REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7257/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari I. tužiteljice ĆAJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužiteljice ĆA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti II. tužiteljice, punomoćnika tužiteljica te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu broj 188-50-3838078 od 12. prosinca 2006. zaključenog između prednika tužiteljica ŠA, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30 % od iznosa kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeissenbank Austria d.d. isplatiti I. tužiteljici ĆAJ i II. tužiteljici ĆA iznos 726,46 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 475,20 eur od 16. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos 251,26 eur od 28. svibnja 2011. do isplate,

te im isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 615,58 eur sa zateznom kamatom od 6. listopada 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi navode da je njihov prednik s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 188-50-3838078, dana 12. prosinca 2006. za iznos 23.553,75 CHF, a ovjeren kod Javnog bilježnika Ranka Spevec, u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 39 dana 14. prosinca 2006. s primjenom valutne klauzule švicarski franak, na vrijeme od sedam godina i plaćanje u 84 mjesečnih obroka. Prednik tužiteljica je u cijelosti isplatio kredit, prijevremeno. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, a odredbom čl.9 i naknadu za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik (1,5%), odnosno tužitelj je platio naknade u ukupnom iznosu 4,80% od iznosa kredita. Međutim, tužitelju niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu korisnika kredita kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Korisniku kredita je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načeli- ma obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, činjenica je i to da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za 777,27 CHF (3,3% od 23.553,75 CHF kao iznosa kredita), odnosno 1.893,11 kn (1,50 % kao naknade za prijevremenu isplatu), odnosno 726,69 eur (475,43+251,26 eur) prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu i osiguranje kredita, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke. Osim toga, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno potvrdio je i sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine, kao i u odluci u predmetu broj C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj. Zahtjevom iz tužbe tužiteljice predlažu utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu iznosa 726,69 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova plaćanja do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz rješenja o nasljeđivanju priloženog tužbi proizlazi da je korisnik kredita ŠA preminuo **.**.2012., a predmetni je kredit u cijelosti otplaćen 27. svibnja 2011. Tvrdi da tužiteljice nisu aktivno legitimirane u ovom postupku jer nisu naslijedile tražbinu na koju se tužbeni zahtjev odnosi. Nadalje osporava tužbu i zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a koja odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelji ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tvrdi da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Korisnik kredita je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je korisnik kredita platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti dostavlja u prilogu ovog podneska. Slijedom navedenog, tuženik je korisniku kredita zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 12. prosinca 2006. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Osporava i zatraženi tijek zatezne kamate te predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužiteljice na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: prijepis knjigovodstvene kartice (list 5-8 spisa), otplatnu tablicu (list 9-11 spisa), rješenje o nasljeđivanju posl. br. O- 853/13 od 22. veljače 2013. (list 12-13 spisa), Ugovor o kreditu (list 14-18 spisa), naknade tuženika u poslovima kreditiranja građana (list 28-29 spisa), Potvrdu tuženika od 13. siječnja 2025. (list 68 spisa), iskaz II. tužiteljice (list 66 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Na ročištu 24. rujna 2025. tužiteljice su precizirale kondemnatorni zahtjev, dijelu potraživane isplate ulazne naknade, sada u visini 475,20 eur sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2006., a slijedom čega je tuženik na istom ročištu učinio nespornim da je predniku tužiteljica 15. prosinca 2006. naplaćena ulazna naknada z visini 475,20 eur te 28. svibnja 2011. naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini 251,26 eur.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade te tzv. izlazne naknade- naknade za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužiteljice temelje na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojima da je povrijeđeno potrošačko pravo njihovog prednika - korisnika kredita.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su ŠA, kao korisnik kredita i tuženik 12. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 188-50-3838078 kojim je korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.553,75 CHF;

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita;

- da je čl. 9. Ugovora o kreditu određeno korisnik kredita obvezuje podmiriti sve troškove vezane za naplatu tražbine, a prijevremenu otplatu kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor;

- da je korisniku kredita 15. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 475,20 eur te 28. svibnja 2011. i naknada za prijevremenu otplatu kredita 28. svibnja 2011. u visini (sada) 251,26 eur;

- da su tužiteljice pravne slijednice sada pok. korisnika kredita ŠA.

8. Sporno je je li odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetni te, posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i postojanje aktivne legitimacije tužiteljica obzirom na tvrdnju tuženika da je kredit u cijelosti otplaćen 27. svibnja 2011., a da tužiteljice nisu naslijedile utuženu tražbinu. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

9. Na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljica valja odgovoriti da utvrđenje ništetnosti može tražiti svaka osoba koja ima pravni interes, a tužiteljice, nesporno utvrđene nasljednice pok. korisnika kredita svakako imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu te posljedično navedenom i isplatu (čl. 327. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO u vezi čl 129. st.1. Zakona o nasljeđivanju, Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, dalje u tekstu: ZN). Navedeno neovisno o tome što je kredit nesporno prijevremeno otplaćen za života prednika tužiteljica. To stoga što u skladu sa odredbom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao II. tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da se sjeća okolnosti vezanih uz sklapanje ugovora o kreditu jer je tada imala 24 godine i financijski bila još uvijek vezana za svoje roditelje pa tako zna da je njezin otac podigao kredit za kupnju rabljenog vozila kojeg je koristio za osobne potrebe. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Poznato joj je da je sam postupak sklapanja ugovora tekao jednostavno, da se radilo o tipskom ugovoru, oko sadržaja kojeg njezin otac i nije mogao posebno pregovarati te kada je u jednom trenutku rata u CHF enormno porasla njezin otac je odlučio podići novi kredit u Zagrebačkoj banci i zatvoriti ovaj kredit. Sjeća se da je njezin otac pričao da je bilo nekih problema prije prijevremene otplate kredita jer je pričao da osim što je morao platiti ulaznu naknadu sada mora platiti i izlaznu naknadu. Sjeća se da je njezin otac sam odlazio u banku vezano za postupak sklapanja ugovora o kreditu. Ima saznanja da njezin otac zapravo i nije pokušavao pregovarati sa bankom oko plaćanja spornih naknada, već je jednostavno iste platio. Naime želio se "riješiti" postojećeg kredita. Ponavlja da je njezin otac namjeravao zatvoriti kredit bez plaćanja izlazne naknada, ali to jednostavno tako nije išlo, tu je bilo nekih problema i isti je tu naknadu u konačnici platio.

11. Sud prihvaća iskaz II. tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti. Pritom valja reći da niti iz priloženog letka tuženika o Naknadama tuženika u poslovima kreditiranja građana (list 28-29 spisa) ne proizlazi informacija na što se predmetne naknade odnose. Dakle, sud zaključuje da je izostala informiranost na što se konkretno utužene naknade odnose te da se o istima nije moglo pregovarati.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03– dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

13. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s prednikom tužiteljica pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to 3,30 % od iznosa kredita odnosno, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

15. Pritom valja reći da sporne odredbe Ugovora dakle, samo sadržavaju odredbu da se naknade (pa i za obradu kredita) naplaćuju jednokratno, a nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su konkretni kriteriji za određenu visinu konkretne naknade. To ne proizlazi dakle niti iz priloženog letka tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana (list 28 spisa).

16. Prema mišljenju suda, predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 3. i 9. Ugovora o kreditu) su transparentne u smislu članka 85. ZZP/03, jer su omogućavale korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštena.

17. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Upute tuženika za odobravanje kredita građanima, a ni same ugovorne odredbe čl. 3. i 9. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na prednika tužiteljica kao korisnika kredita čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj korisnika kredita i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Prema čl. 295. ZOO, važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

26. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica kao potrošača.

27. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je korisnik kredita mogao pojedinačno pregovarati.

29. Tuženik nije niti pokušao dokazati (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je korisnik kredita bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade.

30. S obzirom da je nesporno da je prednik tužiteljica na temelju čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu platio tuženiku sporne naknade - dana 15. prosinca 2006 . sada 475,20 eur (na ime naknade za obradu kredita) i 28. svibnja 2011. sada 251,26 eur (na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita), to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – prednika tužiteljica, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 84. st. 1. ZZP/03 te ništetne u smislu članka 87 st.1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnostii odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

31. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Naime, predniku tužiteljica je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima isti nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

33. Otplatom kredita tužiteljicama nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a koja se posljedično ogleda u novčanom zahtjevu za isplatu. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Pritom tuženik neosnovano navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju radi i o vezanosti otplate kredita za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

34. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO te čl. 129. st.1. ZN tuženik je dužan vratiti tužiteljicama, kao nasljednicama korisnika kredita, ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

35. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom, kao prethodno pitanje, riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

36. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljicama, sastoji se od zastupanja istih po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

38.1. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, koji su postavljeni uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

38.2.Tužiteljicima je tako priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 15. siječnja 2025. 75 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 24. rujna 2025 75 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 225 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 450,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (112,50 eur) te uz zatraženi trošak pristojbi na tužbu i na presudu – svaka po 26,54 eur, sveukupno iznosi 615,58 eur.

39. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 6. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-punom. I. i II tužiteljica uz rješenje o pristojbi na tužbu i na presudu- svaka po 26,54 €

- punom. tuženika