zaključku knjigovodstvenog vještaka tužitelj ej u razdoblju od 30. lipnja 2007. do 30. rujna 2015. uplatio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 51.096,27 kn ili 6.690,18 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015.te mu je prema izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos preplate prema uvjetima odobrenog kredita u eur u iznosu od 29.120,64 kn odnosno 3.182,85 eur prema srednjem tečaju banke na dan 30. rujna 2015. Kronološkim zatvaranjem preplate prema kreditu u eurima (konverzije) u iznosu od 3.182,85 eur s potraživanjem za preplatu po kreditu koji je ugovoren u CHF i plaćen do 30. rujna 2015. u iznosu od 6.690,18 eur utvrdio je da tužitelj ima veći iznos potraživanja prema preplati u kreditu u CHF za 3.507,33 eur.

47. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

48. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

48.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u iznos od 6.690,18 eur. Tužitelju je u konverziji priznata preplate u iznosu do 3.182,85 eur.

51. Tužitelj je tužbeni zahtjev zatražio isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita u iznosu od 6.690,18 eura koji je uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni anuitet od plaćanja pa do isplate.

52. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 6.690,18 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 24. lipnja 2025. od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka taj iznos, to je sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u točki III izreke. Sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

53. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

54. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

55. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i isplatu više plaćene anuitete kredita zbog promjene kamatne stope i promjene povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni mjesečni anuitet od plaćanja pa do isplate, a tužba je podnesena sudu 11. lipnja 2019.

56. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

56.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

56.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

56.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

56.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

57. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

58. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

59. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

59.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

60. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

61. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

62. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 11. lipnja 2019., a tužitelj uz utvrđenje ništetnosti traži i isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina. glavno potraživanje to nije nastupila zastara niti za sporedno potraživanje odnosno za isplatu zakonske zatezne kamate.

63. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eur sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradi i naknadi za rad odvjetnika, zatim za pristup na pripremno ročište održano 13. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 8. siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 21. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 2. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza i za pristup na glavnu raspravu održanu 5. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.800,00 eura i PDV na taj iznos od 450,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.250,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,81 eur koliko je tužitelj dužan platiti na ime sudske pristojbe na tužbu. Dakle sud je kao osnovan priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.362,81 eur, a tužitelja je s preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova sud kao s neosnovanim odbio.

64. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 6. listopada 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Bošković, Požega

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18